ADAMIR JERKOVIĆ: Ostao je u riječima

Ima ljudi koji uđu u naš život tiho, gotovo neprimjetno, a onda u njemu ostanu dugo. Nekada i zauvijek. Ne po tome koliko smo vremena proveli s njima, nego po onome što su u nama ostavili. Mirko Šagolj bio je jedan od takvih. Imao je nešto što se ne može naučiti. Neku toplinu u pogledu. Osmijeh koji je i u ozbiljnim vremenima zadržavao nešto dječačko. I onu rijetku sposobnost da čovjeku, čim ga upozna, ulije povjerenje. Čak i onda kada se s njim ne slažete. Možda upravo zato što ste osjećali da pred sobom nemate čovjeka koji govori da bi pobijedio u razgovoru, nego čovjeka koji govori zato što vjeruje u ono što govori.

Mirka sam poznavao mnogo godina. Naše prijateljstvo nije bilo od onih koja se svakodnevno potvrđuju. Nismo morali sjediti zajedno svaki dan da bismo znali jedan za drugoga. Nije bilo mnogo kafa, dugih sjedenja i praznih razgovora. Bilo je nešto dublje i tiše. Jedno međusobno prepoznavanje. A takva prijateljstva, čini mi se, najduže traju. Naše poznanstvo počelo je još prije rata. Ali tek su ratne godine pokazale koliko vrijede ljudi. Bosna i Hercegovina tada nije samo branila svoje gradove. Branila je pravo da postoji. U Sarajevu su granate padale po ulicama, ljudima i sjećanjima. Mi smo, svako na svoj način, pokušavali sačuvati ono što se moglo sačuvati. Ja sam tada pripremao veoma slušanu emisiju na talasima jedne radiostanice koja je nosila neobičan naziv “Susreti svjetova”. Bila je to, u neku ruku, naša mala veza sa svijetom. Sticajem prilika posjedovao sam satelitski telefon pa sam mogao uspostavljati veze s mojim kolegama po cijelom svijetu. U vremenu kada su telefonske linije bile privilegija, mogao sam razgovarati s ljudima širom svijeta i njihove glasove donositi u naše ratne domove. U emisiji su se javljali autori čije je ime nešto značilo u novinarstvu tadašnje Jugoslavije – Mirko Klarin, Vlastimir Mijović i mnogi drugi. Ali Mirko je imao posebno mjesto. Nije se, istina, javljao često. Nije ni mogao. Rat ne pita za rasporede, redakcije, emisije i rokove. Rat prekida veze. Nekada i živote. Ali kada bi se Mirko javio, činilo se kao da je stigla poruka iz nekog dubljeg sloja stvarnosti. Govorio je smireno. Nadahnuto. Bez velike buke. A opet, njegove su riječi imale težinu. Znao sam kakvo ime imam na drugoj strani telefonske linije. Znao sam šta je Mirko značio u bh. novinarstvu. Zajedno sa svojim kolegama stvarao je ratno Oslobođenje koje je 1992. proglašeno najboljom novinom u svijetu. Oslobođenje je bilo svjedok o otporu, glas Sarajeva pod granatama. Novine su izlazile dok je grad bio razaran. Papir je bio slabiji od granate, ali riječ nije. I zato sam želio Mirka u svojim “Susretima svjetova”. Znao sam da će, kada se javi, BiH govoriti njegovim glasom.

Poslije rata život nas je odveo različitim pravcima. Mirko je ostao u Oslobođenju. Kasnije je postao njegov glavni i odgovorni urednik. Ja sam se našao pred jednom velikom životnom odlukom. Predsjednik BiH Alija Izetbegović ponudio mi je mjesto savjetnika. Nisam bio siguran u svoju odluku. Takve odluke čovjek ne donosi lahko. Pogotovo kada zna da svaka funkcija nosi i odgovornost i teret. Razgovarao samo tome i s Mirkom. Sjećam se njegove jednostavne rečenice: “Prihvati. Izetbegović je pošten čovjek. A i ti spadaš u takav soj ljudi”. Nisam tada znao da će mi te riječi ostati u sjećanju do danas. Prihvatio sam.

Nismo se često viđali. Život nas je razdvojio obavezama i poslovima. Ali neke ljude ne morate gledati da biste znali gdje su. Dovoljno je da znate ko su. Mirko je ostao vjeran BiH. Nije to radio velikim riječima. Radio je onim što je najbolje znao – pisanjem. Pisao je jer je vjerovao u slobodu. Pisao je jer je vjerovao u BiH. Pisao je i onda kada se njegovo mišljenje nije podudaralo s mišljenjem ljudi kojima je bilo stalo do njega. I baš zato mu se moglo vjerovati. Posebno mi je prijalo kada bih razgovarao s Alijom Izetbegovićem o nekim političkim pitanjima i tekstovima koje je čitao u novinama. A, predsjednik je cijenio Oslobođenje. Znao je, onako pomalo starački, zastati nad nekim tekstom i prokomentirati ga. Nekada s odobravanjem, a nekada s neslaganjem. Ali kada bi govorio o Šagolju, u njegovom glasu bilo je nečega posebnog. Čak i onda kada Mirko nije pisao ono što bi predsjednik želio čuti. Sjećam se da je znao reći: “Pošteno je napisao”. Meni je to značilo mnogo. Znao sam da iza Mirkovih riječi nije stajao interes. Nije bilo kalkulacije. Nije bilo pitanja: kome će se ovo dopasti?

Danas, kada se vraćam Mirku, ne vraćam se prvo njegovim funkcijama, titulama ni novinarskim pozicijama. Vraćam se njegovom licu. Osmijehu i glasu. Onom dječačkom sjaju u očima. Vraćam se vremenu kada je Sarajevo bilo pod opsadom, a mi pokušavali kroz radiotalase probiti zidove koji su se dizali oko naše Bosne. Vraćam se mom satelitskom telefonu. Jednoj ratnoj emisiji, vraćam se dragom Mirku na drugoj strani linije. I shvatam koliko je malo potrebno da čovjek ostavi veliki trag. Jedna rečenica. Jedan tekst. Jedan telefonski poziv. Jedna riječ izgovorena u pravom trenutku. I jedno prijateljstvo koje ne traži da se pokazuje.

Mirko je iza sebe ostavio i ono najvažnije – porodicu.

Sa svojom suprugom Lalom podigao je Damira i Gorana. Dvojicu sinova koji su pronašli vlastite puteve i svojim životima nastavili dio onoga što je njihov otac započeo. To je možda i najveći čovjekov trag. Ne ono što piše u novinama. Ne funkcija. Ne naslov. Nego ljudi koji ostanu poslije njega. Djeca koja nose njegovu riječ, njegovu dobrotu, njegov pogled na svijet. Čovjek, na kraju, možda i nije ništa drugo nego ono što ostavi u drugima. Mirko Šagolj je ostavio mnogo. Ostavio je novinarstvo. Ostavio je Oslobođenje i svoje tekstove. Ostavio je Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Ostavio je prijatelje koji će ga se sjećati po nečemu što je danas sve rjeđe – po ljudskosti.

Zato ne volim kada se za takve ljude kaže samo da su otišli. Nisu. Mirko je ostao. Ostao je u riječima koje je napisao. U novinama koje je uređivao. U ljudima kojima je vjerovao. U sinovima. U svojoj supruzi Lali. U Sarajevu. U mnogim ljudima, pa, evo, i u meni. Jer postoje ljudi koje vrijeme ne odnese. Samo ih preseli iz života u sjećanje. A sjećanje je ponekad čudna zemlja. U njoj nema smrti. Tamo ljudi ponovo govore. Ponovo se smiju. Čujem ga i danas. I zato znam: Mirko Šagolj nije otišao iz mojih sjećanja. Čovjek koji ostane u tuđem sjećanju – nije otišao. Imao se rašta i roditi.

Izvor: Oslobođenje