Godina koju su pojeli nacionalisti

Katolici cijelog svijeta slave Božić, praznik koji planetarno najavljuje dolazak nove kalendarske godine. “Neka među ljudima vladaju takvi uvjeti da sva zemlja ima razloga radovati se, klicati i pjevati”, poželio je mons. dr. Tomo Vukšić, nadbiskup vrhbosanski, uz poruku: “Tamo gdje su rat i tuga, neka zavladaju mir i veselje!” Ratnicima pak ne pada na pamet ni da pauziraju, palestinski kršćani održali su božićno bdjenje u Betlehemu – na mjestu gdje vjeruju da je rođen Isus – bez tradicionalnih jaslica, moleći se uz svijeće za mir u Gazi. Ruskoj invaziji na Ukrajinu, koja nas je sve tlačila i ove 2023. godine, pridružio se još jedan rat, na Bliskom istoku: počeo je užasavajućim terorističkim napadom Hamasa na Izrael i nastavio se strašnom odmazdom koju nad civilima Gaze provodi Benjamin Netanyahu, ostavljajući gorak okus poraza baš svake ljudskosti i prijeteći novim žarištima koja se posljednjih dana sve lakše pale. Prijetnji ratom nismo (bili) pošteđeni ni mi, Zapadni Balkan – naročito ovaj naš dio u samom predsoblju Evropske unije – i ovu je godinu proveo u raljama svojih nacionalista, koji se nisu libili ni oružanog napada na sjeveru Kosova ni uobičajenog terora nad našim malim bosanskohercegovačkim životima.

Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:

Čini se nekako da su sav naš jad i bijeda eksplodirali u posljednjoj predbožićnoj sedmici. U Srbiji su okončani izbori, a kao da nisu. Lista koja je nosila ime Aleksandra Vučića – koji se, je li, u skladu sa predsjedničkom dužnošću nije kandidirao – ubjedljivo je trijumfirala uz već sviklu ikonografiju, prebogatu bugarskim vozovima, mrtvima na biračkim listićima i autobusima putujućih glasača. Iznenađenje dakle nije bio rezultat, čak ni načini na koje se stizalo do njega, već spektar žestokih optužbi koji se iz Beograda sručio na ovdašnje Srbe, koji su proglašeni krivim i još uvijek su najjači argument koalicije Srbija protiv nasilja za ponavljanje lokalnih izbora u glavnom gradu s one strane Drine. U najkraćem: dvojno državljanstvo Srbima u Bosni i Hercegovini omogućuje glasačko pravo za opće izbore, ali samo prijava o mjestu boravka i zeleno svjetlo za biranje lokalnih vlasti. Beograđani su uvjereni da su upravo tako prevareni, omogućavanjem onima koji su došli da glasaju za Skupštinu Srbije da se izjasne i o lokalnim vlastima. Za prevaru optužuju Vučića, ali ne i Milorada Dodika, koji se javno hvalio svakom vrstom podrške srbijanskom predsjedniku i ima i para i načina da se posveti organiziranim odlascima birača u susjednu državu. No, Dodik je svoje biračko pravo iskoristio u Banjoj Luci iako je jedan od onih dvojnih državljana koji ima pravo odlučivati i o Beogradu, s obzirom na to da je ponosni vlasnik vile na Dedinju. Njegov odani pratitelj u štabu Vučićevog SNS-a, naš državni ministar sigurnosti Nenad Nešić – kako nam je objasnio sam Vučić – na privremenom je radu u Vijeću ministara BiH, s obzirom na to da mu porodica živi u Novom Sadu. Drugo, no poprilično manje iznenađenje, bila je reakcija stranih posmatrača koji su listom ustanovili nedemokratske metode korištene za izbornu pobjedu, ali i dalje su uvjereni da se s neregularnostima trebaju nositi institucije, što u prevodu znači da su daleko spremniji ubjeđivati se s Vučićem oko njih nego bilo šta poduzeti. Ili, kraće rečeno – ujeo vuk Bruxelles.

Evropa i SAD ne kriju, naime, duboko uvjerenje da se s Vučićem može praviti dogovor, možda i zato što ni druga strana – opozicija u Srbiji – nije ponudila ni njima ni glasačima ništa drugačiju politiku. Uostalom, srbijanski predsjednik je davno shvatio da svijet nije imun na prinošenje žrtvi i to obilato koristi. Prvo je u slučaju terora u Banjskoj isporučio Milana Radoičića, a ne tako davno odrekao se i (javnog) zagovornika srpskog sveta Aleksandra Vulina. To što predsjednica Kosova Vjosa Osmani upozorava da žrtvovani Radoičić opet sprema teror na Kosovu ima efekta taman onoliko koliko i Vulinova smjena s mjesta direktora BIA: eno ga opet prijeti Bosni i Hercegovini, uvjeren da je ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom “započet proces”. I jedan i drugi su ispada poziciju iz srbijanskog sistema zamijenili ulogama Arkana, pa horski podržavaju Dodikove ambicije o velikoj Srbiji, kojima on sam udara ritam svakodnevnim sijanjem mržnje u Bosni i Hercegovini i sada već redovnim dnevnim obrocima uvreda i prijetnji na račun visokog predstavnika u našoj zemlji Christiana Schmidta i američkog ambasadora Michaela Murphyja. Nimalo ne pomaže ni tužilačka bruka pred Sudom BiH i sramno odgađanje glavne rasprave u procesu protiv Dodika zbog nespremnosti autora optužnice da je obrazlože. Hapšenja predsjednika Suda BiH Ranka Debevca i bivšeg direktora OSABiH Osmana Mehmedagića posljednjih dana se koriste kao krunski dokazi za Dodikovu odbranu, mada niko baš ne nudi argumente kako tačno optužbe za prisluškivanje sudija i uposlenika Tužiteljstva BiH iz druge polovine 2020. može opravdati neprovođenje odluka OHR-a iz 2023. godine.

Debevec i Mehmedagić su osumnjičeni za zloupotrebu položaja, neovlašteno prisluškivanje i s tim povezana druga krivična djela, bio je precizan glavni državni tužitelj Milanko Kajganić, obećavši pritom i transparentnost maksimalno moguću da se ne ugrozi istraga. Obojici je određen jednomjesečni boravak u pritvoru, također u interesu istrage, a glavni tužitelj je – očito svjestan težine situacije u zemlji – vrlo jasno oduzeo pravo ministru na privremenom radu u BiH da govori o slučaju. Nešić je, valja i to reći, prvi službeno potvrdio hapšenja i istragu koju je Tužiteljstvo BiH, objasnio je Kajganić, vodilo isključivo u saradnji sa OSABiH i na osnovu izvještaja koje je ova državna agencija dostavila. Kajganić je tako uspio odbaciti optužbe o srpskoj uroti protiv Bošnjaka, mada je posve nejasno kako se u javnosti uspjela primiti teza da je Mehmedagić, davno prepoznat kao osobni kadar stranačkog šefa SDA, sušta personifikacija bošnjaštva, čak i onda kada je optužen za zloupotrebu direktorskog položaja u državnoj obavještajnoj agenciji u kojoj je svojim radom i angažmanom zaslužio crnu američku listu i dodatne sankcije i za porodicu o kojima nas je nedavno obavijestio Antony Blinken. No, bar je crna lista SAD-a zajednička vrijednost sveprisutnog Osmice i optuženika Dodika, koji od početka ne krije ambiciju da proces koji se protiv njega vodi pred Sudom BiH zaustavi i ratom ako treba.

Sve su to razlozi koji daju za pravo glavnom tužitelju Kajganiću da preuzme potpunu odgovornost ne samo u istrazi koja se vodi protiv Debevca i Mehmedagića već i u slučaju Dodik. To je jedini način na koji može demonstrirati vlastiti angažman i vratiti toliko potrebno povjerenje u pravosuđe ove zemlje koje grca pod teretom politike. Nažalost, u krivičnom zakonu BiH nema predviđenih kazni za političku samoživost, a upravo je 2023. pokazala kako ona izgleda na djelu: uprkos formiranju vlasti čije dvije trećine nemaju nikakvih dilema o euroatlantskim integracijama BiH, uprkos posvećenosti i trojke i HDZ-a zakonima koji znače ispunjavanje uvjeta za otvaranje pregovora sa Evropskom unijom, uprkos – u konačnici – i mogućnosti da se finansijskim injekcijama iz fondova EU poboljša život svih u Bosni i Hercegovini, godinu smo proveli kao taoci lidera SNSD-a, s čijim se ocjenama samo SDA saglašavala, ne krijući svoje planove da se vrati na vlast, najdalje kada Schmidtu i Murphyju ugledaju leđa. S Evropom je izgleda manji problem, uvijek se može računati na tajne sastanke kakve Angelina Eichhorst prakticira s Dodikom. No, sunce i dalje samo izlazi na istoku, naš svijet – i Srbi, i Bošnjaci, i Hrvati i Ostali – bolji život traži na Zapadu, pa nam sve lijepe želje u 2024. podrazumijevaju zdravlje, sreću i što više demokratskih principa nauštrb ovih domaćih. I kako to lijepo reče banjalučki biskup Franjo Komarica, najveće dragocjenosti – mirotvorstvo i čuvanje ljudskih života. Čestit Božić i sretna Nova godina!