ELDINA ZOLJ-BALENOVIĆ: Veliko srce je ogroman problem

Često kažem da bi svi zdravstveni radnici trebali barem jedan mjesec provesti radeći na Onkologiji KCUS-a. Razlozi su brojni, ali prednjače oni koji se odnose na komunikaciju sa pacijentima, odnos, posvećenost, želju da pomognu, olakšaju, upute. Iako je riječ o najtežim pacijentima, odjeljenju sa strahovito velikim prilivom pacijenata sve funkcioniše bez ijednog povišenog tona, zatvorenih vrata, nedodirljivih ili otuđenih pogleda. Tamo, na tim predugim, tamnim hodnicima, ljudskost i znanje onih koji nas dočekuju u ordinacijama je ustvari jedini vazduh koji udišemo, jer samim prelaskom kapije KCUS-a u nama sve zastane. I dah i udah, i pogled, i misli. Navikli smo da se na njih oslonimo, naslonimo, dušu nahranimo, da za nas govore, dišu, pridržavaju, guraju nas naprijed…

Dok cijeli zdravstveni sistem grca, guši se u manjku osnovnih stvari, na Onkologiji se godinama gradio mehanizam čistog srca, posvećenosti i besprijekornog, fantastičnog rada. Zato boli, neizmjerno i duboko, spoznaja da je upravo taj i takav odjel postao poligon za disciplinovanje. “Nekome” su zasmetali zavidni, svjetski poznati i priznati rezultati, zadovoljni pacijenti, izuzetna motivirajuća atmosfera među zaposlenicima.

Sasvim slučajno sam saznala da je dugogodišnji šef Onkologije KCUS-a, prof. dr. Semir Bešlija smijenjen. Zamislite, liječnik, koji je na čelu odjela koji bilježi rekordne brojeve novooboljelih od karcinoma, više od 4.000 godišnje, postao je nekome smetnja i u zaglušujućoj tišini je smijenjen. U tišini koja svakom pacijentu, osobi koja je na bilo koji način imala sreću da upozna prof. dr. Bešliju, izaziva posebnu tegobu u želucu, bol u duši, ali i stid, bespomoćnost, bijes. Jer ko god je ikada zakoračio na odjel, posvjedočit će s koliko je žara, predanosti pacijentu, ali i stručnosti, znanja i umijeća prilazio oboljelima, dajući im ne samo nadu već i neophodnu podršku u borbi za goli život. Pa je l’ onda moguće da dok se smjenjuju direktori vodovoda, toplana, tržnica, danima slušamo objašnjenja kako, zašto, zbog čega, sa svih strana grme reakcije, a u ovom slučaju tišina, muk, teži i jači od olova.

Možda je smijenjen zbog rečenice da je “država odnosom prema onkološkim pacijentima dotakla civilizacijsko dno”, možda zbog bespoštedne, danonoćne borbe za svakog pacijenta, savremene lijekove, uslove liječenja, boravka u bolnici… Možda zbog… Ma nije ni važno više, jer smjena prof. dr. Semira Bešlije, čovjeka koji je sa svojim timom disao za svakog pacijenta, direktan je udarac u dostojanstvo svih nas koji se borimo za goli život. Još jedan udarac. Malo li ih je.

Apsurd koji dodatno peče je u tome što je na njegovo mjesto došao jednako dobar onkolog, vrhunski, posvećen i cijenjen stručnjak, veliki borac za svakog čovjeka. I tu dolazimo do one najstrašnije, ogoljene činjenice našeg društva, ako sistem ima dva izvrsna ljekara na jednom mjestu, zašto ih troši na međusobne smjene i rošade? Zašto se dira u mehanizam koji fantastično radi, dok se veći dio kliničkog centra i kompletnog zdravstvenog sistema raspadaju? Odgovor je jasan, jer je lakše mijenjati ljude, nego popravljati sistem koji ne funkcioniše.

Od dolaska novog menadžmenta, bombastično najavljivani preporod i reforma najveće zdravstvene ustanove u državi sveli su se na dvije stvari, pompezno, pod reflektorima kamera otvaranje kapija bolničkog kruga i na bezdušnu smjenu na čelu Onkologije. Otvaranje kapija i dizanje rampi je lijepa slika za javnost, ali rampe ne liječe pacijente, ne operišu pacijente. I jedna vrata, ma mišija rupa je dovoljna za ulazak i izlazak ako znate gdje i zbog čega idete. Odnosno ako imate gdje otići kada vas boli, guši, ubija bolest. Slobodan prolaz ne donosi citostatike koji hronično nedostaju. Novi menadžment je ponudio privid slobode na ulazu, dok je unutra, na mjestu gdje se bije najteža bitka, unio nemir, nesigurnost i strah među pacijente koji u ljekarima vide jedinu slamku spasa.

Strašno je posmatrati kako se nečiji hir ili jeftini politički kusur prelamaju preko leđa onih koji nemaju vremena za čekanje. Umjesto da prepisuju recept uspjeha sa Onkologije i primjenjuju ga na ostale, ruinirane klinike, oni su odlučili da kazne izvrsnost. Ova smjena je ogledalo našeg vremena, poruka da u našem zdravstvu nije važno koliko fantastično radiš, koliko ti pacijenti vjeruju i koliko ti je srce veliko. Jer, ogromno srce je ogroman problem. Ogromno srce progovara glasno, jasno, beskompromisno. A to nije prihvatljivo i potrebno. I dok se kapije KCUS-a ponosno drže otvorenim, vrata istinske empatije i brige za čovjeka polako se zatvaraju i zaključavaju pred našim očima.

Izvor: Oslobođenje