Ruski zahtjevi velika prepreka za mirovni sporazum sa Ukrajinom

Nakon trodnevnih razgovora sa ukrajinskim i ruskim pregovaračima, kao i sa predsjednicima obje zemlje, specijalni izaslanik SAD Jared Kushner izjavio je da je diplomatija donijela “značajan napredak” ka teško dostižnom sporazumu o okončanju rata koji Moskva vodi protiv Ukrajine.

Međutim, nije bilo javnih naznaka da je Rusija spremna na ustupke koji bi približili postizanje dogovora. Štaviše, i predsjednik Vladimir Putin i njegov glavni pregovarač slali su, u pojedinim trenucima, izuzetno beskompromisne signale o ključnim pitanjima, uključujući teritorijalne zahtjeve u Ukrajini i željene promjene u dugogodišnjoj evropskoj bezbjednosnoj arhitekturi.

Nakon dvodnevnih trilateralnih razgovora u Abu Dabiju, kao i odvojenih sastanaka američke strane sa Putinom i ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim 12. novembra, u nastavku slijedi pregled zvaničnih stavova Rusije o pitanjima koja bi mogla biti presudna za sklapanje mirovnog sporazuma.

Dombas i mnogo više

Putin i drugi zvaničnici već mjesecima ističu da je potpuna ruska kontrola nad Donbasom, koji obuhvata Donjecku i Lugansku oblast u istočnoj Ukrajini, preduslov za bilo kakav mirovni sporazum.

Rusija je 2014. godine, nakon aneksije poluostrva Krim, podstakla rat u Donbasu, a dijelove Donjecke i Luganske oblasti kontrolisala je još mnogo prije nego što je Putin u februaru 2022. godine pokrenuo invaziju na Ukrajinu punog obima.

Trenutno drži pod okupacijom gotovo cijelu Lugansku oblast i oko 80 odsto Donjecke oblasti. Međutim, njene snage, uprkos godinama smrtonosnih borbi, nisu uspjele da zauzmu preostali dio tog regiona, uključujući i “pojas tvrđava” u kojem se nalaze gradovi Slavjansk i Kramatorsk.

Putin je u više navrata izjavio da će Rusija zauzeti preostali dio regiona silom, ukoliko to ne bude mogla da postigne diplomatskim putem. Zelenski poručuje da Kijev neće, ni formalno ni de facto odustati od teritorije koju su njegovi vojnici teškom mukom branili.

Apetiti Kremlja se, međutim, ne zaustavljaju na Krimu i Donbasu. U septembru 2022. godine, Moskva je, bez ikakvog osnova, tvrdila da su Donjecka, Luganska, Zaporoška i Hersonska oblast, sve to, dio Rusije.

Rusija kontroliše veći dio Hersonske i Zaporoške oblasti, ali ne drži njihove glavne gradove, po kojima ove oblasti i nose ime. Njene snage su zauzele Herson u ranoj fazi rata punih razmjera, ali su u novembru 2022. godine potisnute odatle, nazad preko rijeke Dnjepar.

Pogranična područja

Rusija je u pojedinim trenucima slala protivrječne signale o tome da li je spremna da se zadovolji djelimičnom kontrolom nad Hersonskom i Zaporoškom oblašću, ili čak da se, u okviru mirovnog sporazuma, potencijalno povuče sa tih teritorija.

Ove nedelje, međutim, nije bilo takve dvosmislenosti.

Tokom sastanka u Kremlju 12. novembra sa Kushnerom i drugim američkim izaslanikom, Steveom Witkoffom, Putin je izjavio da je Kijev “pokretao pitanja o sivim zonama”, dodavši: “Za nas postoji samo jedna linija razgraničenja: linija državne granice”.

Stvarna državna granica, još od raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, jasno je definisana i svrstava svih pet regiona na koje Rusija polaže pravo, u okvir Ukrajine.

Međutim, Putin nije govorio o stvarnoj granici. Mislio je na granicu onako kako je Rusija vidi od 2022. godine, ističući da Moskva teži miru koji bi te regione u potpunosti učinio ruskim, uključujući i one dijelove koji su trenutno pod kontrolom Kijeva.

Na ruskoj državnoj televiziji, glavni pregovarač Moskve Vladimir Medinski iznio je borbene stavove o istom pitanju, rekavši da “tamo gdje je ruska zastava podignuta, ona ne smime biti spuštena”, uz pozivanje na raniju izjavu Putina da je “sve tamo gdje je kročila noga ruskog vojnika – naše”.

Konkretnije, on je sugerisao da, pored regiona koje Rusija zvanično smatra svojim, Moskva ne planira da se odrekne kontrole nad teritorijama duž državne granice u ukrajinskim oblastima Harkov i Sumi, sjeverno od Donbasa. Zajedno sa teritorijama u Dnjepropetrovskoj oblasti koje su pod ruskom okupacijom, posmatrači su ove dijelove zemlje smatrali područjima koja bi Rusija mogla da ustupi u okviru nekog kompromisa.

Međutim, Medinski je napomenuo da je Putin naredio ruskim snagama da uspostave “bezbjednosnu zonu” duž granice, unutar teritorije Ukrajine, dodajući: “Ta zona je sada prilično velika. Ona se širi i nastaviće da se širi. Ne vidim nikakvu mogućnost za razmjenu ovih teritorija”.

Retorika je retorika, a nakon trilateralnih razgovora SAD, Ukrajine i Rusije u Abu Dabiju 11. novembra, jedan američki pregovarač, koji je govorio pod uslovom anonimnosti, naveo je da je primijetio “malu dozu fleksibilnosti” obje strane.

Međutim, kakve god da su namjere Moskve, ove izjave postavljaju beskomprositan ton.

Putinova izjava predstavlja “jasno ponavljanje tvrdokornog stava o teritoriji, koji se iskristalisao tokom prošle godine” i “ne ostavlja mnogo prostora za pregovore, bar kada je riječ o ovom pitanju”, napisao je na platformi X Samuel Charap, viši politikolog u korporaciji Rand.

‘Nova, moderna Jalta’

Ruski zvaničnici su bili nešto manje precizni u pogledu toga šta tačno žele od pregovora o temi koja je sada u fokusu pregovaračkog procesa pod vođstvom SAD: potencijalnom stvaranju nove evropske bezbjednosne arhitekture.

Trump je 5. novembra govorio o izgledima za “veliki, lijepi sporazum” koji će “obuhvatiti više od same Ukrajine”. Kushner se na to nadovezao, pišući o, kako je naveo, “potrebi za širom evropskom bezbjednosnom arhitekturom koja može pomoći u stvaranju uslova za trajni mir”.

Iako je tek sada dospjela u fokus pregovora, ta ideja za Rusiju nije nimalo nova. Ona datira još iz vremena Putinovog dolaska na vlast prije više od četvrt vijeka, pri čemu Moskva teži poništavanju geopolitičkih gubitaka iz doba Hladnog rata i obnavljanju svog uticaja na evropskom kontinentu.

Ne ulazeći u detalje, Medinski je ovim povodom uputio prijeteću poruku Kijevu i Evropi, izjavivši za rusku televiziju da je cilj Moskve stvaranje “nove, moderne Jalte i Potsdama” – što je aluzija na sastanke iz 1945. godine, na kojima su Sjedinjene Države, SSSR i Velika Britanija odlučivale o sudbini pojedinih dijelova posljeratne Evrope.

Ovo se dešava u trenutku kada Rusija polaže nade u samit između Putina, Trumpa i kineskog predsjednika Si Đinpinga, koji bi trebalo da se održi tokom samita APEC-a u Kini, 18. i 19. novembra – događaj za koji je Zelenski upozorio da bi mogao predstavljati “preraspodjelu sfera uticaja”.

Medinski je naveo da bi novi, sveobuhvatni bezbjednosni sistem mogao da “očuva mir decenijama, možda čak i vijekovima”. Međutim, ova inicijativa je u Evropi i Ukrajini izazvala strahovanja da bi velike sile mogle pokušati da odlučuju o njihovoj sudbini umjesto njih samih, kao i da bi Rusija, umjesto da bude kažnjena za svoju agresiju, mogla biti nagrađena širim uticajem.

Prisustvo trupa nije dozvoljeno

Nagovještaj o tome šta Rusija konkretno priželjkuje mogao bi se pronaći u nacrtima sporazuma koje je u decembru 2021. godine uputila Vašingtonu i NATO-u, a koji su, u trenutku kada je Rusija gomilala trupe na granicama Ukrajine, doživljeni kao ultimatumi. Sveobuhvatna invazija uslijedila je dva mjeseca kasnije.

Zahtjevi Rusije bili su dramatični i podrazumijevali su poništavanje pojedinih ishoda Hladnog rata. Postizanje dogovora značilo bi odustajanje od daljeg širenja NATO-a, zabranu članicama da sprovode vojne aktivnosti u Ukrajini ili drugim zemljama u regionu, kao i povlačenje vojnih snaga iza granica država koje su bile članice Alijanse 1997. godine, prije nego što su joj pristupile bivše sovjetske satelitske države.

U pojedinim slučajevima nije jasno u kojoj mjeri se trenutni stavovi Rusije u pregovorima poklapaju sa zahtjevima iz 2021. godine, ili, na primjer, sa predlozima iznetim tokom ranijih pregovora u toku sukoba, poput zahtjeva da se veličina ukrajinske vojske strogo ograniči.

Kako prenosi Reuters, zvaničnik ruskog Ministarstva inostranih poslova je na konferenciji u Moskvi, održanoj 11. novembra, iznio nekoliko modela sporazuma koji bi mogli biti dio novog evropskog bezbjednosnog sistema. Među njima su savez za kolektivnu odbranu, kao i bilateralni paktovi o nenapadanju ili uzajamnoj pomoći između Moskve i pojedinih članica NATO-a.

Analitičari navode da Kremlj više voli da sarađuje sa evropskim državama na bilateralnoj osnovi nego sa NATO-om ili Evropskom unijom, dijelom i zato što to Moskvi omogućava da sije razdor.

U međuvremenu, Rusija nastavlja da zahtijeva da se Ukrajini trajno onemogući pristupanje NATO-u. Moskva oštro odbacuje ideju o bezbjednosnim garancijama za Kijev koje bi bile makar približno slične Članu 5 ugovora o Alijansi, prema kojem se oružani napad na jednu članicu smatra napadom na sve članice.

Tokom sastanka sa Kushnerom i Witkoffom, Putin je nagovijestio da bi svaki plan o raspoređivanju zapadnih trupa u Ukrajini nakon postizanja mirovnog sporazuma bio neprihvatljiv za Rusiju, rekavši: “Već smo razgovarali o ovome: za nas su oni legitiman cilj, što znači da bi se rat odmah nastavio”.

Izvor: Radio Slobodna Evropa