Kad budem veliki, biću umjetna inteligencija

Jednom prilikom mi je Aleš Debeljak, veliki slovenački esejista, pjesnik i prevoditelj, napisao: “Kad budem veliki, biću knjiga.” Možda je to san svakog pisca, i onog u pokušaju.

Kanađanin porijeklom sa Haitija, Thélyson Orélien (1988) je knjigu “Bilo je to, ili umrijeti” u Kanadi objavio 10. marta ove godine, a u Francuskoj 19. avgusta. I prije nego je uopće izašla, 14 izdavačkih kuća iz Europe, Brazila i Turske otkupilo je prava za objavljivanje.

Smijeh je moneta

Tema kojom se bavi je aktualna, ali ne govori o dnevno-političkim zbivanjima. Autor navodi da ju je morao napisati jer patnja postoji i traje. Glavni lik Jonas je iz Haitija u plamenu, gdje caruju kriminalne bande, katapultiran na put egzila dug 12.000 kilometara, ali to nije Thélyson, iako je roman napisan u prvom licu. Autor je odlučio otići sa Haitija nakon potresa 2010, kad je stradalo između 220.000 i 316.000 ljudi, ozlijeđeno njih preko 300.000, a milijun i pol ostalo bez krova nad glavom. Morao je ostaviti svoju kuću, mislio je da će kuća izdržati godinu dana, izdržala je jedan sat. Orélien se najprije nastanio u Montréalu, a poslije se preselio u Ottawu.

“Prisvojio sam tu bol, doživljavam je i suosjećam sa ljudima koji pate, koji su sve izgubili, koji ne znaju kuda idu. Jer iza svakog tog bijega, te putanje, stoji nepoznato, nesigurnost.” Dilema: to ili smrt, eho je njegovog teksta. Za Radio Canada International je izjavio da je svih ovih godina obilazio prijemne centre u SAD-u i Kanadi da bi se sreo sa migrantima svih horizonata: Haićanima, Kubancima, Indijcima, onima iz Togoa i Bangladeša. Jonas je rezime svih tih ljudi koje ne može imenovati, a istovremeno je opisao i sve one koje će sresti na putu izbjeglištva, u različitim etapama. Izbjeglištvo, kako to u Bosni blisko zvuči.

Scene koje autor opisuje su teško zamislive. Na početku knjige Jonas se namjerava ukrcati na autobus, a poglavica ganga zahtijeva da svi putnici siđu i kaže da će poštediti život onima koji ga nasmiju. U nesretnike je upereno oružje, a može ih spasiti jedino šala i smijeh. Smijeh razlikuje ljude od životinja, i to je jedna od odlika ovog teksta. Na jednom mjestu pisac kaže: “Smijeh je moneta stabilnija od dolara.”

“Put migranta nije ravna crta. To je molitvena krunica zaobilaženja, sretnih okolnosti, ispruženih ruku i zamandaljenih vrata. Put na kojem svaki korak dugujemo onome koji nas je nosio, koji nas nije prijavio, onome koji nam je dao jabuku, osmijeh, pokrivač, ili samo prāvo da prođemo. Prošao sam kroz dvanaest zemalja… Na mom putu sam sreo zle ljude… Ali sam sreo i svece bez oreola”… “Dobrota je luksuz rezerviran za one koji su već jeli.”

Jedan od likova je slijepi Venecuelanac, s kojim je “za sardine razmijenio posljednji par čarapa, konačnu iluziju normalnosti, prodajući tako svoj posljednji preostali prag srama”. Ili Roland, s kojima poduzme pogibeljan prolazak kroz džunglu Darién, koja guta žive ljude, a ni ne sažvaće ih. Darién je cijena američkog sna, opasna i neprohodna oblast tropskih kišnih šuma i močvarā, na granici između Kolumbije i Paname, koja fizički odvaja Južnu od Srednje i Sjeverne Amerike. Iako ozloglašena, zbog surove i guste džungle, otrovnih životinja, tropskih bolesti, narko-kartela, krijumčara ljudima i razbojničkih bandi, to je jedna od najprometnijih migrantskih ruta na svijetu: hiljade njih pješice prolaze kroz ovaj teritorij na putu za SAD. Rolando je objasnio Jonasu zašto se nada da će umrijeti prije njega.

“To je istinsko putovanje migranta: nije prolazak, to je ukidanje, oduzimanje, polagana erozija vlastitog bića. Svaka etapa ti otme nešto. Košulju. Fotografiju. Telefonski broj. Naviku. Iluziju. A ono što na kraju ostane – što stane u torbu – to si ti. Ogoljen. Skupljen. Sveden na najnužnije.”

Orélienov prvi roman je iz prve dospio u vrh svih lista kandidata za najznačajnije književne nagrade na svijetu, poput Goncourta. Izdavač Grasset ju je predstavio: “Debitantski roman Thélysona Oréliena je već postao književni fenomen ove 2026. Knjiga ‘Bilo je to, ili umrijeti’, koja se upravo prevodi na tridesetpet jezika, od Nizozemske do Južne Koreje, osvojila je Kanadu, a uskoro će i cijeli svijet, pričom o odiseji Jonasa Dorléona. Nakon što kvart Carrefour-Feuilles, u kojem živi u Port-au-Princeu, nestane u plamenu, Jonas pri odlasku sa Haitija sa sobom ne ponese gotovo ništa: diplomu, bilježnicu sa pjesmama, fotografiju svoje majke, čiste gaće, sapun, četkicu za zube… samo ono što treba da ne postane životinja. Cijeli život je stao u plastičnu vrećicu. ‘Danas sam izgubio dom, ali sam našao bijeg. I ponovno sam se smijao. To je sve što je preostalo. Tog dana sam odlučio otići, onako kako čovjek iščupa zub, odsiječe ruku ili se oprosti sa maternjim jezikom. Odlučio sam pobjeći. Ne da postanem bogat, ni da živim bolje. Samo da živim. Tačka.”

“Koračao sam. Bježao. Ponekad puzao. Preklinjao često. Lagao, da. Sanjao, uvijek. Od Carrefour-Feuilles-a do Montréala, prešao sam više od 12.000 kilometara straha, nade, prljavog smijeha i pljesnivih snova.” Tražeći utočište najprije u Dominikanskoj Republici i zatim u Brazilu i Meksiku, ovaj profesor povijesti prelazi granice, ponekad u zagušljivom autobusu, ponekad probijajući se kroz duboku džunglu. Na svakom koraku pojavljuju se nova lica, ljudi stradaju, a veze solidarnosti se stvaraju i potom se prekidaju. U nadi da će stići do Kanade i dijela obitelji, Jonas se nađe pred vratima SAD-a, suočen sa agentima imigracijske službe (ICE) i administracije spremne na sve u svom lovu na migrante. “Granica nije zid, nego aplikacija.”

Kroz Jonasovo putovanje otkriva se intimna kartografija preživljavanja. Istovremeno suvremen i univerzalan, roman prikazuje migracije u sadašnjem vremenu – ne kao apstraktan pojam, nego kao fizičko iskustvo: hodati, biti gladan, ozlijediti se, smijati se pred užasom od predaje. Orélien se služi bogatim, živopisnim stilom prožetim humorom i poezijom – jezikom izbjeglištva, koji se uči “bez gramatike, bez rječnika, samo na vlastitoj koži i kostima”. Vođen neodoljivom pripovjedačkom snagom, “Bilo je to, ili umrijeti” duboko je “dirljiv debitanski roman, koji nam otkriva velikog pisca našeg vremena”.

Knjiga je već dobila veliku nagradu FNAC 2026. FNAC je jedan od najpoznatijih europskih lanaca dućana specijaliziranih za kulturu, komercijalni gigant, čije su robne kuće najpopularnije u Švajcarskoj, Francuskoj Portugalu, Belgiji i Španjolskoj. Izdavačka kuća Grasset, koja postoji od 1907, godišnje izda oko 160 naslova.

Sa ove udaljenosti ne mogu znati da li je funkcioniranje ove izdavačke kuće i objavljivanje romana “Bilo je to, ili umrijeti” povezano sa otkazom kojeg je aprila ove godine dobio njen glavni urednik, amblematični Olivier Nora, 26 godina na tom poslu. Nakon njegovog udaljavanja sa funkcije, stotine odanih pisaca, koji su Grasset smatrali svojom kućom, javno su dali ostavku. Među njima su nobelovci i nagrađivani veliki autori, prevođeni u cijelom svijetu. Pridružili su im se i autori iz izdavačke kuće Stock, koja postoji od 1708. Ukupno ih je bilo 270.

Poznato je da je otkaz uredniku Nora dao osobno vlasnik izdavačke kuće Grasset, milijarder Vincent Bolloré (bogatstvo procijenjeno na 10,5 milijardi dolara), čvrsto ukotvljen na pozicijama konzervativne i ekstremne desnice. Sociologinja Gisèle Sapiro je u Le Mondeu krajem aprila objavila da se “Strategija Vincenta Bolloréa sastoji u namjeri da osvoji medije i izdavačku djelatnost, da bi od njih napravio svoje propagandne instrumente”. Maja 2026. se većina stranih autora, koje je Grasset objavljivao, izjasnila da više ne želi da ta izdavačka kuća objavljuje njihova djela: “Odbijamo da naš rad bude iskorišten u političke ciljeve koji nisu naši. Ekstremna desnica djeluje izvan granica: protiv nje se mora voditi borba izvan granica. U ovim uvjetima nećemo svoja buduća djela povjeriti izdavačkoj kući Grasset.” Bolloré je većinski vlasnik Paris Matcha, časopisā GEO, Capital, Virgin Radija, TV stanica Europe 1, C8, CNews, Canal +, izdavačkih kuća Larousse, Fayard sa svim filijalama, Grasset… koji je “Bilo je to, ili umrijeti” objavio 19. avgusta.

Na stranici izdavača autor Thélyson Orélien u video snimku, blagim glasom, polagano govoreći, predstavlja svoj prvijenac: “Radi se o profesoru povijesti i geografije, koji gleda kako mu kuća gori, a on se smije. Ne smije se zato što je sretan, nego jer je shvatio da smijeh može biti zadnja stvar koja mu je preostala da se ne stropošta. ‘Smijao sam se jer sam znao da ću, ako se ne smijem, urlikati, upišaću se ili otrčati pravo prema metku, da završim jednom za svagda. I jer sam previše kukavica da umrem dostojanstveno.’ Tekst prati njegov bijeg, preko nekoliko granica, gdje čovjek nije čovjek nego bar-kod, kroz nekoliko jezika, brojna poniženja. Ono što me je zanimalo nije geografska ruta; zanimala me je unutarnja transformacija čovjeka koji gubi svoje orijentire, svoj status i ponekad i dostojanstvo. I koji uprkos svemu pokušava sačuvati ponešto od samog sebe. U knjizi ima naročito tegobnih scena, ali uvijek prožetih ljudskom blagošću, i ponekad duhovitošću, nježnom i neočekivanom. Nisam htio predstaviti lik junaka koji kroz sve prolazi uspješno. Nastojao sam napisati storiju o čovjeku koji je htio nastaviti, uprkos umoru, uprkos strahu, o nekome koji ide naprijed jer više nema izbora. To je fikcija o migraciji koja priča o ‘egzilu-jeziku koji grize stopala’, o potrazi za boljom budućnošću, i šoku kultura. U jednom trenutku sam shvatio da tu postoji ogromna suvremena memorija, ali koja je često, kroz brojke, debate, vijesti, reducirana, a ja sam htio dodati nešto romaneskno. Uprkos nasilnosti tematike, knjiga ostaje živa, ima humora, ponekad crnog, ponekad blagog, jer se čak i u ekstremnim situacijama, ljudi često i dalje smiju, i mislim da ta mješavina daje romanu posebnu melodiju. Mislim da čitatelj može uočiti: vrlo brzo uđe u Jonasovu glavu i prolazi kroz svijet skupa s njim, ponekad se smije skupa s njim, i odjednom ga stigne neka drugačija rečenica. Za mene roman zaista postoji kad nastavlja obitavati u čitatelju nakon posljednje stranice. To je storija o čovjeku koji je izgubio skoro sve, ali koji nastavlja napredovati uprkos svemu. Roman, ponekad ozbiljan, ali živ, protkan je smijehom, strahom, nježnošću, i dostojanstvom.”

Moto na početku knjige glasi: “Drži glavu u paklu i ne očajavaj.” Ova knjiga o migrantima i egzilu vrlo lijepo predstavlja Kanadu, što je u beznađu izbjeglištva rijetko zabilježen fenomen.

Kritičari su, iznenađeni, jednoglasno i bez izuzetka, ocijenili da se radi o izuzetnoj knjizi i velikom piscu, kojeg će čitati cijeli svijet.

Sve, ali doslovno sve, sa ovom knjigom je nesvakidašnje, čudno ili neočekivano. I odjednom je postalo sumnjivo i nerazumljivo.

I poput onoga koji ga je otjerao sa Haitija, ponovno zemljotres: književni fenomen Thélyson Orélien je optužen da je knjigu umjesto njega napisala umjetna inteligencija, što on demantuje. Stigao je u Francusku na brojne zakazane promocije i intervjue, a na dan kad je putovao saznao je da je “Bilo je to, ili umrijeti” uvrštena među 16 kandidata za nagradu Goncourt, od ukupno objavljenih 416. Događaj, koji se tiče izdavača u barem tridesetak zemalja u svijetu sa kojima je potpisan ugovor, ponovno je lansirao pitanje mjesta umjetne inteligencije u stvaralaštvu. Software Pangram navodno je ustanovio da je pozamašne dijelove njegovog romana napisala AI. Predsjednik Akademije Goncourt je 25. septembra povukao knjigu sa liste kandidata. Naravno da je nastala panika, jer su odabrane knjige za derivate Goncourta (nagrade koje biraju i dodjeljuju srednjoškolci, zatvorenici i stranci) već bile na čitanju, i da su srednjoškolci npr. predložili Oréliena, bilo bi nemoguće napraviti korak nazad.

Predsjednik Akademije smatra da “izdavači moraju usvojiti moralnu i etičku povelju kojom će uvjeriti da je autor zaista ljudsko biće”. Hoće li pisci morati biti podvrgnuti detektoru laži? Nouvel Obs prenosi da neki autori, i to oni najistaknutiji, koriste ChatGPT, kao kreativni alat, a među njima je i Poljakinja Olga Tokarczuk, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2018. i jedna od najinovativnijih autorica današnjice. “U maju je otkrila da joj se ponekad dešava da umjetnu inteligenciju upita: ‘Draga, kako bismo ovo mogle lijepo razviti?” U novinama se pojavio crtež sa predavanja dvojice smrtno ozbiljnih ljudi za govornicom, pred mikrofonima, a iza njih veliki natpis: “Onog dana kad umjetna inteligencija napiše ‘Jadnike’, ja ću biti pilot aviona”, a u potpisu je Victor Hugo.

Thélyson Orélien je izjavio da si nema šta prigovoriti i vratio se u Kanadu. Agenciji AFP je izjavio je da ga se želi ućutkati. Ni kanadski ni francuski izdavač nisu povukli knjigu sa svojih portala, ni iz prodaje. Kad je suknula lavina, prodaja knjige je vrtoglavo porasla. Samo u Francuskoj prodato je 64.966 primjeraka. U svim knjižarama je u samom vrhu broja prodatih naslova. Pročitala sam je i prekrasna je. Kao amater, ništa od fantoma AI nisam ni uočila ni sagledala.

Mediji su otkrili da je esejist Samuel Fitoussi (1997), kroničar lista Le Figaro, na platformi X priznao da je on jedan od likova koji stoje iza pseudonima “Balance ton Claude”, anonimnog profila, koji ima za cilj detektirati upotrebu AI prilikom nastanka pisanih sadržaja, i koji je optužio Oréliena da se u pisanju u ogromnom procentu služio umjetnom inteligencijom. “Balance ton Claude” znači “Cinkaj Claudea”, a Claude je digitalni konverzacijski pomoćnik iz obitelji velikih jezičkih modela, kojeg je razvilo američko poduzeće Anthropic.

Par dana prije nego je informaciju pustio u javnost, Fitoussi je naveo da “masovno pojavljivanje tekstova koje je proizvela AI možda najavljuje nestanak fenomena čitanja i pisanja”. Na svom profilu na X-u je postavio: “Uskoro nijedno ljudsko biće više neće ni pisati ni čitati.” Političkih uvjerenja bliskih izrazito konzervativnoj desnici, Fitoussi je naglasio: “Ni politička stajališta Oréliena, ni tema ove knjige, nam nisu značajni.” Ako knjige za par minuta bude pisala AI, niko više neće ni čitati, ni pisati i to je sumrak civilizacije. Suočen sa brojnim kritikama koji u njegovom činu vide ideološku prizmu, Fitoussi “svima koji prigovaraju da smo naudili Orélienu, poručuje: Pomislite radije na autora koji je proveo stotine sati pripremajući svoj tekst da bi napisao prekrasnu knjigu, koja bi zaslužila Goncourta, i koji ga neće dobiti. Da li bi bilo pravednije pustiti da taj autor bude zakinut?”

Nova pravila

Philippe Claudel, predsjednik Akademije Goncourt, najavio je da će uskoro biti promijenjena pravila natjecanja u cilju zabrane korištenja AI, a sve knjige koje su ušle u drugi krug selekcije za nagradu, koja se dodjeljuje 3. novembra, uspješno su prošle detektor AI. Knjiga “Prazna kuća”, čiji je autor Laurent Mauvignier, Goncourt 2025, u prvih nekolilo tjedana nakon objave nagrade, prodata je u rekordnih 200.000 primjeraka, i do danas u preko 630.000 izvoda.

Belgijska autorica Amélie Nothomb, koja svake godine izbaci po jedan bestseller, smatra da je povjeriti pisanje knjige umjetnoj inteligenciji dokaz da onaj ko to uradi nije istinski autor i da nije shvatio bit književnog stvaralaštva.

Suočena sa negodovanjima koje je izazvala, Olga Tokarczuk je sutradan nakon one izjave objavila communiqué: “Umjetnu inteligenciju koristim prema principima većine ljudi u svijetu. Tretiram je kao alat koji mi omogućava da se brže informiram i provjerim činjenice.” I da razuvjeri da knjigu koju priprema nije napisala AI, nego da ju je koristila samo za brža preliminarna istraživanja.

Čini mi se da je za sada najvažnije da nam AI ne diktira šta je ljudsko i šta nije. I da ne pokrade ljudsko. Osim što sam se dovoljno puta uvjerila da AI frontalno griješi, čovjek koji je izazvao tsunami, Samuel Fitoussi, kaže: “Rizik je u tome da će sadržaj, kojeg stvaraju ljudi, biti ugušen u oceanu sadržajā koje stvara AI.” Da ne bude “kad budem veliki, biću umjetna inteligencija”.

Izvor: Oslobođenje