DRAGAN MARKOVINA: Splitski poučak o hadezeovoj Hrvatskoj

Odavno je poznato kako se čovjeka treba promatrati primarno kroz djela, a ne kroz riječi iako nije baš pametno da mi koji od riječi i od pisanja živimo, to pretjerano naglašavamo. No, to jeste tako, a jednako vrijedi i za politike, partije i ideologije. Evo, npr. Hrvatska demokratska zajednica, skraćeno HDZ, stranka koja je pod identičnim imenom i logom osnovana prvo u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini. I koja je od početka do danas verbalno inzistirala na demokraciji, putu ka Europi, na europskim i tradicionalnim vrijednostima i sl, da bi se to u praksi uvijek svodilo na nacionalisitičku isključivost, brisanje jugoslavenske prošlosti i rehabilitaciju ustaštva. I to bez razlike kad je riječ o Hrvatskoj ili o Bosni i Hercegovini. Nekad sve navedeno bude do kraja brutalno i neprikriveno, nekad kad se međunarodne ili društvene okolnosti drugačije poslože, bude pristojnije upakirano, da bismo u posljednje vrijeme ušli u fazu neskrivenog cinizma.

Čitava regija je u posljednjih sedam dana pričala o nacističkom mimohodu navijača Hajduka, koji je pak logično bio tema broj jedan nekoliko dana u Hrvatskoj. I svega smo se nagledali i naslušali u vezi s tim. Od licemjernih osuda s državnog vrha, preko konačnog imenovanja problema u pravosuđu koje de facto amnestira nasilnike iz navijačkih skupina višegodišnjim razvlačenjem procesa, minornim kaznama i odlaskom u zastaru. Naslušali smo se i nebuloza o tome da je sve izrežirano od Srba i ljevičara. Pa i toga da se obilježavanje Dana mladosti svrstava u istu kategoriju sa zazivanjem Hitlera. Ispratili smo i tragikomično priopćenje Torcide, od čijeg se ustaševanja inače ne može živjeti godinama, a koja u strahu od sankcija odbacuje aluzije na nacizam, uz podršku sklonih joj kolumnista. Ispisalo se tu i ozbiljnih analiza, kao i impulzivnih reakcija. Pa i ja sam napisao nekoliko tekstova o svemu tome, kao o pravom licu hadezeovske Hrvatske.

Ali taj zaključak zaslužuje i poseban tekst jer sve ovo što se događa, još jednom prikazuje suštinsku podvalu koju Plenkovićeva Vlada prodaje građanima, a identični procesi se, zapravo, odvijaju sa svim demokršćanskim i desnocentrističkim partijama u Europi. Koje se prodaju kao oličenje pristojnosti i autentična brana dolasku fašista na vlast, dok istovremeno fašizam buja, a ekstremistička desnica postaje sve jača upravo za vrijeme njihove vlasti.

Kako to izgleda u hrvatskoj verziji? Pa tako da Plenković, npr. osuđuje napade na srpski folklor u Splitu prije nešto manje od godinu ili sada osuđuje nacistički performans tih istih splitskih ultrasa, dok njegov koalicijski partner aktivno čuva leđa tim ljudima, a to isto rade i brojni funkcioneri tog istog HDZ-a, poput bivšeg splitskog gradonačelnika i aktualnog saborskog zastupnika Andre Krstulovića Opare. Andrej Plenković istovremeno napada ljevicu jer nije htjela ući u koaliciji s HDZ-om, zbog čega su ga kao prisilili na koaliciju s ekstremnim desničarima, koju, navodno, nije želio. Da bi onda po želji tih istih desničara izbacio Srbe iz Vlade i većine u Saboru te srezao državnu potporu tjedniku Novosti. U sve to se savršeno uklapa i informacija o tome kako se HDZ navodno odupire ideji i projektu Domovinskog pokreta o izgradnji memorijalnog parka za pobijene ustaške vojnike iz 1945. godine, dok Plenkovićeva Vlada preko ureda za iseljeništvo obilnim dotacijama gradi monumentalno spomen-groblje tim istim vojnicima na Bilima iznad Mostara. A sve to praćeno nastavkom rušenja antifašističkih spomenika diljem zemlje, što je još jedno od neumrlih nasljeđa devedesetih, gdje se to nekad radi institucionalno i zbog navodnih komunalnih uređenja se partizanski spomenici uklanjaju s mjesta na kojima stoje desetljećima, dok se negdje, kao na Pagu ovih dana, već četvrti put razbija spomen-ploča posvećena sjećanju na tamošnji ustaški logor u uvali Slana.

Drugim riječima, marš torcidaša u Splitu ne predstavlja niti eksces, niti provokaciju, niti zahtijeva neku konkretnu sociološku i zakonsku raspravu o nasilju na stadionima i oko njega, a još manje ima smisla zazivati zloglasnu Margareth Thacer i njezina zakonska rješenja. Ništa od toga nema smisla i nije tako zato jer to predstavlja vjeran i krajnji odraz društvenih vrijednosti koje se ili otvoreno propagiraju ili do krajnjih granica toleriraju s vrha. Jedina je razlika sada što spominjanje Hitlera i Auschwitza, za razliku od ustaštva koje je čedo nacizma, još para uši Europi, odnosno onome što je ostalo od nje, te oportunističkom sloju građanstva. A kako je krenulo, neće ni to još dugo.

Izvor: Oslobođenje