DINO MUSTAFIĆ: Institucije se ne grade brisanjem prošlosti

U društvima nedovršene demokratske tranzicije promjena vlasti često se ne doživljava samo kao smjena političkih prioriteta i ljudi koji ih provode, nego i kao prilika da se ospori, relativizira ili izbriše sve što je prethodilo novom političkom ciklusu. Kao da svaka nova parlamentarna većina dobija pravo na novi početak, a s njim i pravo da prethodni rad javnih institucija posmatra kao naslijeđeni teret umjesto kao dio zajedničkog institucionalnog iskustva. U takvom ambijentu, umjesto kulture kontinuiteta, razvija se kultura diskontinuiteta; umjesto odgovornog vrednovanja rezultata, javni prostor postaje poprište političkog nadmetanja u kojem se činjenice nerijetko podređuju potrebi da se prethodnik diskredituje.

Krunski dokazi

Posebno je zabrinjavajuće kada takva praksa počne prije nego što se nova izvršna vlast uopće konstituiše i preuzme odgovornost za upravljanje javnim institucijama. Umjesto da se sačeka formiranje vlasti, utvrđivanje njenih prioriteta i institucionalno preuzimanje odgovornosti, pojedini političari već nastoje poništiti sve što je u prethodnom periodu bilo evidentno dobro, svodeći složena pitanja rada javnih ustanova na puki politički obračun. U toj namjeri koriste se i pojedine kritičke izjave umjetnika, često izdvojene iz šireg konteksta, koje se potom predstavljaju kao krunski dokazi za političke tvrdnje koje nemaju uporište u cjelovitoj dokumentaciji niti u ozbiljnoj analizi rada institucija. Pojedinačno mišljenje, pa i ono s kojim se ne slažemo, legitimno je i važno u demokratskom društvu. Ali ono ne može zamijeniti činjenice, finansijske izvještaje, rezultate rada i institucionalnu provjeru. Još je problematičnije kada se takve izjave pretvaraju u oružje političkog spina, a zatim putem društvenih mreža, političkih aktivista, simpatizera i koordinisanih naloga, uključujući botovske mreže, umnožavaju do privida opšteg konsenzusa. Tako se stvara javna slika koja ne nastaje iz rasprave i provjere, nego iz ponavljanja, selekcije i politički motivisanog tumačenja.

To nije samo pitanje odnosa prema pojedincima koji su obavljali javne funkcije. To je mnogo ozbiljnije pitanje odnosa društva prema vlastitim institucijama. Javna ustanova nije privatno vlasništvo direktora, ali nije ni politički posjed vladajuće većine. Ona pripada građanima, njen rad mora biti podložan kontroli, a svaka odgovornost provjerljiva. Međutim, odgovornost nije isto što i politička presuda, kao što ni promjena rukovodstva ne podrazumijeva pravo na poništavanje svega što je u prethodnom periodu stvoreno. Institucije se grade decenijama, a mogu se urušavati mnogo brže, naročito onda kada se njihovo pamćenje zamijeni političkim obračunom.

Pišem ovo u trenutku političke tranzicije i dolaska nove parlamentarne većine, kada se ponovo otvara pitanje odnosa prema ljudima koji su u prethodnom periodu vodili javne ustanove, ali i prema rezultatima njihovog rada. Ne mislim da bilo koji rukovodilac treba biti izuzet od kontrole, kritike ili odgovornosti. Naprotiv, javna funkcija podrazumijeva obavezu da se o svakom postupku može govoriti, da se svaka odluka može obrazložiti i da se svaki finansijski izvještaj može provjeriti. Ali upravo zato smatram da se o javnim institucijama mora govoriti na osnovu činjenica, dokumentacije i mjerljivih rezultata, a ne kroz političke kvalifikacije, insinuacije i unaprijed pripremljene presude.

Moje iskustvo u Narodnom pozorištu Sarajevo, koje sam vodio od 2021. do 2025. godine, može poslužiti kao konkretan primjer tog problema. Ne navodim ga zato što mislim da je moj mandat izvan kritičkog preispitivanja, niti zato što očekujem da se o njemu govori samo pohvalno. Navodim ga zato što vjerujem da javnost ima pravo znati šta je jedna od najznačajnijih kulturnih institucija u Bosni i Hercegovini ostvarila u tom periodu, pod kakvim je uslovima radila i kakvo je stanje ostavljeno nakon završetka mog mandata.

Tokom četiri godine, od 2021. do 2025, Narodno pozorište Sarajevo ostvarilo je 48 premijernih produkcija, izvelo 400 repriznih predstava i zabilježilo ukupno 201.087 posjeta. Ostvarena su 123 gostovanja i festivalska učešća, osvojeno 38 nagrada, realizovan 161 poseban program koji je posjetilo 91.290 ljudi, uz 94 gostujuća i festivalska programa. Iza ovih brojki nisu samo statistički pokazatelji. Iza njih su glumci, reditelji, muzičari, operski i baletski umjetnici, tehničke službe, administracija, saradnici i publika, dakle, čitav jedan kolektiv koji je, uprkos brojnim ograničenjima, održavao i razvijao živu pozorišnu instituciju.

Posebno je važno govoriti o finansijskom poslovanju, jer se upravo ono često koristi kao sredstvo političke diskreditacije. Tokom mog mandata, od 2021. do 2025. godine, Narodno pozorište Sarajevo nije poslovalo negativno. Po završetku mog mandata ustanova nije imala neizmirenih finansijskih obaveza. Dakle, iza mene nije ostao ni negativan poslovni rezultat niti dugovanja koja bi opterećivala ustanovu. To su činjenice koje se mogu provjeriti u zvaničnim finansijskim izvještajima i poslovnoj dokumentaciji. Ne tražim da se bilo kome vjeruje na riječ, nego da se o finansijskom poslovanju govori precizno, na osnovu dokumentacije, uz razlikovanje redovnih troškova poslovanja od stvarnih neizmirenih obaveza.

U posljednje tri godine mog mandata rasli su i vlastiti prihodi Pozorišta. U 2023. godini iznosili su 914.404 KM, u 2024. 1.054.583 KM, a u 2025. 1.427.380 KM. Riječ je o rastu većem od 56 posto u dvije godine. To nisu ukupna budžetska sredstva ustanove, nego vlastiti prihodi ostvareni njenim radom. Taj podatak govori o publici, interesovanju za programe, prodaji ulaznica, gostovanjima i drugim oblicima vlastitog poslovanja. Istovremeno, digitalna komunikacija Pozorišta širila je njegovu vidljivost: tokom 2024. i 2025. godine sadržaji na društvenim mrežama dosegnuli su 1,2 miliona jedinstvenih profila, ostvareno je više od 86 dana ukupnog gledanja videosadržaja, broj pratilaca povećan je za 11.500, a zabilježeno je 62.000 klikova prema internetskoj stranici.

Ipak, nijedna institucija kulture ne može se razumjeti samo kroz brojke. Potrebno je razumjeti i sistem u kojem radi. Javne ustanove u Kantonu Sarajevo djeluju u budžetskom i trezorskom sistemu koji propisuje okvire njihovog finansijskog poslovanja. Zakon o izvršavanju budžeta Kantona Sarajevo za 2025. godinu jasno propisuje da budžetski korisnici ne mogu stvarati obaveze iznad odobrenog operativnog budžeta, dok se rashodi i izdaci iznad odobrenih sredstava mogu realizovati samo uz saglasnost Ministarstva finansija. Operativni planovi ustanova u nadležnosti ministarstava dostavljaju se kroz nadležno ministarstvo. To znači da direktor javne ustanove ne raspolaže budžetom kao privatnim novcem, niti može samovoljno preuzimati finansijske obaveze izvan propisanih okvira. Njegova odgovornost jeste da upravlja sredstvima u skladu sa zakonom, odobrenim planovima i stvarnim potrebama ustanove.

A te potrebe su velike. Dovoljno je pogledati strukturu budžeta Narodnog pozorišta Sarajevo za 2025. godinu. Od ukupno planiranih 12.094.455 KM, približno 10,26 miliona KM, odnosno oko 85 posto, odnosilo se na plaće, naknade zaposlenih i doprinose. Preostali dio morao je pokriti materijalne troškove, energente, održavanje zgrade, produkciju, ugovorne obaveze i sve druge potrebe jedne kompleksne pozorišne kuće. U takvim okolnostima nije dovoljno samo zahtijevati više programa, već je neophodno razumjeti koliko košta njihova realizacija, kakva je infrastruktura ustanove i koliko je finansijskih sredstava stvarno raspoloživo za umjetnički rad.

Narodno pozorište Sarajevo nosi i teret dugogodišnjih infrastrukturnih problema, potrebe za kontinuiranim održavanjem, tehničkim unapređenjem i sanacijom prostora. Kao i druge javne ustanove, suočava se s obavezama koje proizlaze iz kolektivnih ugovora, sudskih odluka i ranijih poslovnih okolnosti. Sve to zahtijeva odgovorno upravljanje, ali i ozbiljnu i dugoročnu javnu politiku prema kulturi. Ne može se od institucija očekivati da ostvaruju vrhunske umjetničke rezultate, a istovremeno im uskraćivati stabilne uslove rada, ulaganja i razvojnu perspektivu.

Jedna od stvari na kojoj sam posebno insistirao tokom svog mandata bio je institucionalni kontinuitet. Preuzimajući rukovođenje Narodnim pozorištem, nisam smatrao da ustanova počinje mojim dolaskom. Poštovao sam ranije preuzete programske obaveze, ugovore i dogovorene projekte, svjestan da javna institucija mora imati pamćenje duže od jednog direktorskog mandata. Nije moj posao bio da poništavam sve što su radili moji prethodnici, nego da ono što je vrijedno sačuvam, unaprijedim, a ono što nije dobro, promijenim. Tako razumijem odgovornost: ne kao potrebu da se vlastiti mandat proglasi početkom historije, nego kao obavezu da se nastavi graditi na onome što je prije nas stvoreno.

To je, uostalom, princip koji je obilježio i moj profesionalni put. Još od obnove MESS-a nakon rata, preko rada u Narodnom pozorištu Sarajevo, do današnjeg angažmana u Internacionalnom centru igre, kulture, umjetnosti i mladih, nastojao sam doprinositi izgradnji i jačanju institucija. MESS je krajem devedesetih obnavljao svoj međunarodni karakter i ponovo povezivao pokidani kulturni prostor. U tom procesu nismo bili sami niti je to bio rezultat jednog čovjeka: iza njega su stajali umjetnici, saradnici, kulturni radnici i ljudi koji su vjerovali da umjetnost mora biti korak ispred političkih i diplomatskih odnosa. I Narodno pozorište Sarajevo za mene je bilo prostor takve odgovornosti, kao što je danas ICIKUM mjesto na kojem pokušavamo otvoriti nove mogućnosti za igru, umjetnost, mlade i savremene kulturne prakse.

Institucije se, dakle, ne grade samo novcem, zgradama i pravilnicima. Grade se povjerenjem, profesionalnim standardima, kontinuitetom, umjetničkom hrabrošću i ljudima koji su spremni preuzeti odgovornost. Zato me posebno zabrinjava kada se u javnom prostoru, umjesto argumentovane kritike, koristi jezik kojim se umjetnici i kulturni radnici unaprijed stigmatiziraju, kada se njihova profesionalna autonomija tumači kao politička nepodobnost, a njihov javni angažman kao razlog za diskvalifikaciju. Umjetnik ne prestaje biti građanin kada uđe u instituciju, niti direktor javne ustanove gubi pravo na vlastiti društveni i politički stav. Profesionalna odgovornost i sloboda mišljenja nisu suprotstavljene vrijednosti. Naprotiv, jedna bez druge teško mogu postojati u demokratskom društvu.

Politički plijen

Naravno, svaka nova vlast ima pravo na vlastitu kulturnu politiku, na izbor rukovodilaca u skladu sa zakonom i na preispitivanje rada institucija. Ali nema pravo da javnu ustanovu tretira kao politički plijen, niti da rezultate prethodnog rada odbacuje samo zato što su nastali u mandatu nekoga koga nova većina nije birala. Ako postoje nepravilnosti, one se moraju utvrditi. Ako postoje odgovornosti, one se moraju imenovati. Ako postoje dugovi, moraju se pokazati njihovo porijeklo, vrijeme nastanka i pravni osnov. Ali ako postoje rezultati, i oni se moraju priznati. To je minimum ozbiljnosti koju dugujemo javnosti.

U suprotnom, ulazimo u začarani krug u kojem svaka promjena vlasti proizvodi novu institucionalnu amneziju. Svaki novi rukovodilac dobija potrebu da se distancira od prethodnika, svaka nova politička većina da pokaže kako tek ona počinje uređivati stvari, a javne ustanove postaju taoci političkog nadmetanja. U takvom sistemu najviše gubi kultura, jer joj je za razvoj potrebna stabilnost, povjerenje, stručnost i sloboda, a ne stalna neizvjesnost i strah od toga šta će donijeti sljedeća politička smjena.

Zato ovo nije samo tekst o mom mandatu u Narodnom pozorištu Sarajevo. Ovo je pitanje odnosa prema javnom dobru i načina na koji razumijemo odgovornost u društvu. Ne tražim da se moj rad prihvati bez kritike, niti da se zanemare eventualne greške. Tražim da se o njemu govori na osnovu činjenica, da se dokumentacija pogleda u cijelosti i da se rezultati ne pretvaraju u politički problem samo zato što pripadaju prethodnom periodu. Javni interes nije ni moj ni bilo čiji politički monopol.

Nakon više decenija rada u kulturi, od obnove festivala i izgradnje međunarodnih veza do rukovođenja javnim institucijama, ostajem uvjeren da je najvažniji posao kulturnih radnika upravo stvaranje prostora koji nadživljava njihove mandate. Institucija je veća od svakog direktora, ali i od svake vlasti. Njena historija ne počinje dolaskom novog rukovodstva, kao što se ni odgovornost prethodnog ne može utvrđivati političkim naslijeđem, nego činjenicama.

Jer ono što smo gradili zajedno, ne smije postati predmet političkog brisanja. Institucije se ne grade brisanjem prošlosti, nego odgovornim odnosom prema njoj.

Izvor: Oslobođenje