GOJKO BERIĆ: Oj, narode, narode…

Narod je rekao svoje! To je eho nedjeljnih izbora, odjek koji svojom porukom podsjeća na onaj od prije trideset i pet godina, kada su se Srbi, Bošnjaci i Hrvati listom svrstali pod svoje etničke barjake. U izbornoj noći ovog četvrtog oktobra, frazom o tome kako je narod rekao svoje poslužili su se i pobjednici i gubitnici, prvi da i na taj način ovjere svoj trijumf, a drugi da opravdaju svoj poraz. Nakon toga su, naravno, i novinari došli na svoje. I oni moraju prodati svoju robu, makar i po bagatelnoj cijeni. Na medijskoj pijaci je zavladala velika gužva, pogotovo na štandovima portala i društvenih mreža. Najviše idu priče o trojici gubitnika – Bakiru Izetbegoviću, Željku Komšiću i Fahrudinu Radončiću, kojima je značajan dio njihovih stranačkih pristalica uskratio podršku. Izetbegoviću se ovo događa drugi put zaredom. Da je dobio mandat svih članova svoje stranke, Denis Bećirović ne bi više sjedio u fotelji Predsjedništva BiH. Nameće se pitanje zašto otpor trojici lidera nije demonstriran javno, unutar njihovih stranaka? Nejasno je takođe da li su “pobunjenici” nezadovoljni manjkom njihove posvećenosti vlastitoj stranci ili političkom doktrinom koju su promovirali kao apsolutno važeću. A to nije isto. U svakom slučaju, sve je to potvrda banalne činjenice da nijedna stranka, od onih malih do najvećih, nije demokratski ustrojena, nego je vođa taj koji “misli” u ime svih. I zato su oni koji ne žele da na to pristanu, iskoristili izbore da o tome ispolje svoj stav.

Politička sudbina Izetbegovića, Komšića i Radončića nije nimalo nevažna. Ona je važna ne samo za njihove stranke već i za širi kontekst političkih zbivanja u zemlji. Teško da će Izetbegović prepustiti kormilo nekom od članova njegovog politbiroa, jer se plaši da bi to moglo otvoriti stranačku Pandorinu kutiju i dovesti do dubokih i glasnih podjela unutar stranke. U prilog mu ide i njena pobjeda na svim nivoima vlasti u Federaciji. Što se Radončića tiče, on je izjavio da će vođstvo stranke preuzeti drugi čovjek. Sigurno je jedino da Željko Komšić nema izbora. Njegovi birači su mu već presudili, a na društvenim mrežama ispraćen je sa toliko gnjeva i teških optužbi da će biti pravo čudo ako poslije svega ostane na nogama. Kad se sve razabere, svi ti gafovi koje je napravio, sebe je sam zasluženo sveo na političku beznačajnost. Analiza svih izbora temelji se na brojkama. To je prirodno i logično, jer one su suština svake vlasti, brojke odlučuju o svemu, a sve ostalo je manje ili nimalo važno. Svi su izbori, što se toga tiče, manje-više isti. I svi se završavaju na sličan način – manje kvalitetna većina birača određuje život i sebi i kvalitetnijoj manjini. To je zakon demokratije, izuma koji je daleko od savršenog. Ali, kao što je govorio Churchill, ništa bolje još nije izmišljeno. Franklin D. Roosevelt, pravnik po obrazovanju i aristokrata, član Demokratske stranke, bio je američki predsjednik od 1933. do 1945. godine, kada je umro u svom četvrtom mandatu. Roosevelt je pridavao veliki značaj obrazovanju i smatrao da je obrazovan narod ključni zaštitnik svake demokratske države. Ali i on je znao da je za osvajanje vlasti potrebna većina, pa je govorio: “Ja nemam potrebu da agitujem među obrazovanim građanima, jer znam da će oni uvijek biti uz mene, ali moram da se trudim da pridobijem što više pristalica među neobrazovanim, politički neosviještenim Amerikancima”.

Izgleda paradoksalno, ali apsolutni pobjednik proteklih izbora je Milorad Dodik. To je iznenadilo mnoge prognozere, iako je bilo očigledno da njegova moć u Republici Srpskoj ne samo što nakon svih afera i presuda nije opala nego je poprimila faraonske razmjere. Hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić, gosutujući na N1, komentarisao je izbore u BiH i rekao: “Ako bih morao birati pobjednika, onda je to Milorad Dodik i njegova stranka protiv cijelog svijeta, protiv anketa i kritike, a srpski narod u BiH je veliki gubitnik, svojom željom i voljom, jer glasati za takvu osobu je život u prošlosti, a ne u budućnosti”. Međutim, ni drugi nisu bili mnogo mudriji. Brojke su neumoljive. A one kazuju da su naši konstitutivni narodi, dejtonska kategorija koja kao da je smišljena da ova država ne bi postojala, i na ovim izborima odlučili da nastave svoje dugo putovanje kroz noć. Pa dokle stignu. Oj, narode, narode?! Očito je da su i Srbi i Bošnjaci i Hrvati, živeći trideset godina u miru, izbjegli sve časove istorije. Jedino što više nema vezivanja zastava, poput ondašnjih bošnjačko-hrvatskih, simbola lažnog savezništva koje se nakon godinu dana pretvorilo u krvavi međusobni rat. Skroman procenat ljudi u Bosni i Hercegovini javno se opire političkom i civilizacijskom nazadnjaštvu njenog društva, ali oni čine zanemarljivu manjinu, do koje vladajuće nacionaličke oligarhije drže koliko do lanjskog snijega. Otvoreno uplitanje naših susjeda u turbulentne procese i događaje u našoj zemlji djeluje kao dodatni otrov. Stvari, dakle, stoje loše i u nama i oko nas i mnogo dalje od nas. Svijet danas izgleda upravo onako kako je to predvidio George Orwell i zato je on ponovo među nama. Ipak, svako bira svoju sudbinu. “Narod koji bira korumpirane političare, varalice, lopove i izdajnike nije žrtva, nego saučesnik”, upozoravao je pisac “Životinjske farme”.

Izbori su prošli, narod je, da ponovim, rekao svoje, ali niko ne vjeruje u promjene nabolje. Malodušnost je ovladala i onima koji su svoj glas dali pobjedničkim strankama i onima koji su odigrali gubitničke karte. Protekle četiri godine bile su loše, ali svi kao da slute da će naredne četiri biti još lošije. Jedina stvarna promjena je da će u Predsjedništvu BiH prvi put sjediti dvije žene. Željka Cvijanović i Darijana Filipović, prva kao izaslanica Milorada Dodika, a druga Dragana Čovića. Pa i to je nekakav napredak!

Izvor: Oslobođenje