Halalite mi. Neka mi je sretna bosanska zemlja

Bivši general Armije Republike Bosne i Hercegovine i jedan od simbola odbrane BiH tokom agresije, Jovan Divjak preminuo je na današnji dan prije tri godine, 8. aprila 2021. godine.

Divjak će ostati upamćen po čuvenoj zapovijedi “ne pucaj” i ne samo po vojničkoj snazi, već i po svemu što je dao za svoju zemlju kako bi je zaštitio tokom agresije, ali i kako bi je izgradio nakon.

Bio je jedan od osnivača i inicijator ideje o stvaranju današnjeg Udruženja “Obrazovanje gradi BiH” u koje je ugradio svoj životni rad i sebe. Filantropska ideja je vodilja ovog Udruženja na čijem čelu je Jovan Divjak bio punih 27 godina.

Jovana Divjaka je agresija zatekla na dužnosti oficira u štabu Teritorijalne odbrane BiH. Postao je brigadni general Armije RBiH i pomoćnik načelnika Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prvi je nosilac najvišeg francuskog ordena, Legije časti iz BiH.

Vidjevši da JNA naoružava srpske paravojne formacije i civile, odlučio je da oružje iz Kiseljaka preda Teritorijalnoj odbrani BiH, kako ga JNA ne bi zloupotrijebila. Vojni sud JNA ga je 1991. osudio na devet mjeseci zatvora zbog izdavanja oružja TO BiH. Kaznu je izbjegao napustivši JNA, nakon čega se pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

Posljednjih godinu i po svoga života pisao je oproštajno pismo za koje su znali samo njegovi najbliži. Na komemoraciji održanoj povodom njegove smrti pročitao ga je njegov unuk Gregor.

Oproštajno pismo

Oproštajno pismo Jovana Divjaka prenosimo u cjelosti.

“Poštovani i dragi prijatelji,

hvala što ste došli da me ispratite na bolji život, kako se kaže u tradiciji jednog naroda. Meni je ovaj bio ugodan, sretan i bogat. Znam da vas je slomila tuga zbog rastanka, kao što je i mene dok ovo pišem. Prisustvovao sam na stotinama dženaza i sahrana gdje su odabrane osobe najljepše govorile o pokojnicima. O pokojniku sve najljepše, kakav je običaj u narodu.

Foto: Obrazovanje gradi BiH

Jovan Divjak

Mislim da je prirodno da ja, Jovan Divjak, govorim o sebi, a pročitat će neki od mojih bliskih prijatelja koji budu kuražni da bez ijedne suze emotivno pročitaju.

Na sahranama i dženazama obraćanje je počinjalo sa ‘bio je dobar čovjek’. Eh kakav sam bio, to vi ovdje prisutni znate. I ovakav i onakav, ali siguran sam da sam bio moralan i pošten čovjek u najljepšem smislu riječi. Naravno i skroman.

Tako sam odgojen u porodici majke Emilije i oca Dušana. Tako smo supruga Vera i ja odgojali Želimira i Vladimira. Vrhunac u životu sam doživio u izjavi unuka Gregora, koji mi je napisao ‘Deda, ponosan sam na tebe’.

Rođen u jednoj beogradskoj bolnici 1937. godine, a životni put s roditeljima me vodio iz sela Šuvajići na obalu Dunava pored Smedereva, od sela Jablanjca do Bosanske Krupe, gdje je otac bio učitelj i rođena sestra Nada 1940. godine.

Otac je službovao u Rumuniji, od 1941. do 1944. u Beloj crkvi i Bosanskoj Krajini, gdje sam počeo osnovnu školu. Malu i veliku maturu završio u periodu 1950. do 1959. u Zrenjaninu.

Majka hrabrosti razvila se i veoma teško izdržavala tročlanu porodicu. Uputila me u Vojnu akademiju u Beograd jer mi nije mogla plaćati studije.

Službovao sam u Titogradu i Beogradu, godine proveo na školovanju u Parizu, a u Sarajevu bio na službi od 1966. godine. Završio sam ratnu školu, a dok sam obavljao dužnost, obavljao i dužnost nastavnika taktike i bio načelnik katedre taktike u kasarni Maršal Tito u Sarajevu.

Od 1984. do 1989. godine obavljao sam dužnost komandanta Teritorijalne odbrane (TO) okruga Mostar, a od 1989. do 1991. komandantna TO okruga Sarajevo. Da se pohvalim, ocjenjivan sam visokom ocjenom za obavljanje ovih dužnosti.

Od 8. aprila 1992. godine obavljao sam dužnost operativca zamjenika komandanta TO RBiH i na raznim funkcijama u štabu Oružanih snaga Republike BiH bio do 1. marta 1997. godine.

Dragi pripadnici Armije BiH,

Na vama je da sudite kakav sam bio kao vojnik, profesionalac, čovjek i saborac. Takvog me zapamtite i pričajte vašim najbližim. To je najčasniji period u mom profesionalnom životu. Veoma cijenjeni pripadnici Armije RBiH, budite ponosni na vaš doprinos odbrani BiH u istorijskim granicama i očuvanju građanske i sekularne zajednice. Na tim temeljima odgajajte vaše porodice.

Nikome ništa nismo oduzimali ili sprečavali da posjeduje svoje.

Najvrednije u proteklih 27 godina je što smo zajednički pomogli u obrazovanju djece i mladih BiH putem stipendiranja i putovanja u 18 zemalja, ljetovanja, ekskurzije za djecu žrtve rata, s invaliditetom, posebnim entitetom i mlade iz entiteta RS. Njih 7.300 je dobilo stipdenije, više od 4.500 zimovalo i ljetovalo.

Hvala svim korisnicima udruženja koji su preuzeli zrnce znanja od Mersihe, Melihe, Mehe, Ede i mene u četvrt vijeka.

Mlad i potpuno obrazovan i odgojen čovjek može biti koristan sebi, porodici i društvenoj zajednici. Uzmite ono što ste naučili i dobili u kući ljubavi, a odbacite ono što ne smatrate dobrim. Hvala mladima što postaste samostalni, porodični i uspješni ljudi.

Drage Sarajlije, pola stoljeća života među vama.

Od komšija, frizera, krojača, prodavača, prodavačica, na pijacama, prodavača novina i vas koji radite u institucijama kulture, umjetnosti i sporta – ogromno hvala.

Bio sam jedan od vas i u sunčana i kišna vremena. Nema boljih ljudi, osim ponekog s kojim smo supruga Vera i ja imali najtopliju komunikaciju.

Dani života u Sarajevu su bili dani ljubavi, poštovanja i uvažavanja.

Izvinjavam se ako sam nekoga, nikada s namjerom, povrijedio. Halalite mi, kako se to kaže na ovim prostorima.

Pustio sam suzu, trenutak prije nego sam sklopio oči. Pustite i vi sada.

Neka mi je sretna bosanska zemlja s ljubavlju koju nosim sa sobom“, napisao je u pismu i potpisao se “Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac, sa dna kace”.