Na općim izborima u Bosni i Hercegovini mrtvi ipak nisu glasali – visoka tehnologija, biometrika i skeniranje listića to su im onemogućili, ali ni živi među nama nisu se baš iskazali. Izlaznost koja je jedva prebacila prag od 40% stavila je Bosnu i Hercegovinu u rang sa zemljama u kojima birači preferiraju apstinirati od festivala demokracije, kako se izbori romantičarski interpretiraju, poput Libije, Irana, Jamaike, Bangladeša, Konga, ali i Švicarske, u kojoj trend pokazuje kako u zadnjih pola stoljeća izlaznost rijetko da je prelazila magičnih pedeset posto. Kada su prije više od pola stoljeća, godine 1971, žene u Švicarskoj napokon dobili mogućnost glasanja na izborima, opća izlaznost se počela smanjivati, te je u pravilu ispod pedeset posto. Niska izlaznost nije generirana participiranjem žena na izborima, kako bi zlobnici to mogli pomisliti, već naprosto, politolozi i sociolozi dijele to mišljenje, plod je to i švicarskog mentaliteta i pripadajućeg specifičnog političkog sustava i činjenice da čestim referendumima mogu riješiti direktnije probleme, a visoka politika je ionako, poslovično švicarski, izrazito stabilna. Bosna i Hercegovina, iako ima više od nekoliko paralela sa Švicarskom, poput heterogenog stanovništva i geografskih delicija, nije zasigurno sinonim ekonomske i političke stabilnosti, ali jest školski primjer stabilokracije, ideje proizašle iz akademskih krugova koja naglašava važnost da postkonfliktne države ne proizvedu novi sukob, da njihov politički sistem funkcionira, pa makar i po cijenu demokratičnosti, vladavine prava i sporosti reformi.
U stabilokratskim sistemima opći izbori formalno postoje i mogu biti kompetitivni – recentna izborna kampanja koja je, srećom, završila bila je deklarativno natjecateljska, ali čak i ne pretjerano – ali njihova sposobnost da proizvedu duboku političku promjenu, onu koju možda i dobar dio građana priželjkuje, često je ograničena samom strukturom političkog sistema. To se posebno može uočiti u Bosni i Hercegovini, gdje izbori predstavljaju važan mehanizam političkog odlučivanja, ali rezultat glasanja ne znači automatski i jednostavnu promjenu vlasti, jer nakon izbora slijede složeni koalicijski pregovori, raspodjela funkcija između različitih nivoa vlasti i primjena mehanizama zaštite kolektivnih interesa. U takvom okruženju politička konkurencija često nije zasnovana prvenstveno na različitim ekonomskim ili društvenim programima, nego na mobilizaciji birača kroz etničke, nacionalne i identitetske teme. Ovo su opće poznate stvari na koje je već davne 1991. godine ukazao Krstan Malešević u briljantnom djelu “Marginalije o Be Ha izborima 90e”. Napisao je tada Malešević kako tadašnje izbore u BiH – a i buduće, pokazat će se – karakteriziraju tri značajke: nacionalne stranke osvajaju uvjerljive pobjede, sve ostale “lijeve, reformske, građanske i uopšte multinacionalne” tada su pretrpjele poraz, a danas se periodično izmjenjuju faze uzlaznih i silaznih trendova, dok je treća karakteristika da su izbori iznimno kompleksni, kako je to Malešević već tada primijetio. Iako je autor smatrao da je nezahvalno prognozirati tada, s početka devedesetih, daljnje izborne trendove u BiH, ipak se čini da je njegov tekst bio duboko proročki. Izbornu kampanju, pisao je Malešević, obilježilo je “ponavljanje opštih mjesta i napad, često mimo svakog ukusa, na političke konkurente, bili su nerijetko glavni sadržaj predizborne aktivnosti”. Istovremeno “ekonomski, socijalni, kulturni i razvojni problemi su izostajali, kao i preciziranje socijalnih slojeva čiji će se interesi primarno štititi i preferirati u organima vlasti”. Ili je “protežiran tzv. nacionalni interes jedne od nacija”, pisao je Malešević, ili tzv. “opštenarodni interes, najčešće u krajnje apstraktnom obliku.”
Opći izbori u BiH su završeni, a rezultati su, barem u osnovnim crtama, poprilično predvidljivi. Ako je suditi prema apstinentima i općoj političkoj apatiji, izbori očito ne zanimaju gotovo šest od deset građana BiH. Stranke s nacionalnim predznakom – SDA, HDZ i SNSD – potvrdile su svoju političku dominaciju i ostvarile rezultate koji ih čine gotovo nezaobilaznim akterima u formiranju vlasti na različitim nivoima. Trojka nije doživjela sunovrat epskih razmjera, ali jeste zabilježila očekivan i, reklo bi se, predvidljiv pad, dijelom zbog vlastitih političkih kontradikcija, a dijelom i zbog činjenice da birači najčešće pokazuju najveći antagonizam prema strankama koje su na vlasti, izuzev kada je riječ o političkim subjektima snažnog ideološkog ili etničkog karaktera. U slučaju SDP-a taj pad je nešto blaži, prije svega zbog njegove znatno šire i stabilnije biračke baze, dok je kod Naše stranke i NiP-a, kao relativno novijih političkih subjekata, mnogo izraženiji. S druge strane, SBiH je ostvarila značajan kvantitativni skok i nametnula se kao poželjan, ako ne i nužan partner u budućem formiranju vlasti. Rezultati tako, uz sve promjene u odnosima snaga, ipak potvrđuju svojevrsni kontinuitet bosanskohercegovačke politike: nacionalno strukturirane stranke i dalje imaju najstabilniju biračku podršku, dok se prostor između njih i građanskih opcija i dalje popunjava promjenjivim koalicijama, protestnim glasovima i periodičnim usponima i padovima novih političkih aktera.
Ovakve i slične politike, unaprijed zadane, od koje su se apstinencijom čak šest od deset građana pokušali distancirati ipak neće zaobići njihov svakodnevni život: sustići će ih kroz socijalne politike, ekonomiju, javne usluge, obrazovanje, zdravstvo i sve druge oblasti u kojima vlast neposredno određuje kvalitetu života. Politiku ipak nije moguće izbjeći.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!