Kraj jedne ere: Amerikanci više nisu gospodari Bliskog istoka

Saudijska Arabija, Egipat, Izrael i Turska – četiri regionalne sile i četiri potporna stupa na kojima je više od pedeset godina počivala cijela američka politika na Bliskom istokom – više niti zaslužuju niti trebaju imati povjerenje Washingtona, stoji u velikoj analizi koju je objavio ugledni časopis Foreign Policy.

Analiza koju potpisuje Hisham Melhem, dopisnik pariškog radija Monte Carlo iz Washingtona, počinje podsjećanjem kako se SAD više od pola stoljeća, a pogotovo nakon iranske revolucije 1979. godine, prilikom kreiranja svojih političkih, energetskih i geostrateških ciljeva na prostoru Bliskog istoka oslanja na kompleksnu mrežu odnosa koju je vremenom ispleo sa spomenute četiri sile.

Tijekom svih tih godina SAD je sam ili sa svojim saveznicima ostvario značajne uspjehe u toj regiji, ali svijet se u međuvremenu promijenio. A sve te promjene, upozorava autor, zahtijevaju ozbiljnu, možda čak i radikalnu reevaluaciju odnosa između SAD-a i njegova “četiri bliskoistočna stupa”.

“Odavno je nestala sovjetska prijetnja zemljama Zaljeva, a SAD je u međuvremenu postao najveći proizvođač nafte na svijetu. Posljednji mirovni pregovori između Palestinaca i Izraelaca pod pokroviteljstvom SAD-a propali su prije gotovo deset godina, rješenje o uspostavi dvije države odavno je mrtvo, a Izrael već neko vrijeme vode ekstremisti koji u svojoj mesijanskoj misiji žele zavladati kompletnim palestinskim teritorijem. Nadalje, čelnici Saudijske Arabije, Izraela, Turske i Egipta krče vlastite puteve i pritom flagrantno zanemaruju temeljne interese Washingtona. Oni vjeruju da će im bliži politički, gospodarski i vojni odnosi s Rusijom, Kinom, Indijom, kao i međusobni – otvoreni ili tajni – pružiti odgovarajuću alternativu u odnosu na Sjedinjene Države. Sasvim otvoreno, četiri američka potporna stupa na Bliskom istoku sada su previše krhka da bi se Washington na njih i dalje mogao oslanjati”, piše Melhem.

Promašene analize

Promašenim drži sve analize u kojima su razgovori Turaka, Izraelaca i Arapa proglašeni početkom nove ere na Bliskom istoku.

“Sve to treba uzimati s puno opreza. Ljudi koji danas pjevaju o vrlinama pomirenja isti su oni koji su opustošili Jemen, divljali u Siriji i Libiji, napadali sirijskog despota Bashara al-Assada nakon narodnog ustanka, da bi ga kasnije slavili iako je počinio ratne zločine i svoju zemlju pretvorio u narkodržavu. U stvarnosti su Saudijska Arabija, Izrael, Turska i Egipat slijedili različite oblike vlastitih agresivnih nacionalizama. Izrael je već normalizirao vjerski šovinizam i ekskluzivizam, a neki njegovi čelnici redovito potiču terorizam i pozivaju na etničko čišćenje Palestinaca sa Zapadne obale.

U Saudijskoj Arabiji prijestolonasljednik Mohammed bin Salman potiče novu kulturu hipernacionalizma u pokušaju da umanji utjecaj vjerskog establišmenta i prisilnim sredstvima izgradi saudijski nacionalni identitet koji se vrti oko njegove autoritarne osobe. U Turskoj je predsjednik Recep Tayyip Erdogan poznat po inauguraciji agresivnog turskog nacionalizma prožetog vjerskim prizvukom i pomiješanog s otomanskim “preporodom” kojim često zastrašuje i negoduje protiv Zapada.

U Egiptu je pak duga vladavina predsjednika Abdela Fattaha al-Sisija bila najautokratskija i najkatastrofalnija u modernoj egipatskoj povijesti. Štoviše, te su zemlje uglavnom prestale surađivati sa Sjedinjenim Državama u nekim od prioritetnih pitanja. Sisi je planirao isporučiti rakete i topničke projektile Rusiji za potrebe njenog rata u Ukrajini sve dok ga nisu “provalile” američke obavještajne agencije. Erdogan se jedva uspio izvući iz velike krize koja je nastala jer se on godinu dana protivio švedskom pristupanju NATO-u, ali se zato njegovo ucjenjivanje Europe prijetnjama da će pokrenuti nove izbjegličke valove nastavlja. I Erdoganova ranija kupnja ruskog proturaketnog obrambenog sustava S-400 trebala je rezultirati jačom kaznom nego što ju je dobio.

Ide Azija

Povijesni čimbenici koji su nekoć učvrstili veze sa Sjedinjenim Državama također su nestali. Sovjetskog Saveza koji je predstavljao prijetnju zemljama regije više nema. Ironično, ruski predsjednik Vladimir Putin danas gaji toplije odnose s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, Mohammedom bin Salmanom i Erdoganom, nego što ih ti čelnici imaju s Bidenom. Uloga nafte u tim odnosima također se dramatično promijenila. Nafta je pokretala američke odnose sa Saudijskom Arabijom još od Drugog svjetskog rata, pri čemu su se SAD i njegovi saveznici u Europi i Aziji oslanjali na naftu i plin iz Saudijske Arabije i ostalih zaljevskih država u zamjenu za američko vojno jamstvo i sigurnost tih transakcija. Ali Sjedinjene Države više nisu jedina svjetska sila koja ima goleme ekonomske interese u Zaljevu. Azijske sile poput Kine i Indije već su uspostavile složene gospodarske i trgovinske odnose s državama Zaljeva. A sasvim je prirodno da će veća gospodarska aktivnost sa sobom donijeti i veći politički i vojni utjecaj azijskih sila…

Hiperventiliranje u nekim krugovima u Washingtonu zbog (ograničene) uloge Kine u ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa između Saudijske Arabije i Irana neopravdana je i pretjerana reakcija”, piše autor i tvrdi da “u doglednoj budućnosti nijedna država neće moći ozbiljno potkopati američku stratešku i gospodarsku prednost u Zaljevu”.

– SAD bi arapskim državama u Zaljevu trebao jasno reći kako će njihovo koketiranje s Kinom štetu Sjedinjenih Države imati posljedice – kaže.

“Opsjednutost Bidenove administracije posredovanjem u dogovoru između Saudijske Arabije i Izraela kako bi se formalizirala njihova već de facto postojeća suradnja Sizifov je posao koji dugoročno ionako ne može koristiti SAD-u. Rezultat će biti jačanje autoritarne vladavine Mohammeda bin Salmana i ohrabrivanje Netanyahua u njegovoj uspostavi fundamentalističkog Izraela. I takav dogovor, bez obzira na bilo kakva jamstva dana Palestincima, teško da će promijeniti njihovu temeljnu stvarnost – okupaciju i uskraćivanje osnovnih prava. Nadalje, Saudijska Arabija, s obzirom na karakter i agresivnu povijest Mohammeda bin Salmana, nije partner vrijedan cijene. Prijestolonasljednik iskorištava pretjerane strahove Washingtona od Kine kako bi iskamčio ustupke zbog kojih će SAD požaliti. Saudijsko-izraelski mirovni sporazum, ako se ostvari, bit će u najboljem slučaju dogovor između postojećih elita obiju zemalja i ubrzat će regionalno kretanje prema više autokracije i autoritarizma.

Gubitak saveznika

Ponovna procjena odnosa Sjedinjenih Država sa Saudijskom Arabijom, Izraelom, Turskom i Egiptom trebala bi se odvijati u kontekstu smanjenja njihovog vojnog prisustva u regiji. Američke trupe raspoređene su svugdje: od Turske i Sirije, do Jordana, Iraka, Kuvajta, Saudijske Arabije, Bahreina, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) i Omana. Jesu li velike američke zračne baze zaista potrebne i u Kuvajtu, i u Kataru i u UAE-u? SAD bi mogao braniti svoje interese u Zaljevu (samo) održavanjem ključne mornaričke baze u Bahreinu, sjedišta svoje Pete flote. Mudri arapski lider svojevremeno je američkom diplomatu poručio: Želimo da budete poput vjetra, želimo vas osjetiti, ali ne i vidjeti. Bio je to dobar savjet koji bi i danas vrijedio … U vrijeme kada je ugrožen američki demokratski sustav upravljanja, njegovo liberalno i otvoreno društvo, potpuno je ludo nastaviti podupirati i produbljivati veze s režimima na Bliskom istoku čije je politike nemoguće braniti”, stoji u analizi koju autor zaključuje kristalno jasnom porukom: “Saudijska Arabija, Izrael, Turska i Egipat možda su nekoć i bili američki saveznici u regiji, ali te zemlje više ne zaslužuju takav status”.: ‘