Ko dobija, a ko gubi rat u Ukrajini?

Kad mu sutra u zoru zazvoni sat na ruci, Vladimir Putin će u bunilu uzviknuti: “Dižite se, braćo Rusi, moramo na Kijev!” Tek kad se sabere, shvatiće da su od tada prošle dvije godine, pa će se nasmijati i reći Dmitriju Peskovu: “Jesmo li ih u Avdijevki?” U taj grad na istoku Ukrajine ušle su ruske trupe prije nekoliko dana, a još se ne zna za sudbinu nekoliko stotina branilaca koji su se kasno povlačili, pa pali u rusku zamku. Ovo je već dovoljno za jedan od odgovora: da Ukrajina gubi rat ako ga već nije izgubila. I to ne poslije dvije godine, nego deset.

Upravo u februaru je desetogodišnjica rata protiv revolucije na kijevskom Majdanu, koji su povele proruske paramilitarističke snage na istoku Ukrajine. I otkako je Rusija osvojila, a zatim anektirala Krim. Ni rat u Gazi ne traje samo četiri mjeseca nego najmanje deset. Od 2014, kad je Izrael do ove današnje izveo najveću invaziju Gaze. Nikad poslije Drugog svjetskog rata nisu bila dva istovremena regionalna rata, poput ovih u Ukrajini i Gazi, a da su toliko uzdrmala svjetski poredak i podijelila međunarodnu zajednicu. To ide dotle da jedna od zaraćenih strana, Izrael, traži ostavku generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Slično je bilo 1960-ih godina, kad se na jugoistoku Azije još vodio drugi ili treći Vijetnamski rat, u Kambodži bio na djelu stravični genocid, a Izrael na Srednjem istoku nanio arapskim zemljama treći veliki poraz i okupirao najveći dio palestinskih teritorija.

Čitajte kolumne Hajrudina Somuna:

Bila su to vremena bipolarnog svijeta i borbe dviju vladajućih ideologija oličenih u dva politička i vojna bloka. Ovo danas je nešto sasvim drukčije i od podjele svijeta na bogati sjever i siromašni jug. Pojavili su se novi centri moći, a Kina postala vodeća ekonomska sila. Poslije Vijetnama, Afganistana i Iraka, Amerika napušta ulogu svjetskog žandara, ali je se ne odriče, nego se zaklanja iza NATO-a, stežući obruč oko preporođene Rusije. Regionalne sukobe ohrabruje ili obeshrabruje simboličnim vojnim prisustvom i lokalne armije snabdijeva naoružanjem. Izrael je jedina konstanta bezrezervne podrške i bespovratne vojne pomoći izvan SAD-a.

Još je jedna konstanta trajna u svim tim globalnim promjenama. To je zaštita i odbrana zapadnih demokratskih vrijednosti nastalih na kršćanskoj renesansi i prosvjetiteljstvu. Dođe čovjeku da razmisli, ako ne već da povjeruje, ruskom guverneru Kalinjingrada, čije je riječi o Immanuelu Kantu neki dan prenijelo Oslobođenje. Za čuvenog filozofa rođenog u tom gradu tvrdi da je otvorio put moralnom relativizmu kojim se na Zapadu mogu opravdati svaki čin i svaka nepravda. U Kantu guverner vidi “jednog od intelektualnih kreatora modernog Zapada”. Naravno, iz ugla Rusije koja “drži do trajnih etičkih vrijednosti”. Putinova Rusija “etičke vrijednosti” naslijeđene azijske despotije već dvije godine demonstrira u Ukrajini. Zapad smatra Ukrajinu dijelom svog svijeta, kao i Izrael, pa se upravo na ova dva rata mogu primijeniti dvostruki aršini etičkih i ljudskih odnosa prema ostatku svijeta, kako se događa od Vijetnama do Gaze.

Uzmimo samo primjer stradanja i tretman ukrajinske i palestinske djece. Prema podacima agencija UN-a, do kraja januara je, među 26.400 stradalih Palestinaca u Gazi, bilo najmanje 10.000 djece. U Ukrajini je, prema podacima OHCHR-a, za dvije godine stradalo oko 10.000 civila. Od toga je blizu 1.800 ubijene ili ranjene djece. Bilo bi ih vjerovatno više stradalih da nisu vozovima i automobilima napustila Ukrajinu, utopljena i s igračkama, i odmah udomljena po Poljskoj, Rumuniji i drugim evropskim zemljama, sve do Splita. Samo Poljska je primila tri miliona ukrajinskih žena i djece. A gdje su mogla pobjeći djeca Gaze prije nego što su zakopavana pod ruševinama i u masovnim grobnicama. U novembru 2023. vlada UAE je odlučila da primi hiljadu ranjene palestinske djece iz Gaze, ali ih je do Abu Dabija stiglo samo osmero.

Nego da se vratim pitanju iz naslova kolumne. O trajanju rata još je rano pretpostavljati. O Gazi odlučuje gospodar rata Benjamin Netanyahu, a ni američki predsjednik Joe Biden se ne usuđuje da ga zaustavi. Još jedan američki veto u Vijeću sigurnosti UN-a Kinezi su nazvali zelenim svjetlom nastavku pokolja Palestinaca. I Ukrajina nastavlja tempom iz prve godine, bez izgleda za mirovne pregovore u ovoj godini. Aleksandar Baunov piše u Carnegie Diwanu: “Ono što je izgledalo kao početak trećeg svjetskog rata, preokrenulo se u drugi jugoslovenski rat: lokalni konflikt na ivici Evrope pokrenut usporenom snimkom imperijalnog kolapsa.”

Svi su istovremeno i dobitnici i gubitnici u ukrajinskom ratu. I svi bi da zadrže ono što su stekli, a ne izgube više nego što su izgubili. NATO je, prema Dejanu Azeskom iz ljubljanskog instituta IFIMES, pokazao da je ratna sila bez presedana u svjetskoj historiji. Mogao bi pobijediti Rusiju, ali bi se rado zaustavio. Prijemom Švedske i Finske završena je faza odbrane istočnog krila evroatlantske alijanse. Azeski smatra da je Ukrajina prvi pobjednik. Bez obzira na to što je izgubila značajnu teritoriju, ljude i pretrpjela ogromnu materijalnu štetu, “ova zemlja je nadljudskim naporima definitivno osigurala svoju budućnost”. Drugi pobjednik je Rusija u “bici koju de facto vodi sa cijelim svijetom”. Još veći pobjednik su SAD, koje su uspjele da “zarate i zakrve dvije najveće slovenske i pravoslavne zemlje na svijetu” i slome “koncept panslavizma u njegovoj teorijskoj najgušćoj tački”. Gubitnik su glavne institucije međunarodne zajednice, kojima prkose Moskva, kao i Izrael. Upotrebom veta, čas ruskog, čas američkog, Vijeće sigurnosti je, po riječima Marca Perinija iz Carnegija, dostiglo stanje kvaziparalize.

Mogle bi se tako redati teze o tome ko gubi ili dobija u Ukrajini. Ali da ta zemlja radi svoje budućnosti, za koju se eto već izborila, mora ako ne odustati, ono ozbiljno preispitati svoje ratne planove, podsjetio me prijatelj i publicista Haluk Ozdalga. Nazvao me prije nekoliko dana iz Göteborga da pita jesam li čitao kako Washington Post otvoreno piše o promjeni kursa Bidenove administracije prema ukrajinskom ratu. Prema novoj strategiji, SAD nisu spremne da dalje pomažu vojno i ekonomski Ukrajini kako bi vratila izgubljene teritorije. O tome je već pisao New York Times, znao sam, ali je WP po tradiciji otvoreniji, tvrdeći da će SAD i Zapad u 2024. godini poručiti Ukrajini “da izbjegava gubitak imalo više teritorije osim petine koju je okupirala Rusija”. SAD su već potrošile 111 milijardi dolara na vojnu i drugu pomoć Ukrajini, a kad bi se slušao njen predsjednik Zelenski, za pobjedu Rusije bi bilo potrebno 400 milijardi. Predsjednik Biden je ranije uvjeravao Zelenskog da će ga SAD podržavati dokle god bude potrebno, ali mu je prilikom posljednjeg susreta u Bijeloj kući ipak rekao: “Hoćemo, koliko god budemo mogli.” Ostaje i obaveza da se štite nezavisnost, suverenitet i integritet Ukrajine. Osim okupirane petine. I bez ambicija da uđe u NATO. Malo ko spominje Krim.

“Onda se slažemo da Ukrajina gubi rat, onako kako ga zamišlja Volodimir Zelenski”, nastavljam razgovor s kolegom Halukom. “Definitivno”, odgovara, “o tome pišem i na blogu Ozgur Siyaset, predviđajući i ostavku Zelenskog ove godine.” Još dodajem: “Nije trebalo čekati 2024.” Putin je to shvatio već u ljeto 2022. Uvidjevši da ne može osvojiti cijelu Ukrajinu, glavninu armije usmjerio je prema ofanzivi na Donbas. A Ukrajinci su još 2014. mogli znati da treba spasavati većinu zemlje pošto je Putin već bio odlučio da im otkine pokrajine nastanjene Rusima i Krim.