Branko Perić: Turneja ponižavanja

Ove godine Republika Srpska i Srbija su se dosjetile da stradanje i izgon srpskog naroda iz Hrvatske obilježe Danom žalosti i Danom sjećanja na žrtve “Oluje”. Za državnu manifestaciju određena je turneja stazama stradanja po Rebublici Srpskoj, a Mrkonjić Grad, mjesto prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a, za centralnu ceremoniju. Pomislio bi čovjek da je neko pametan, nakon trideset i više godina, shvatio da se izgon jednog naroda u jednoj evropskoj država, na razmeđu dva vijeka, treba obilježavati kao institucionalno podsjećanje na istoriju stradanja srpskog naroda.

Zaista, ima za takvo podsjećanje snažnih razloga. Izgon u jednom danu preko 200 hiljada ljudi sa svojih vjekovnih ognjišta, ljudi koji nisu pružali otpor i nisu predstavljali vojnu silu, ni vojnu opasnost, školski je primjer ratnog zločina po svim međunarodnim konvencijama. Uz to, izbjeglička kolona nesrećnih ljudi gađana je avionskim projektilima. Sijanje smrti po ljudima koji bježe od rata je svirepost koja se ne smije zaboraviti.

Hrvatska ovu civilizacijsku sramotu slavi i obilježava kao veliku vojnu pobjedu, dok Srbi svoju epsku tragediju obilježavaju parastosima, litijama i spuštanjem vijenaca u rijeke preko kojih su izbjegli pronašli spas.

Evropa je o ovom zločinu ćutala kao da se ne događa u njenom srcu. O tom prvom zločinu u novoj istoriju Evropa i danas ćuti. Ćuti i o razaranju Gaze i južnog Libana. Presedani koje je Evropa dozvolila sa rasturanjem SFRJ postali su međunarodna pravnopolitička praksa i najavili kraj međunarodnog prava. Evropa je time ozvaničila vlastitu smrt. Podsjećanje na ovakvu podlost evropskih političkih elita je neophodno svuda i na svakom mjestu. Zbog toga su Dan žalosti i Dani sjećanja neophodni gdje god su se događala progonstva, egzodusi i stradanja civilnog stanovništva.

Politički dvojac Vučić i Dodik nije se sjetio da o tome progovori u Mrkonjić Gradu. Ili se sjetio, ali se sjetio i da bi u tom slučaju morao progovoriti i o vlastitim progonima i zločinima. A bez te smjelosti podsjećanje i osuda evropskih krivaca za balkansko zlo ne bi imali odjeka, a ni političkog smisla. Tako se obilježavanje zla pretvorilo u prećutkivanje vlastitih zločina i optuživanje dugog. To je već odavno na Balkanu postalo mjera patriotizma i marketinška politička priča. Vučić i Dodik su majstori ovog narativa i njihov putujući vašarski šou je, izgleda, osmišljen na toj oprobanoj matrici.

U toj turneji političkog vašarišta žrtve i stradanje postali su sredstvo preuranjene izborne kampanje. Nastupi jednog predsjednika i dvojice partijskih lidera odvijali su se po čuvenom vašarskom pozivu na iskušavanje sreće “ko nabije, taj dobije” i narodnu mudrost da “nije dobio ko nije tražio”! Moljakalo se i prosjačilo u nadi da će biti uslišeno. Predsjednik Vučić nije škrtario. Dijelio je na licu mjesta i galantno obećavao. Jednoj porodici je obećao izgradnju pristupnog puta, pozvavši telefonom nekoga ko će to odmah da završi! Kakav državnički ispad!
Vučićevoj i Dodikovoj turneji ponižavanja u Mrkonjić Gradu pridružio se i poslanik crnogorskog Parlamenta Milan Knežević, ali ne kao zvanični izaslanik Crne Gore. Država Crna Gora poslala je svog predstavnika na obilježavanje godišnjice “Oluje” u Hrvatskoj. Predstavljao ju je otpravnik poslova Ambasade Crne Gore u Zagrebu. Milan Knežević je predstavljao sam sebe.

Ovakvo mjesto i prilika podrazumijevali su dobro osmišljena i pripremljena obraćanja u kojima bi se naglasio politički, međunarodni i kulturološki značaj obilježavanja stradanja, čije trajanje će učvrstiti identitet jednog naroda i pomoći u oblikovanju civilizacijskog nasljeđa. Niko od trojice govornika nije došao sa pripremljenim govorom. Ništa se novo, odmjereno i događaju primjereno nije moglo čuti. Govorilo se kao na seoskom predizbornom skupu, patetično, parolaški, i s brda, s dola. Ispod nivoa događaja, povoda i cilja.

Od svega izrečenog što su mediji zabilježili pamtiće se i prepričavati jedino način na koji se Milorad Dodik dokopao bine i ugurao se do Vučića, istisnuvši predsjednika Republike Srpske Sinišu Karana. Pogledao sam taj snimak nekoliko puta i nisam siguran da li je predsjednik Karan izguran ili nije. (Izgleda da bi VAR tehnologiju trebalo uvesti i u političkim prljavim igrama). Činjenica je da nije ostao pored Vučića, što bi bio državnički red. I činjenica je da na državnom događaju Miloradu Dodiku nije bilo mjesto pored predsjednika Vučića, kao što mu nije smjelo biti dopušteno da bude govornik u ime Republike Srpske, pošto nema nikakvu državničku funkciju.

Predsjednik Siniša Karan nije se obratio građanima u Mrkonjić Gradu. Nije ni demantovao priče o izguravanju. Trebalo bi ga priupitati o čemu se radi i zašto ga često nema tamo gdje bi trebao biti. Dostojanstvo je u pitanju, zašto o tome ćuti?

Pojavljivanje Milorada Dodika na državnoj manifestaciji, na kojoj je gost predsjednik Srbije, neprimjeren je uzurpatorski čin. Čin za svaku osudu. Njegov gest je pokazao da on ne poštuje institucije Republike Srpske, ili ne poštuje ljude koji su na funkcijama najviše vlasti.

Gledano očima građana, to je akt podrivanja Republike Srpske i akt antiustavnog djelovanja. Tim gestom Dodik je ponizio i uvrijedio predsjednika Sinišu Karana, a građanima Republike Srpske poslao poruku da je on država. Neko će zaključiti da je to gest čovjeka sa dijagnozom, čovjeka koji ne može da podnese da nije vrhovna vlasti, čovjeka koji je spreman da svoju moć brani po svaku cijeni i čovjeka koji je izgubio ljudski i politički kompas.

Isto toliko je opasna i činjenica da Aleksandar Vučić svoju političku turneju pravi sa ovakvim Miloradom Dodikom. Odavno slušam priče ozbiljnih ljudi da smo taoci dvojice ludaka kojima ništa nije sveto. Treba biti lud, pa se pomiriti sa takvim zaključivanjem. Osim ako svi nismo skliznuli u kolektivno ludilo!?

Prema konfučijanskoj filozofiji država počiva na povjerenju, istini, pravdi i stidu. Ništa od toga mi danas ne možemo da vidimo. Nije čudo što namamo ni državnike, ni državu.