Federaciji nedostaje pola ljekara porodične medicine

Naime, ta se zemlja, posljednjih godina, zbog odlaska ljekara na rad u inostranstvo, ali i zbog činjenice da su njih čak 232 starija od 60 godina, suočava sa nedostatkom medicinskog osoblja, pa samim tim i sa zatvaranjem bolničkih odjeljenja.

Takav slučaj je, prema riječima predsjednice makedonske ljekarske komore Kaline Grivčeve Stardelove, u Kliničkoj bolnici u Ohridu, gdje dječije odjeljenje funkcioniše samo kao redovna ambulanta, jer nema pedijatara. I doktorica Violeta Mickoska istakla je da u ovoj zdravstvenoj ustanovi nema reumatologa, ali i da postoji deficit kod oftalmologa, anesteziologa, radiologa i na fizikalnoj terapiji.

“Gdje god da se okrenemo, imamo manjak kadrova”, kazala je.

Nedostatak ljekara u Makedoniji je evidentiran i u bolnici u Strugi, gdje nema dermatologa, radiologa, epidemiologa, doktora medicine rada i socijalne medicine, a ni Bosna i Hercegovina, kada je u pitanju popunjenost zdravstvenih ustanova medicinskim kadrom, nije na zavidnom nivou.

Iako institucije vlasti u BiH nemaju zvanične evidencije o broju medicinskih djelatnika koji su napustili našu zemlju, prim. dr. Amila Bećirević, predsjednica Ljekarske komore FBiH, nam je objasnila kako je, samo u 2022. godini, više od 100 ljekara sa područja Federacije Bosne i Hercegovine zatražilo ispis iz ljekarskih komora ovoga bh. entiteta radi odlaska u Hrvatsku, Njemačku i zemlje Arapskog poluotoka, dok se negativan trend odlazaka ljekara i dalje nastavlja.

“BiH ima i nedostatak ljekara specijalista. Najviše nedostaje anesteziologa, infektologa, pulmologa, radiologa, pedijatara, stoga, kada nam odlaze specijalisti imamo još veći problem, jer pojedini domovi zdravlja i odjeljenja bolnica i kliničkih centara ostaju bez kadra. Samim tim, javlja se veća potreba za dopunskim radom ljekara kao i povećanjem broja ugovora između ustanova koje su primorane da zbog nedostatka kadrova dijele svoje ljekare sa drugim ustanovama”, objašnjava Bećirević.

Govoreći o razlozima odlaska mladih ljekara, koji se, kako dodaje Bećirević, trude otići odmah po završetku studija, ali i onih starijih koji odlaze u posljednje vrijeme, ona je pojasnila kako, u većini slučajeva, odlaze jer više ne vide perspektivu u Bosni i Hercegovini, a razlog napuštanja, kako smatra Marina Berberović, predsjednica Saveza strukovnih sindikata doktora medicine i stomatologije FBiH, često bude i višegodišnje čekanje na raspisivanje specijalizacije što zasigurno, kako dodaje, demotiviše mlade doktore da ostanu ovdje.

“Pored razlika u platama koje naglašavamo stalno u zadnjih pola godine to je sigurno i preopterećenost radnika. U vecini slučajeva doktori su preopterećeni, jer sve manji broj doktora mora pokriti sve usluge koje stanovništvo FBIH treba”, ističe Berberović.

Tu je, kako dodaje, teško procijeniti, koliki utjecaj na zapošljavanje ljekara još uvijek ima politika, jer to nisu, ističe, javno dostupne informacije, ako postoje takvi utjecaji na izbor kandidata.

“To je teško reći, posebno zato što su doktori deficitarni u FBIH, pa samim time mislim da za sve njih ima prostora za rad, odnosno nemamo luksuz da ne zaposlimo sve doktore koje imamo na raspolaganju. Radnici se zapošljavaju po natječajima koje raspisuje poslodavac, koji određuje i uslove za prijem u radni odnos koje radnik mora ispuniti. Nakon prijave u većini slučajeva sa kandidatima se obavlja i razgovor, te se, na osnovu svega toga, bira najbolji kandidat”, ističe ona.

Odlazak ljekara, objašjava Bećirević, itekako utiče na zdravstveni sistem u našoj zemlji – na njegovu kvalitetu, u smislu povećanja listi čekanja pacijenata, smanjuje dostupnost zdravstvene zaštite pacijentima.

“Trenutno u Federaciji nedostaje skoro polovina ljekara porodične medicine u odnosu na broj pacijenata. Jedan ljekar skrbi o najmanje 2.000 pacijenata, a tokom radnog vremena umjesto 35 pacijenata, pregleda njih i do 70. Takvim stanjem nezadovoljni su i ljekari i pacijenti – jedni zbog preopterećenosti, a drugi jer im ljekari, po pregledu, mogu posvetiti svega oko pet minuta vremena”.

Kako se složila i Berberović, ne postoje normativi rada koji bi odredili koliko pacijenata jedan doktor može danas pregledati i obraditi, a da bi te usluge bile kvalitetne i sa dovoljno vremena posvećenog svakom pacijentu.

“Osim toga, u nekim sredinama se malo ulaže u nabavku nove opreme, što otežava uslove u kojima se radi”, tvrdi Berberović, dok i Bećirević također ističe kako smo mi još uvijek na nivou zanavljanja starih aparata, a daleko od uvođenja novih sofisticiranih uređaja.

“Našim ljekarima je potrebno omogućiti dodatne edukacije, jer zbog velikog broja novih patologija, novih tehnologija za kojima mi zaostajemo, nismo u mogućnosti pružiti zdravstvenu zaštitu pacijetima, koji je onda moraju tražiti u inostranstvu. Kako bismo ostali u korak sa napretkom u medicini neophodna nam je nova oprema”, objasnila nam je Bećirević.

“Smatram da je prijeko potrebna i kontrola mentorstva iz koje treba izaći produkt – kvalitetan specijalista. Kolege koje su bile na specijalizaciji znaju o čemu govorim. Mentor ostavlja znalačku impresiju na rad budućeg specijaliste na jedan poseban način. Od mentora se uči znanje, tehnike, ali i empatija prema ljudima koje liječimo”, mišljenja je Bećirević.

Također, kako dodaje, programi specijalizacija i subspecijalizacija moraju se redovno dopunjavati novijim metodama jer smo, ističe, svjesni da je medicina postala jako ovisna o tehnološkom napretku – sve ono što se uvodi u medicini i što je novo treba približiti mladim specijalizantima, a naročito subspecijalizantima.

“Dobro bi bilo da određeni dio specijalizacije ili subspecijalizacije mladi ljekari provedu u većim centrima kako bi mlade kolege sublimirale svoj specijalizantski staž, kako bi vidjeli šta se to novo radi, nove tehnike i kako to sve funkcionira na jednom mjestu, a onda saznanja donijeli u svoju sredinu”, tvrdi.

U ovlaštene zdravstvene ustanove za obavljanje subspecijalizacija treba, dodaje, uvrstiti i privatne ustanove koje su registrovane kao zavodi i akreditovani, odnosno ustanove koje obavljaju tercijarnu zdravstvenu zaštitu, koje kadrom i opremom ispunjavaju uslove za obavljanje subspecijalističkog staža, barem jedan dio njega.

“Svjedoci smo da, pored naših ustanova u BiH, mnoge kolege subspecijalizaciju obavljaju van naše zemlje. Zaključak bi bio da prilikom obavljanja specijalističkog i subspecijalističkog staža treba dati prednost državnim i privatnim akreditovanim ustanovama u Federaciji BiH koje ispunjavaju sve propisane uslove za obavljanje staža”, zaključuje.

E. Šahbazović

(Vijesti.ba)