Navalny i Assange. Dvije disidentske sudbine

Život i smrt Navalnog

Alekseja Navalnog, glavnog protivnika Putinovog režima i arhineprijatelja Kremlja, smrt je zatekla u korektivnoj koloniji šifriranog naziva FKU IK-3 u gradu Harp, koji je smješten daleko od civilizacije, negdje iznad polarnog kruga. Navalny umire kao ikona slobodnog svijeta, postat će dio pop-kulture i simbol borbe protiv svih autoritarnih režima, a posebno onog koji dio Zapada ponajviše plaši, Putinovog. Život Navalnog imao je više dramskih elemenata, posebno period nakon što je 2020. na letu iz sibirskog grada Tomska za Moskvu kolabirao. Već tada se kandidirao za vodećeg režimskog disidenta, a akutno trovanje nepoznatom tvari – bila je prva dijagnoza ruskih doktora – izazvalo je ogromni interes javnosti. Organi Ruske Federacije su započeli službenu istragu, poslovično krutu, prema kojoj su svi bili unaprijed skeptični mislivši da upravo isti organi stoje iza trovanja; otežavali su njegovoj ženi Juliji pristup suprugu budući da – a tada je bio u komi – nije dao izričit pristanak za posjetu, ali već drugi dan nakon događaja Navalny je transferiran na daljnje liječenje u Berlin.

Čitajte kolumne Pavla Mijovića:

Angela Merkel, tadašnja kancelarka, izaći će u javnost s informacijom da je Navalny otrovan novičokom, nervnim otrovom iz KBG-ove kuhinje. Ruska strana se branila kako je navodni dokaz o trovanju pronađen u Njemačkoj i zahtijevala dodatne dokaze. Ostala su dva popularna narativa o trovanju Navalnog: jedan da je sam Kremlj odobrio likvidaciju državnog neprijatelja br. 1 i drugi da se nije ni radilo o trovanju, već o kompleksnom metaboličkom poremećaju. Navalny se oporavio te je mjesec nakon trovanja otpušten iz bolnice nastavivši liječenje u Njemačkoj. Kasnije će istraživanje Bellingata, The Insidera, CNN-a i njemačkog Der Spiegela utvrditi da ga je otrovao posebni odred ruskog FSB-a, obučen za specijalne operacije s osjetljivim kemijskim otrovima, poput novičoka. Putin će na to lakonski reagirati riječima da ga je FSB želio ubiti, da bi to i učinio. Navalny će se dobrovoljno vratiti u Rusiju, gdje će brzo biti osuđen zbog prevare – zajedno s bratom oštetio je dvije ruske tvrtke u iznosu od 500.000 $; nepoštivanja uvjetne kazne i samog suda. Za ovo je dobio devet godina, a kasnije, kada je proglašen krivim za osnivanje i financiranje ekstremističke organizacije i njenih aktivnosti, dobit će dodatnih devetnaest. Jedan od zakona po kojima je osuđen – Savezni zakon o suzbijanju ekstremističke djelatnosti – čak i mnogi ruski pravni autoriteti govore, postavljen je preširoko i kruto, dakle, idealan je za političku instrumentalizaciju. U prilog tome ide činjenica da su po istom zakonu osuđene poznate performerke Pussy Riot.

Navalny je bio kompleksna ličnost čije je javno djelovanje prožeto mnogim kontroverzama. Njegovo političko djelovanje hibridnog je tipa: kombinirao je liberalnu retoriku s najprimitivnijim nacionalističkim shvaćanjima. Želio je protjerati iz Majčice Rusije ilegalne migrante, u notornom se videoclipu obrušio na “muhe i žohare” – u pozadini je bila slika Čečenaca, tako da su se insekti odnosili na njih – a Navalny je ponudio rješenje za kontrolu insekata: ne muholovku, već pištolj. Izrazito degutantan video uz mnoge nacionalističke eskapade i podržavanje aneksije Krima neće biti prepreka Amnesty Internationalu da ga kasnije proglasi “zatvorenikom savjesti” i da postane ikona liberalnog svijeta.

Zaboravljeni Assange

Istovremeno je u samom centru zapadnog svijeta interniran i čekajući u Londonu izručenje Sjedinjenim Američkim Državama Julian Assange. Osnivač WikiLeaksa, pionir nove forme istraživačkog novinarstva, koji još od 2010. objavljuje klasificirane dokumente koji otkrivaju nove podatke o međunarodnim intrigama, pozadini i samom intervencionizmu u Afganistanu i Iraku, zaboravljen je i na marginama javnog interesa. Objavljivanjem klasificiranih dokumenata, prekršio je gotovo sve odredbe američkog Zakona o špijunaži, koji ima za cilj odvratiti miješanje javnosti u operacije delikatnog tipa, a one vojne zasigurno spadaju u takve. Stručnjaci za ljudska prava smatraju kako je spomenuti zakon, na snazi od 1917. godine, jedan od najkontroverznijih i najšire postavljenih zakona, koji limitira sudjelovanje javnosti u raspravama od kritičkog značaja za jednu državu, a obavještajne i vojne tajne su upravo takve. Assange se našao u procjepu državnih interesa i tajnih dokumenata, s jedne strane, i prava na slobodu informacija, s druge. Njegova kalvarija je započela gotovo čim su klasificirani dokumenti ugledati svjetlo dana: optužbe za seksualne delikte, kasnije odbačene, a nedavno opet otvorene, zatim dugogodišnji boravak u ekvadorskoj ambasadi u Londonu i zadnji stadij u zatvoru Belmarsh. Njegova disidentska sudbina, u mnogim aspektima apsurdna, ublažena je mnogim posjetama celebrityja: Lady Gaga mu je dolazila prva u pohode, s Noamom Chomskym je dijelio ideje, vježbao je s Ericom Cantonom, a s Pamelom Anderson prijateljevao. Ostaje nada, njegove pristalice inzistiraju na tome da bi predsjednik Biden mogao predsjedničkim ukazom intervenirati pozitivno u njegovu korist.

Sudbine dva disidenta, Navalnog i Assangea, obje dijelom i individualno tragične, svjedoče ponajviše kako se različiti politički sistemi bave i rješavaju pojedinaca koji predstavljaju opasnost za dominantni poredak. Slična je sudbina namijenjena pojedincima koji dodirnu kritičke točke društva bilo gdje na svijetu: zapadnjački mehanizmi nisu manje represivni, već su samo mnogo suptilniji od krutih gulaških mehanizama.