Oslobođenje – Molim vas, bez kretena

Bože dragi, kako se ti ružno smiješ! Tako se ili nekako slično predsjednik Srpske Milorad Dodik obratio poslaniku Liste za pravdu i red Đorđu Vučiniću na potonjoj posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske. Imao je predsjednik i ranije svakojakih nastupa za govornicom, ali je tog 28. marta naprosto briljirao. Do mjere da su čak i njegovi poslanici na rijetkim skupštinskim pauzama odbijali da komentarišu takvo ponašanje.

Prva posebna sjednica počela je u 11, a okončana je u ponoć, druga je počela u ponoć, a završila je u pola tri noću i u tih četrnaest sati je sa govornice izgovoreno toliko toga da bi čak i neka kraća kompilacija uvreda, bahatog ponašanja i svađâ trajala brat bratu sat vremena. Od čega bi Dodiku pripalo ciglo pedeset i osam minuta, ali to ionako nikoga više ne iznenađuje. Odavno više nije vijest da je Dodik nepristojan, prost i ausvinkl.

Čitajte kolumne Gorana Dakića:

Bože dragi, kako se ti ružno smiješ! Tako se ili nekako slično u jednom trenutku Dodik obratio Vučiniću dok se odana armija orka smijala šefovoj pošalici u kojoj humora ima taman koliko u šaranu ima konjske džigerice. Da se predsjednik za trenutak okrenuo, da se na sekundu ili dvije okrenuo oko sopstvene ose i da je pogledao komandni parlamentarni most, znao bi kako ružan osmijeh uistinu izgleda i kako je potrebno posebno lice koje će da ga nosi. To je ona posebna vrsta osmijeha koja je, zapisao je Čehov, osobina glupaka.

Niko ne očekuje da predsjednik parlamenta opominje ili oduzima riječ najvećem sinu socijaldemokratskih naroda. Nije to radio Igor Radojičić, nije to radio Nedeljko Čubrilović, neće to raditi ni Nenad Stevandić. Trebali su, ali nisu. Jedni su previše uplašeni, drugi isuviše odani, treći više nego podlo pronicljivi. Nije teško pogoditi ko kojem skupu pripada, ali zaista postoji nešto do kosti ogavno u osmijehu Nenada Stevandića kojim je pratio Dodikovu nekontrolisanu kanonadu.

Ako Dodik zaista misli da se Vučinić ružno smije, trebalo bi da vidi Stevandića koji osmijehom pokušava da utvrdi nepostojeći autoritet. To je osmijeh iza kojeg se krije prepotopska kukavica i prvorazredna politička ništarija. Nije (toliki) problem u tome što Stevandić nijednom nije “kaznio” Dodika zbog svega što je el presidente izgovorio na posebnoj. Problem je u tome što mu je maltene sve vrijeme zasjedanja tercirao i nabacivao “fazone” na volej.

Dodik je u jednom trenutku uhvatio zalet i sunuo prema Nebojši Vukanoviću nazivajući ga “lopovčinom”, “kriminalčinom” i “kretenčinom”. Stevandić je reagovao: “Molim vas, bez kretena!” I kao da mu to nije bilo dovoljno, dodao je da “kreten nije bio u kontekstu”. Da je Dodik malo odmjereniji i elegantniji, vjerovatno bi kod prepoštenog i odvažnog Stevandića prošla i “kretenčina”. Jeziva je ta anemična hrabrost koja se krije iza skupštinskog čekića i pomahnitalog Dodika.

Tamo gdje nema istinske hrabrosti, ima nekontrolisanog praznog cerekanja. Čika Neša (kako je sam sebi u jednom trenutku zatepao) jedan je od onih koji ni dobar vic ne umiju da ispričaju valjano, a kamoli da se pametno i šarmantno našale. Sve su njegove pošalice usiljene i bljutave. Nema tu ni duha, ni daha. To je sipljivo šištanje ratobornog gusana kojem se perje odavno prorijedilo. Od tog perja ne bi mogao da se napuni ni onaj maleni jastuk za pod glavu koji se podmeće za vrijeme poslijepodnevnog drijemanja.

Kada Dodik nazove Vukana lopovčinom, onda je to “u kontekstu”. Kada Vukanović uzvrati istom mjerom, slijedi druga opomena i oduzimanje riječi. Standardno političko poštenje. Malo je vrhunskih predavača u toj školi, a Stevandić je na takvoj časti stekao zvanje emeritusa. Ako je parlament Srpske rijaliti, onda je Stevandić Milomir Marić. Ako je Narodna skupština tabloid, onda je doktor Dragan J. Vučićević.

Smiješna je snaga kojom Stevandić brani srpstvo, baš kao što je smiješna njegova riješenost da ne dozvoli nikakvu kritiku na račun patrijarha. Zaštitnik srpstva, predsjednika i patrijarha zapravo je jedini sluga koji će samoga sebe osedlati za svakog novog gospodara, ali je istovremeno i prvo grlo koje će se ritnuti i zbaciti gazdu iz sedla kad za to dođe vrijeme. I to onaj osmijeh ne može da sakrije.