Vahid iz BiH jedan je od najpriznatijih sajdžija u njemačkom Kaselu

On je jedan od posljednjih svoje vrste – časovničarski majstor Vahid Ćurić zauzima posebno mjesto u časovničarskoj industriji.

Popravke satova odavno su pod kontrolom renomiranih proizvođača, a cijeli ovaj sektor suočava se s velikim nedostatkom stručne radne snage i podmlatka.

Nije mogao vjerovatiBosanac prvi put otišao na vašar u Americi, supruga otkrila šta ga je najviše iznenadilo

Vahid, rođen u Bosni i Hercegovini, odavno je penzioner, ali s istom strašću popravlja starije i veoma stare mehaničke ili polumehaničke satove, za koje često gotovo da više nema rezervnih dijelova. Za njega, sada 77-godišnjaka, to nije samo način zarade, već i strast i hobi.

U maloj radionici u kaselskom naselju Niederzwehren, osim tihog otkucavanja satova u različitim tonovima, ne čuje se ništa drugo. Na zidu vise kukavičji satovi različitih generacija, a u jednom uglu stoje ogromni podni satovi. Nasuprot njima, na komodi se okreće automatska test-mašina za navijanje, s već popravljanim automatskim ručnim satovima. A u samom centru, među različitim alatima, sjedi Vahid Ćurić za svojim radnim stolom. Sa časovničarskom lupom u uglu oka, pincetom pažljivo postavlja sićušne šarafe, jedva milimetar u prečniku, u okrugli mehanizam veličine čepa od boce.

I tako je već više od 50 godina. Posjeduje dva zlatna majstorska certifikata – iz zanatskih komora u Kaselu i Hildesheimu – koji vise na zidu.

– Dokle god su mi ruke mirne, oči snažne i živci dobri, nastavljam dalje, kaže Ćurić.

Naučiti časovničarski zanat bio je životni san njegove prerano preminule majke. Šegrtovao je još u Bosni i Hercegovini. U Kaselu se, nakon položenog majstorskog ispita 1975. godine, osamostalio i otvorio radnju satova i nakita u Oberzwehrenu.

Ali već nakon pet godina morao je zatvoriti radnju kada su jeftini kvarcni satovi preplavili tržište. Zato je promijenio profesiju. U Kaselu se kod Mercedesa školovao za industrijskog majstora, a uz večernje studije stekao je diplomu iz informatike. Do penzije je radio u Telekomovoj diviziji T-Systems.

Svoju radionicu, međutim, Ćurić je održavao svih tih godina. Klijenti iz cijele Njemačke javljali su mu se i još uvijek mu se javljaju: nasljednici koji na tavanu pronađu stari sat preminulog člana porodice i žele ga ponovo pokrenuti. Ili studentica koja, u znak sjećanja na voljenog djeda, želi oživjeti njegov stari sat marke Omega.

– Kod ovih starih satova često je manje važna materijalna, a mnogo više ona druga, emotivna vrijednost. Uz takve satove vezane su čitave porodične priče, kaže majstor.

Njegovi klijenti su i brojni kolekcionari koji ponekad godinama zaborave svoj vrijedan sat u sefu. Baterija s vremenom iscuri i uništi mehaničke dijelove u mehanizmu. Ćurić tada često može pomoći – jer raspolaže blagom od oko milion rezervnih dijelova koji se inače više nigdje ne mogu pronaći, prenose Nezavisne.

Izvor: Oslobođenje