Kraj sna o EU?

San Bosne i Hercegovine o pridruživanju Europskoj uniji započeo je ne baš u prapovijesti, ali ipak krajem prošlog stoljeća sa Procesom stabilizacije i pridruživanja davne 1999. Te godine svijet je polako izlazio iz ere videokazeta i prelazio na DVD, Britney Spears bila je planetarno popularna, a Pokémon je bio na pijedestalu svijeta videoigara. Nokia je suvereno dominirala tržištem mobilnih telefona, Google je još bio tek mladi startup, dok je internet tek počinjao mijenjati način na koji živimo, komuniciramo i zabavljamo se. U politici se također zatvaralo jedno poglavlje i otvaralo drugo – Putin je krajem godine postao vršitelj dužnosti predsjednika Rusije, dok se Clintonova era u Sjedinjenim Državama približavala kraju. Danas, više od četvrt stoljeća kasnije, 1999. djeluje gotovo nestvarno. Za današnje generacije to je vrijeme koje uglavnom ne pamte, a mnogi ga nisu ni doživjeli.

Doba je to kada započinje formalni zamah prema EU integracijama zemalja Zapadnog Balkana. Potreba integracije, kako Bosne i Hercegovine tako i drugih zemalja Zapadnog Balkana u prostor Unije, potvrđena je na summitu u Solunu 2003, prepunom optimističnih tonova, dvije pak godine kasnije će započeti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, 2010. ukinut će se vizni režim sa zemljama EU, a prije deset godina podnesen je i Zahtjev za pridruživanje EU. I sada, u zadnjem kvartalu tekuće godine, briselski Politico, poslovično dobro informiran, objavljuje svojevrsnu mini ekskluzivu kako “EU razvija prijedloge koji bi omogućili četirima zemljama najbližima ulasku u blok jasan, korak-po-korak put prema članstvu”. Crna Gora, Ukrajina, te Albanija i Moldavija četiri su sretnice, zemlje čije će sve buduće faze pristupanja u EU biti definirane, formalno, sadržajno i vremenski, autoru ekskluzive Gabrielu Gavinu, potvrdilo je nekoliko visokih izvora u Bruxellesu, koji i sami sudjeluju u izradi navedenog plana. Sjeverna Makedonija i BiH ne nalaze se u izabranom društvu ponajviše zbog vlastitih kontradikcija, te se na njih neće odnositi navedeni prijedlog, također kao i na Srbiju, Tursku i Gruziju, ponajviše zbog demokratskog i pravnog proklizavanja (backsliding), eufemizma koji se koristi za opis država i društava s autoritarnim i neliberalnim tendencijama.

Balkan je gotovo oduvijek više od geografske oznake služio kao stigma – Maria Todorova je tome posvetila dobar dio svog znanstvenog opusa – a krajem 90-ih godina Balkanu, na zasjedanju Europskog vijeća u Beču 1998, pridodaje se pridjev zapadni kako bi se zemlje nastale disolucijom Jugoslavije konceptualno i politički označilo, a valjda i usmjerilo zapadnije. Optimisti su ovo interpretirali kao ultimativni dokaz kako je čitav prostor Jugoistočne Europe oduvijek bio usmjeren zapadnim, demokratskim, visokim vrijednostima i običajima, a skeptici, za koje se sad čini da su bili u pravu, smatrali su da se radi o tehničkom terminu s kojim EU ciljano isključuje navedene zemlje iz teritorijalnog prostora Unije, ali i onog konceptualnog i političkog.

Čitava logika inkluzije/ekskluzije manifestirala se u godinama koje su slijedile. Bosna i Hercegovina predstavljala je možda i najizraženiji paradoks takve politike proširenja. S jedne strane, upravo je uključivanje Bosne i Hercegovine u projekt europskih integracija trebalo potvrditi da zapadni Balkan nije trajna kategorija političke i civilizacijske distance, periferija europskog razvoja, nego privremeni naziv za prostor koji se postupno integrira u europske institucije. S druge strane, sama konstrukcija zapadnog Balkana proizvodila je prostor koji je istodobno bio označen kao europski i izvan Europe, kao dio europskog političkog projekta, ali još uvijek nedovoljno europski da bi bio njegov punopravni teritorijalni i politički subjekt. Već spomenuta Maria Todorova će napisati kako Europa završava tamo gdje političari žele, a u svjetlu ekskluzive koju je donio briselski Politiko, čini se da će Europa u političkom smislu završiti negdje na vanjskim granicama Bosne i Hercegovine.

Iako je pristupanje EU možda i jedini općeprihvaćeni politički cilj BiH – statistike pokazuju više od dvotrećinske podrške građana, a i političari su, nažalost, većinom inertno i samo deklarativno na tom fonu – napredak prema integracijama ne postoji. Intencionalno sabotiranje reforme pravosuđa, optimiziranje funkcioniranja institucija, jačanje vladavine prava i afirmacija temeljnih prava pokazuje opstrukcionizam pri pristupanju EU, popraćen je praznim retorikama, političkim deklaracijama i jeftinim pamfletima.

No, bilo bi prejednostavno svu odgovornost za ovaj zastoj pripisati Bosni i Hercegovini. Europa je u odnosu prema BiH također proizvela vlastitu vrstu političke nedosljednosti: godinama je ponavljala da je budućnost zemlje u Europskoj uniji, zahtijevala reforme i usklađivanje s europskim standardima, a istodobno nije ponudila dovoljno uvjerljiv politički odgovor na pitanje kada i pod kojim uvjetima ta budućnost doista može postati sadašnjost. Tako je nastao prostor u kojem domaće političke elite mogu beskonačno simulirati i fingirati europski put, cementirajući vlastite antieuropske pozicije, dok Europa može beskonačno govoriti o europskoj perspektivi. Neka vrsta simbioze, bolećive doduše. BiH je, naravno, posve odgovorna za vlastitu političku sudbinu, paralizu, klijentelizam, ekstraktivne institucije, institucionalnu nefunkcionalnost i izostanak reformi, ali Europa nije bez odgovornosti za činjenicu da je obećanje integracije pretvorila u proces bez jasnog osjećaja završetka, svojevrsni politički limb. Ako se ekskluziva iz briselskog Politica pokaže kao istinita, onda će to biti kraj jednog sna o EU – makar u nekoj ubrzanoj varijanti ili u bliskoj budućnosti – koja će dodatno osnažiti antieuropske elemente i generirati političku apatiju.

Izvor: Oslobođenje