Trčanjem u punoj vatrogasnoj opremi do promocije plemenitog zanimanja

Tako će on ove godine, istrčati „Sarajevo Marathon“, koji je na programu već sutra, 12. maja, a zatim „Igmanski cener“ (30. juni).

Petog jula na programu je „Konjički cener“, a dva dana poslije, sedmog jula, „Spartan Race“. Utrka „Sarajevski cener“ trči se 14. jula, a onda slijedi odmor do augusta, kada je na programu utrka stepenicama do vrha „Avaz Twist Towera“.

Za kraj augusta (30. august), planirana je trka „Travnik night run“, a 14. septembra, hrabri vatrogasac, nastupit će na domaćem terenu na „Vogošća 5K“. Zadnjeg dana septembra Žigića očekuje nastup na „Sarajevo polumaratonu“, a za kraj je ostao „Vils Ultra marathon“, na kojem će pokušati pretrčati što veći broj kilometara u šest sati.

Ono što je svakako zanimljivi i vrijedno isticanje jeste humanitarni karakter njegovih utrka – u saradnji sa Pomozi.ba, Žigić će prodavati kilometre na 10 maratona te će sav prihod ići u Fond za liječenje oboljelih bh. građana.

Ovo nije prvi put da se Jasmin odlučio na ovakav korak. Ranije je u Sarajevu u punoj opremi istrčao trku od 10 kilometara te zajedno s ostalim učesnicima prikupio novac za pomoć narodu Palestine.

Svi njegovi dosadašnji podvizi, ali i prva utrka koju sutra trči, bili su dovoljan razlog da porazgovaramo sa Jasminom o njegovom humanitarnom angažmanu, vlastitim, ali i očekivanjima od utrke i, naravno, javnosti.

Razgovarala: Erna Š.

Najprije, pričajući nam o svojim počecima u humanitarnim misijama, kaže kako svi koji rade neki volonterski rad, rade ga zato što žele da pomognu.

“Ovdje se nekako ja prvi pronalazim zato što je nekako usko vezan za moj posao – nastavnik tjelesnog i zdravstvenog odgoja gdje se radi više o fizičkoj aktivnosti, edukaciji, odgoju djece i sve to možemo da radimo u vatrogasnom društvu. Puno ima tih profesija u kojima se ljudi žrtvuju, ali čovjek se osjeća puno korisnije kada gori nekome kuće i ti žuriš što prije da dođeš, da bi to odradio. E sad, vatrogasac kao vatrogasac uvijek žrtvuje prvo zdravlje, zato što su svi ti strukturni požari opasni iz više razloga – od urušavanja, isijavanja toplote, sagorjelih gasova i svega toga.”

U suštini, objašnjava nam, svi dobrovoljni vatrogasci, pored svih drugih poslova, žrtvuju svoje slobodno vrijeme – u pola tri ujutro zvoni telefon, intervencija – objekat – znači, ne razmišlja se, ustaje se, nekada i bos dok se dođe do baze, a zatim se presvlače i odlaze na intervenciju.

“Tako da, prvo mi je krenula nekako ta ljubav prema vatrogastvu da se čovjek osjeća malo korisnijim – da možemo nešto konkretno uraditi, a nismo zaposleni. To je ona snaga dobrovoljnih vatrogasaca koji ostave sve svoje – nekad smo i sa posla znali izaći da bi otišli na intervenciju pomoći kolegama profesionalcima.”

“Prvi put smo krenuli sa ovom pričom oko trčanja kad su bili potresi u Turskoj i Siriji. Tad je udruženje ‘Dečki u plavom’ organizovalo jednu malu kratku trku gdje su kotizacije bile ustvari ta donacija za pomoć ljudima. Onda smo se skupili nas desetak, donirali novac i trčali”, kazao nam je.

Sama simbolika i srž trčanja u punoj vatrogasnoj opremi jeste promocija ovog plemenitog zanimanja, jer je kod nas, kako naglašava, vatrogastvo prilično srozano.

“Prije agresije je to bilo drugačije, poslije agresije, ljudi baš i ne znaju puno o vatrogascima. Nažalost, mi sad i dobre stvari moramo promovisati da bi se vidjele, jer, toliko smo zatrpani tim negativnim vijestima, svime lošim. E, zato smo željeli da učestvujemo”, priča nam Jasmin Žigić.

Simbolika je, dakle, nastavlja, promocija vatrogastva – onoga što vatrogasac radi i svega onoga sa čime se svakodnevno susreće na intervencijama.

“Svaku intervenciju koju radimo, radimo u uniformi. I, samo kretanje i trčanje je teško, a nego li da vučemo crijevo pa se moramo penjati, izvlačiti nekoga… To je, dakle, ta simbolika – da ljudima skrenemo pažnju da dođe neko u vatrogasnoj uniformi, da trči u maju kad je toplo. I, svi pitaju ‘Je li ti vruće’, ja kažem ‘Ma ne, vruće je na 600 stepeni’.

Naglašava kako za trčanje u vatrogasnoj opremi i nema nekih posebnih priprema – stim da se ovdje čovjek malo više mora potruditi, raditi na treninzima snage, malo više obući odjeće tokom trčanja…

“Nakon što je počela agresija na Palestinu, došli smo na ideju da probamo skupiti nešto para. Tada smo stavili cijenu kilometar – 100 KM. I, bukvalno, za 24 sata, sve kolege dobrovoljci i profesionalci koji su nas znali, su skupile pare i odmah smo mogli to da uplatimo. Udruženje ‘Dečki u plavom’ je također bilo organizator te trke i sve te kotizacije su dali da se uplate preko Pomozi.ba za Palestinu. Vidim kalendar nekih utrka, pa sam kontaktirao nekoga iz Pomozi.ba, njima se svidjela ideja i željeli su dati svoj doprinos da nas promovišu, da i mi probamo učestvovati u skupljanju novca, stim da je ideja za ovaj Fond za liječenje bh. građana iz razloga što se dosta sredstava potroši, jer, dosta ljudi ne može taj novac skupiti preko telefona pozivom na 17021. Tada smo skupljali novac na ruke, ljudi donesu kovertu i mi udarimo pečat i predamo.”

“Tako je. Pričajući sa Jasminom iz Pomozi.ba, došli smo na ideju da cijena bude onoliko koliko ko dadne – jer, možda je lakše, možda će neko uplatiti 10, 20 ili 50 KM – neko ne može 100. Tako da, to je bila ideja čisto da bi bilo pristupačno, da svako može dati svoj doprinos – pa jedna marka, jedna marka. U suštini, nije toliko bitno hoće li se puno skupiti za prvu trku jer ih ima 10 – ove ostale trke su malo drugačije, želio sam napraviti neko šarenilo – da postoje cestovne trke, trke na planini, Igmanski cener, noćna trka itd.”

U pogledu odziva javnosti ima, kako nam kaže, skromno mišljenje i ne baš velika očekivanja.

“Mislim da je nepoznanica ovo što se radi – zato smo pokušali da skrenemo pažnju gostovanjima i promocijom. Ja se nadam već kad otpočnemo sa prvim trkama, solidarnosti od profesionalaca, dobrovoljaca i trkača. Najviše bih očekivao od humanitarnih udruženja – opet će udruženje prije skupiti neki kilometar nego neko ko je sam.”

“Možda bude ljudima prepreka da uplate – odvojiti vrijeme, popuniti uplatnicu… Ali, što se tiče podrške, mislim da je sada malo i veća jer smo izašli sa ovim u eter – više dijele sadržaje koje uradimo i objave. Uglavnom su svi pozitivni komentari. U suštini, dolazimo do tog nekog cilja da shvate koliko je to jako težak i odgovoran posao. Nadam se da će biti neka fina stvar.”

Primijetio je i da su dobrovoljci i profesionalci bili iznimno zainteresovani.

“Jedan kolega je sa mnom želio da trči, međutim, imao je smrtni slučaj i nije mogao doći. Želio je da trči sa mnom, isto u uniformi. Bit će zaista teško sigurno, ali uvijek je bitna ta volja, naravno. Uvijek postoji neki viši cilj, a to je pomaganje ljudima koji su zaista u potrebi i promocija onoga što se radi.”

Za sami kraj razgovora nam je otkrio i planira li nastaviti sa ovom vrstom humanitarnog poduhvata.

“Ja svakako želim nastaviti sa trčanjem, stim da bismo samo možda neke stvari mijenjali. To ćemo ostaviti nedorečeno do sljedeće godine, dok završimo prvo ovo. Najprije mi je bilo bitno da se uključi više naših kolega – oni će trčati da na taj način promovišu vatrogastvo, stim da već sljedeće godine planiraju i oni trčati u uniformi.”

Tako da, nada se da će se u nekoj daljoj budućnosti krug ljudi omasoviti – da će pozvati druga društva i kolege, pa da bude trka od njih 10 ili 20. Ali, kako zaključuje, uvijek neko mora krenuti prvi. U budućnosti će, kako se također nada, biti spremniji i iskusniji za te stvari.

(Vijesti.ba)