Na današnji dan prije 70 godina, 9. januara 1954. godine, u Tuzli je rođen jedan od najvećih sportista u historiji Bosne i Hercegovine.
Pročitajte intervju sa Mirzom Delibašićem iz Večernjih novina koji je objavljen 5. juna 1983.
Mirza Delibašić je sinonim za košarku u Bosni i Hercegovini. Riječ je o jednom od najboljih košarkaša koji je ikad oblačio dres madridskog Reala, dobivši nadimak El Monstruoso. Slavu je prije toga stekao sa Košarkaškim klubom Bosna iz Sarajeva. Mirza Delibašić, ime koje je simbol sarajevskog “basketa” i neraskidivi dio jugoslovenske košarke. Sportista od glave do pete, igrač za sva košarkaška srca. Ovaj maestralni dirigent igre pod koševima već sada je legenda ovoga sporta, mada je tek u najboljim igračkim godinama.
Autor: BORISLAV GLUŠAC
Već godinama ista sportska, vitka linija, dugi korak i neizbježni životni saputnik – sportska torba sa opremom u ruci. Dok sjeda u fotelju u prostorijama Bosne, već mu je u ruci kutija “Marlbora” i “koka-kola”. Sa osmijehom na usnama govori: “Pa zar ja još nekoga interesujem. Ima novih igrača, mladih, zar nije bolje da se o njima piše. Evo upravo sam došao sa treninga, redovno dižem tegove, trčim i naravno neumorno šutiram sa igračima Bosne. Igrači Reala su na odmoru pa sam ja došao, a gdje bi drugo nego u Sarajevo, da malo predahnem, jer sam u Madridu imao zaista napornu sezonu.”
Dugogodišnja perjanica sarajevskog prvoligaša dvije godine je nosio dres slavnog Reala i treba istaći da je najskuplji igrač u istoriji ovoga kluba. Samo za ugovor dobio je 200.000 dolara, plus premije i nagrade te platu, a i za ovu sezonu Madrižani su mu nudili novih 100.000 dolara. Ali, i mnogi klubovi iz Italije daju mu povelike svote.
“Nisu u pitanju dolari, njih bi zaboravio kada bi Radovanović odlučio da ostane. U tom slučaju Bosna bi bila zaista jaka i vrlo rado bih se vratio. Takva Bosna, sa Ralom koji je možda i vodeći evropski centar, bila bi kadra da, već po običaju za ovaj klub bude i u vrhu evropske košarke, pa da možda čak i ponovi uspjeh iz Grenobla i osvoji Kup šampiona. Ipak, naćamo o tome, ne treba donositi brzoplete odluke, ima još vremena.”
Mirza Delibašić je jedini jugoslovenski košarkaš koji u svojoj riznici trofeja ima sve što može osvojiti u amaterskoj košarci. U dresu reprezentacije osvojio je sve medalje, sa Bosnom prvenstvo, Kup Jugoslavije i Kup evropskih šampiona a sa Realom i posljednje što mu je nedostajalo – Interkontinentalni kup.
“Još nisam donio nikakvu odluku. Ni sam ne znam šta da radim. Nisu u pitanju dolari, njih bi zaboravio kada bi Radovanović odlučio da ostane. U tom slučaju Bosna bi bila zaista jaka i vrlo rado bih se vratio.”
Nadigravanje je urođeno u njemu. “Moje igre u Bosni koje su bile protkane ljubavlju i entuzijazmom nisu iste kao sada kada igram kao profesionalac u Realu. To ne znači da sada igram šablonski ili ukalupljeno, jer nadigravanje je urođeno u meni i sve što uradim je reakcija u djeliću sekunde. Ne volim da protivnika napravim neznalicom već samo tražim načina da ga nadmudrim, pa neke svoje poteze ne mogu ni sam da objasnim.”
Interesantna su Delibašićeva poređenja rada i odnosa prema košarci u sarajevskom timu i dugogodišnjem velikanu svjetske košarke Realu.
“Imao sam uvijek dosta ponuda od drugih klubova, od mnogih domaćih i stranih pa i od američke profesionalne ekipe iz Čikaga, ali moja želja je bila da igram u Realu i ona se ostvarila. To je fantastično profesionalan klub, nešto što je za mene bilo nestvarno. O nama se brine čitava četa službenika. Vlada izuzetan red i primjera radi poslije ručka ili večere, kada ekipa putuje, niko ne smije ustati iza stola dok kapiten na upita vođu puta hoće li to dozvoliti. Na putovanja niko sa ekipom ne može da ide, jedino drugim avionom ili da odsjedne u drugom hotelu, ako to želi supruga ili neko od rodbine ili prijatelja.”
“S druge strane, mi smo u Bosni strahoviti entuzijasti, ali i fanatici kao malo ko kada treba raditi. Mogu da tvrdim da niko u jugoslovenskom sportu nije toliko i tako trenirao kao mi. Bili smo izuzetno borbeni i neshvatljivo ambiciozni, toliko sigurni u sebe da smo stekavši status prvoligaša rekli da ćemo ne samo osvojiti titulu već postati i šampioni Evrope. Bez te volje i samouvjerenosti u sportu nema uspjeha.”
Tuga i radost su sastavni dio svakog sportskog života. “U izuzetno bogatom mozaiku sjećanja Delibašić ne može da zaboravi nekoliko trenutaka. Teško mi je bilo kada smo izgubili u majstorici od Jugoplastike, mislim da sam tada ja bio direktni krivac za poraz. Jednom sam čak i bavio mišlju da napustim košarku, bio sam mlad i razočaran i ogorčen. U pitanju je bio Svjetski šampionat u Kolumbiji kada sam ja bio prekoredni trinaesti reprezentativac. Kao da je tada za mene nastupio smak svijeta, mladalačke strasti nisam mogao da ugasim. To su bili moji najteži trenuci, ali sada kada sam sazrio, na te stvari gledam na drugi način.”
“Imao sam mnogo radosti, ali ona iz Grenobla je nešto što ostaje uvijek u srcu. Bio sam najsretniji čovjek na svijetu kada nas je, članove reprezentacija, primio drug Tito u Igalu. Ti trenuci radosti i ponosa ne mogu se opisati.”
Gdje god se pojavi među sportskim zaljubljenicima, Mirza Delibašić je u centru pažnje. Nije lako, bez sumnje, toliko godina nositi breme popularnosti.
“Već petnaest godina se bavim košarkom, u koju sam došao na nagovor Kreše Raspudića sa teniskog terena. Nikada mi, zaista nikada, nije teško bilo što sam popularan. U stvari, taj pojam ne razumijem. Naš posao je javni, uostalom kao i mnogi drugi, i ni najmanje mi ne smeta kada me prepoznaju, zastaju, zagledaju, zapitkuju, kada djeca idu za mnom po ulici. I to je sastavni dio sporta. Nekada je to manje prijatno, nekada više, ali na to se nikada ne obazirem.”
Popularni Kindže je izuzetno prijatan sagovornik i satima bi mogao da priča o košarci, reprezentaciji, Bosni, prijateljstvu.
“Morao sam da odbijem poziv Đerđe jer sam bio neshvatljivo premoren i iscrpljen, mada se ni on nije pretrgao zovući me. Mislim da je i bilo krajnje vrijeme da mladi dobiju šansu, ako neće sada, kada će. Ja to možda i najbolje znam kao onaj prekobrojni trinaesti igrač. Bosna je uvijek Bosna. U njoj se dobro radi i rezultati ne izostaju. U ovaj klub ću se sigurno vratiti ako ne ove, onda iduće godine, jer me jednostavno srce vuče.”
“Uz košarku, moj veliki hobi je automobilizam i u Madridu imam BMW 232, kojeg sa velikim uživanjem vozim. Inače, posebno cijenim prijateljstvo, jer smatram da čovjek onoliko vrijedi koliko ima prijatelja. I poznavanje jezika je velika stvar, pa mi je drago što govorim engleski i španjolski. Moj sin Dario, koji je zajedno sa suprugom trenutno u Sarajevu, voli sport ali da budem iskren nikada nisam razmišljao šta bih volio da bude. On neumorno trči za fudbalskom i košarkaškom loptom, ali sigurno je da mu neću određivati čime će se baviti, to on treba da odluči. Važno je da radi pošteno – kaže na kraju Mirza Delibašić.”
Preuzeto: infobiro.ba
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!
