
Iole bolji poznavalac prilika u Tuzlanskom kantonu morao je biti prilično skeptičan kada je, ha je svanula prošla sedmica, najavljena konstituirajuća sjednica 11. saziva Skupštine Kantona, s naglaskom na podatku da će to biti prvi novi kantonalni parlament u Federaciji BiH i da će se – uz dogovor o čvrstoj vladajućoj većini sa 21 od 35 poslanika (14 SDA-ovih, 3 DF-ova, 2 Stranke za BiH i po jedan Saveza za boju budućnost i BH zelenih) – očas završiti planirani posao. I da će se, nakon uručivanja uvjerenja o poslaničkim mandatima i svečane izjave, izabrati komisija za izbor i imenovanja i privremena Administrativna komisija Skupštine, odlučiti o izboru predsjednika i dva njegova zamjenika i krenuti u proceduru izbora delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije.
Umjesto planiranog, nasuprot optimističkoj najavi, zapelo se već na prvom koraku. Najprije je, nakon poslaničke svečane izjave, bila pauza od 20, koja se pretvorila u 65 minuta. Onda ide nova jednosatna pauza, koja će postati prekid sjednice, zato što se vladajući timovi nisu mogli dogovoriti o rukovodstvu Skupštine. Što je potvrdilo onu skepsu, jer su se SDA, DF i Stranka za BiH razišle u vezi sa imenima u vrhu parlamenta. Sve je odgođeno za narednu sedmicu. I bilo opetovanje stare mantre – jedno je najaviti idilu i harmoniju, saglasnost i saradnju, a posve drugo je kad se dođe do onoga što je – da se ne lažemo – suština i interesa i cilja vlasti, oličena u imenima (pozicijama). Dan kasnije, kao da prepisuju od TK-a, to se ponovilo i u kantonima sa sjedištem u Sarajevu, Bihaću i Goraždu.
Smještena na ravan danima aktuelne priče o tome da će mnogi novi poslanici, stavljanjem mandata u mirovanje, do formiranja nove vlasti ostati na dosadašnjim izvršnim položajima, a svoje mjesto ustupiti zamjenskim likovima, ova tuzlanska, sarajevska, bihaćka i goraždanska epizoda je vrlo rječita ilustracija prilika koje obilježavaju postizborno smirivanje terena. Zahvaljujući OHR-ovim izmjenama Izbornog zakona iz 2024. godine, nije više moguć paradoks iz minulih decenija – da ista osoba neograničeno dugo bude istovremeno u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, što je i te ljude i vlast činilo upitnom i na granici grotesknog ruganja demokratiji.
Početak sezone stavljanja mandata u mirovanje (na led), imao je svoje živopisne, pa zato i efekte koji su naišli na različitu reakciju javnosti. Budući da se mahom radi o osobama koje su na isturenijim položajima državne, entitetske ili kantonalne vlasti, neizbježno se desilo da njihov izbor između dosadašnje i nove pozicije bude u korist onoga gdje će im biti bolje, unosnije, sigurnije. To, na prvi pogled, jeste logično, ali na drugi i svaki idući pogled ne garantuje da će koristi do tog manira imati ova država i mi, njeni podanici. Jer, najmanje što nas čeka – iako to niko nije ni naglas najavio, ni time zaprijetio – jeste da će ljudi iz dosadašnje, izborima malo prekopane izvršne vlasti, državne i federalne pogotovo, ostati to što su bili do daljnjeg. Neće im se žuriti da napuste pozicije, niti će dogovori i nagodbe o novoj vlasti ići lako i brzo. Kazuje to, uz ostalo, primjer vrha dosadašnje državne i federalne izvršne vlasti: ni predsjednica Lidija Bradara, ni potpredsjednici Igor Stojanović i Refik Lendo nisu odoljeli mogućnosti mirovanja poslaničkih mandata, isto kao predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto i državni ministri Elmedin Konaković, Zukan Helez, Srđan Amidžić i Sevlid Hurtić, plus mnogi u kantonima.
Argument kojim, kad bi im ga neko tražio, opravdavaju taj potez – kontinuitet dosadašnje vlasti – možda bi pio vode da institucija zamjenskog poslanika (čijim određivanjem je silno zadeverana Centralna izborna komisija BiH), ne znači svojevrsnu žrtvu i ulogu bajlaga na šupljinama u sastavu novih parlamenata. Naravno, niko od njih se ne smatra žrtvom, jer je mnogo važnija lojalnost stranci i partijskoj obavezi. Pa u sasvim drugom planu, zanemareno i proglašeno indikativno nevažnim, štrči pitanje funkcionisanja, (ne)rada vlasti i praznog hoda u uslovima privremenog stanja.
Baš to se može čitati između redova nekih najava s kraja prošle sedmice. Čusmo da još nema zvaničnih razgovora između mogućih partnera u federalnoj i državnoj vlasti, zbog zauzetosti nekih od njih važnijim i prečim obavezama – kako s ove, tako i s one strane Atlantika. No, pažljiviji posmatrač onoga što nose postizborni procesi, nije mogao da ne uoči poruke iz HDZ-a BiH i iz SDA. Oprezan u najavi onoga što se kani i što nam se sprema, čelnik SDA Bakir Izetbegović ponavlja nužnost stvaranja probosanskog bloka. Istovremeno, lider HDZ-a i HNS-a Dragan Čović – beskrajno nadahnut svojim zrakopraznim optimizmom – manje-više teatralno pominje neke rokove (federalni i državni budžet do kraja godine, recimo) i to da će se “sastati sa predstavnicima unutar Federacije, s kojima mislimo da ćemo ići u vlast” i “sa predstavnicima RS-a u vezi sa BiH”. Kad se to kaže, ne treba osobit napor, dovoljno je imati oči i uši da se vidi veza fenomena mandata u mirovanju sa vrlo izvjesnom perspektivom da i država, dok to traje, vjerovatno bude u stanju mirovanja. Ne samo na evropskom putu.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!








