Vojni rok neće u BiH

Novinarka Al Jazeere Balkans pitala me je da li Bosna i Hercegovina treba uvesti obavezni vojni rok, a moj odgovor je glasio da bi to, s aspekta jačanja ukupnog obrambenog sistema, bilo dobro, ali da je nemoguće, budući da se zastupnici Republike Srpske u državnim organima BiH teško odlučuju za finansiranje Oružanih snaga BiH, da bi pristali i na dodatni regrutni trošak. Međutim, oni u Europi, koji imaju neki oblik služenja vojnog roka, smatraju da mladići od 18 godina trebaju stjecati temeljna vojna znanja i vještine i da to nije nepotrebno trošenje novca. Činjenice govore da od 40 europskih zemalja koje imaju oružane snage, njih 16 je uvelo obavezni vojni rok, a sudeći po najavama, taj bi broj uskoro mogao biti veći. Vojni rok je obavezan u zemljama poput Švedske, Finske i Norveške na sjeveru, preko Rusije, Ukrajine i Bjelorusije na istoku do Grčke i Turske na jugu Europe. Najveći broj članica EU ima profesionalnu vojsku, a jedini pravi izuzetak u tome predstavljaju Švicarska i Austrija, zemlje na koje se često pozivaju zagovornici vraćanja vojnog roka i gdje je vojni rok obavezan, ali je moguć prigovor savjesti, što znači da se može odslužiti bez oružja, naprimjer, u civilnoj zaštiti, crvenom križu i drugim sličnim ustanovama – ali ne i u vrtiću.

U zemljama naše regije, mnogo prije ovih najava, uveden je dobrovoljni vojni rok – od 40 dana u Hrvatskoj do šest mjeseci u Srbiji, a jedino u Bosni i Hercegovini ne postoji nijedan oblik obučavanja mladih za obranu zemlje. Negdje se vojničkim plaćama nastoji privući veći broj mladih na služenje vojnog roka, a u tome prednjači Slovenija, gdje regrut za četiri mjeseca dobije 3.360 eura, ili 2.281 euro i besplatno polaganje vozačkog ispita B kategorije koji košta 1.074 eura. Ovakva stimulacija za mnoge države je finansijski nemoguća, a Slovencima ni to nije pomoglo da povećaju broj regruta, jer se prošle godine prijavilo samo 159 mladića, a planom je predviđeno da ih bude između 300 i 500. Inače, u Srbiji je najveće interesiranje mladića i djevojaka za dobrovoljni vojni rok, pa će prema najavama to uskoro biti obavezno. Pored postojeća tri (Sombor, Valjevo i Leskovac), u toj zemlji će se povećati broj centara u kojima bi se obučavali regruti. Da li će se i kad uvesti obavezni vojni rok u Hrvatskoj, nije izvjesno, budući da ima oprečnih mišljenja: jednima se to čini previše skupo, drugi se plaše da mladi to neće prihvatiti, a treći sve ad hoc odbacuju.

U Bosni i Hercegovini je od 2000. do 2005. bio obavezni vojni rok od četiri mjeseca, koji se u Federaciji služio u šest centara (Čapljina, Bugojno, Bihać, Zenica, Goražde i Tuzla), a u Republici Srpskoj u dva centra, na Manjači i u Bileći. Nastavu i praktičnu obuku izvodili su obrazovani oficiri sa zavidnim ratnim iskustvom, a regrutima čija su prebivališta bila u regrutnim centrima bilo je dopušteno da vikend provode s rodbinom. Posljednje godine ovog služenja vojske dogodili su se skandali u centrima na Manjači i Bileći, kad su se regruti Vojske RS-a na polaganju svečane obaveze (vjerojatno prethodno instruirani) zakleli da će braniti suverenitet i neovisnost Republike Srpske, umjesto Bosne i Hercegovine, a simbole ove zemlje – grb, zastavu i himnu su izviždali i uzvicima grubo vrijeđali. Regruti su promptno otpušteni iz vojne službe, pojedine starješine disciplinski kažnjene, a tadašnjeg načelnika Generalštaba VRS-a, generala Novaka Đukića smijenili su zapovjednici EUFOR-a i NATO-stožera. Kao treća mjera izrečena je zabrana sudjelovanja i obraćanja ratnih veterana tijekom službenih vojnih ceremonija.

Na jednom TV kanalu u Sarajevu je ovih dana provedena anketa, sa slučajnim prolaznicima, o tome da li su za uvođenje obaveznog vojnog roka u Bosni i Hercegovni i najveći broj anketiranih se izjasnio da nam to treba zbog vojne obuke mladih generacija koje bi se u miru trebale pripremiti za vanredne okolnosti, pa i za rat. Oni koji su nekad služili vojni rok kazali su da je to za njih bilo veliko iskustvo, simbolično su od dječaka poslije vojske izrastali u muškarce. I sam pripadam onima koji su bili vojnici i još se sjećam tog zajedničkog života s drugarima iz svih krajeva bivše države, čvrstih međuljudskih odnosa, reda i discipline – ukratko, moralne snage kolektiva. Današnjoj mladosti takvo iskustvo možda izgleda nestvarno, ali ni njima ne bi bilo naodmet kad bi mogli služiti vojsku.