PAVLE MIJOVIĆ: Njemačka po mjeri AfD-a

Alice Weidel, liderica stranke Alternativa za Njemačku (AfD), iskoristila je simbolički kraj ljeta kako bi uzburkala duhove na ionako nestabilnoj europskoj političkoj sceni, obećavši da će, u slučaju da njezina stranka osvoji vlast, realizirati izlazak iz eurozone i Schengena, te se suverenistički ili restriktivno postaviti prema fenomenu migracija. Ove tri prepoznatljive komponente AfD-a, valuta, granice i migracije, ne predstavljaju ništa novo, budući da su upisane u DNK njezine stranke još od osnutka iste, godine 2013, no tada se radilo o stranci relativno marginalnog dosega – navedene godine na izborima za Bundestag stranka nije uspjela prijeći izborni prag, osvojivši 4,7% glasova elektorata – dok sada, u navedenoj Saveznoj skupštini, imaju čak 152 mjesta od ukupno 630, budući da su na izborima 2025. godine osvojili čak 20,8 % glasova. U nešto više od jednog desetljeća, AfD je ostvario gotovo nestvarni politički skok te se od političkog marginalca nametnuo kao vodeća opozicijska stranka u Bundestagu, s očekivanim trendom rasta za koji se smatra da će biti dodatno potvrđen na pokrajinskim izborima u dvjema njemačkim pokrajinama u rujnu, koji bi, makar u određenoj mjeri, trebali reprezentirati i buduću volju njemačkih birača.

Njemačka je generalno percipirana kao sinonim za stabilnost svake vrste, od ekonomske, industrijske, socijalne i političke, pa čak i u popularnoj kulturi, u kojoj je epitet Nijemac sinonim za kvalitetu i stalnost, te se alternativni politički scenariji koje vješto zagovara AfD čine gotovo nespojivima s onim što Njemačka, a i šire germanski duh, predstavlja. Smatra se kako je upravo ta država najviše prosperirala od uvođenja zajedničke europske valute budući da je izvozno orijentirana, a šengenski režim granica savršeno se uklapao u tu dinamičnu ekonomiju, kojoj je brzi i nesmetani protok dobara, ljudi i kapitala nasušna potreba. Suvremeno njemačko ekonomsko čudo – termin Wirtschaftswunder označavao je rapidni rast njemačke ekonomije nakon Drugog svjetskog rata – bazirano je na stranim radnicima koji su dali obol u stvaranju nove društvene stvarnosti. No, politički modeli se naprosto mijenjaju, a AfD-ov radikalni politički diskurs – politolozi tu stranku svrstavaju u radikalno desnu ili stranku desnog populizma – kojega Alice Weidel najumjesnije artikulira, zagovara svojevrsni kopernikanski obrat, na političkom i društvenom planu.

Iako detaljne studije, ozbiljna istraživanja i projekcije demantiraju AfD-ovu agendu, akcentuirajući kako bi odmakom od zajedničke valute, suverenističkim pristupom granicama i antiimigracijskom politikom Njemačka na koncu izgubila, društveno, politički i ekonomski, Weidel ne prihvaća navedenu argumentaciju. Eurozonu vidi kao nestabilnu, pokazujući enormnu skepsu prema zajedničkom monetarnom sustavu EU, pokazuje također i svojevrsnu nostalgiju prema kultnoj njemačkoj marki, šengenske granice vidi kao neku vrstu švicarskog sira, poroznog i politički nesigurnog, a iregularne migracije vidi kao glavnu prijetnju njemačkom suverenitetu, te unutarnjoj sigurnosti. AfD, iako afirmira postfaktualne stavove, odvojene od činjenica, prema statistikama je podržalo nešto više od 10 milijuna Nijemaca na izborima 2025. godine, a istraživanje javnog mnijenja pokazuje da se sada oko 28 % populacije pronalazi u idejama koje ta stranka zagovara. Na prostorima bivšeg DDR-a taj broj je mnogo viši. Koja je tajna uspjeha AfD-a?

Radikalno desne političke opcije gotovo u pravilu nisu posjedovale elaborirane političke stavove, već su inicijalni momentum rasta temeljile na artikuliranju bazičnih stavova, pa i stereotipa, zatim širih kritičkih stavova, borbom protiv političkog establishmenta, kritikom međunarodnog poretka koji je, iako posve nesavršen, ipak dijelom regulirao šire društvene i političke odnose. AfD je rastao na jednoj ovakvoj platformi, no mora se priznati kako je visoka europska politika, sa sjedištem u Bruxellesu, ne samo AfD-u već gotovo svakoj sličnoj političkoj opciji na europskom kontinentu dala neiscrpno mnogo materijala za kritiku i stvaranje drugačijih, alternativnih političkih scenarija. Upravo je ta EU odlučila smanjiti motore s unutarnjim sagorijevanjem, njemački nacionalni ponos, poskupiti energente, investirati u militarizaciju, ostavivši socijalni sektor nezaštićenim. A upravo neotporni ili, tehnički rečeno, nerezilijentni socijalni sektor, čitava plejada šire populacije na koju su europske mjere negativno utjecale, čini najveći dio AfD-ovog biračkog tijela. Dok se njemačka javna sfera radikalizirala, EU je uvodila obvezne boce s neodvojivim čepovima, koje su, uz papirnate slamke na dječijim sokovima, jedan od najiritantnijih primjera briselskih politika.

Potpuno pojednostavljeno, s jedne strane egzistencijalna realnost, a s druge briselski diktat i konstrukcije, i na tom terenu AfD je profitirao poprilično. Ta je stranka percipirana pomalo mesijanski, budući da daje nadu jednom širem društvenom sloju, a one militantne među biračima AfD je osvojio antimigracijskom agendom, stereotipskom islamofobijom i borbom protiv globalizma, tih stranih centara moći. Službeni Berlin je nakon ere Angele Merkel vodio politiku punu javnih kontradikcija, što se vidjelo na primjeru Rusije i Ukrajine, šutnjom o Gazi i servilnosti pred Trumpovom Amerikom, a godine loših politika najbolje se vide po tome koliko je u tom periodu porastao broj AfD-ovih pristaša. Dok je svijet doslovno gorio, a njemačko društvo doživljavalo razne kontradikcije koje visoka politika nije uspjela riješiti jer se bavila ukidanjem motora s unutarnjim izgaranjem i uvođenjem neodvojivih čepova, AfD je dobrano profitirao na tim aporijama te se, od marginalne, pretvorio u stranku koja odlučuje, radikalno odlučuje.

Izvor: Oslobođenje