Ante Tomić: Tog me dana Zeus poveo do ruba pozornice. Raširio je ruke, a zvjezdano se nebo rastvorilo nad nama

Devedeset šeste, sedme, još kao mladi novinar, napisao sam za Slobodnu Dalmaciju jednu bezobraznu reportažu o koncertu Miše Kovača u Širokom Brijegu, a on mi je preko urednika poručio da će me, citiram, “satrat”. To je moje lice razvuklo u široki sretni osmijeh. Strahovito mi je imponiralo da je veliki pjevač pročitao što piše moja novinarska beznačajnost.

Ali njegova je uvrijeđenost, razumljivo, bila problem kad su me iz Playboya nakon nekoliko godina nazvali da napravim intervju s njim. Žao mi je da je onda ispalo kako je ispalo i ako je ikako moguće izgladiti spor, objasnio sam, vrlo rado bih prihvatio posao. Desetak minuta kasnije ponovno su zvali. Može, Mišo ti je oprostio. Baš su tako rekli: “Mišo ti je oprostio”, a ja sam se osjećao, po prilici, kao Mihail Bulgakov da su mu javili: “Staljin se više ne ljuti na tebe.” Izdiktirali su mi broj, ja sam nazvao. S druge strane javio se Mišo i samo mi kratko rekao:

“Mali, dođi u hotel.”

“Oprostite, koji hotel?”

“Hotel na Šibenskom mostu.”

“Onaj gdje su nekad stajali autobusi?”

“Taj.”

Ljeto je bilo. Mišo je u rodnom mjestu nastupao na Festivalu šansone, a organizator ga je smjestio izvan grada, u jedno užasno neobično mjesto, gdje se pila kava kad bi Čazmatransom putovali u Zagreb. Od svih ljudi na svijetu znam da je samo Mišo Kovač tu spavao. Došao sam u dogovoreni sat s fotografom Sašom Burićem. Na širokom makadamskom parkiralištu prašina je titrala na pripeci i cvrčci cvrčali: ć-ć-ć-ć-ć. Nigdje nikoga. Kao u krimićima. Kao da nisam došao napraviti intervju, nego predati torbu novca za otkupninu otmičarima. Onda je zašuštala sintetička tkanina, a iz sjene zgrade izašao je dotad nevidljivi Mišo u plavoj i zelenoj trenirci. Bio je sa suprugom Lidijom i psom, zlatnim retriverom.

Pozdravili smo se kratko, Mišo je predao psa Lidiji. Sjeli smo u pusti hotelski restoran, kraj plastične paprati što je drhtala na struji zraka iz klimatizacijskog uređaja. Konobar u bijeloj košulji i điletinu boje trule višnje donio nam je kavu pa smo počeli.

BIO JE ČUDESAN

Bilo je to bez konkurencije nešto najčudnije što sam u životu iskusio. Najbolji intervju koji sam ikad napisao, a da pritom ništa, čini mi se, nije bila moja zasluga. Mogao sam vjerojatno uključiti diktafon, ostaviti ga ispred čovjeka da priča i vratiti se u prostoriju dva sata kasnije i učinak bi bio potpuno jednak kao da sam čitavo vrijeme bio s druge strane stola.

Mišo je bio čudesan. On je bio biblijska figura, starozavjetni patrijarh kao otac Abraham, prorok Izaija. Netko tko pripada drevnom vremenu divova. Premda nisam obožavatelj, u hotelu kod šibenskog ždrila toga sam popodneva jasno vidio zašto ga milijuni vole. On je ozbiljan kao smrt. Kod njega nema sranja, budalastih poskočica tipa: “Neka, neka, nek se zna, volio sam nja, nja, nja.” Ljubav je u njegovim pjesmama okrutna stihija, užasna emocija koja uništava živote. Ljubav je Miše Kovača u žanru ratne drame. Svaka mu je ploča “Spašavanje vojnika Ryana”.

Ne dao ti bog da se zaljubiš. To je nesreća i kad ti se čini da si sretan. I u bijelim danima, dok ti draga još leži u naručju, iz čistog mazohizma zamišljaš crni scenarij: “Ako me ostaviš, kad poželiš kraj, i nebo će plakati, izgubit će sjaj.” Postoji li uopće nešto takvo kao što je ljubavna sreća, dosta je sumnjivo može li se smatrati srećom u današnjem doživljaju ljubavi. Feministkinje bi kazale da je jezivo kad Mišo u pjesmi “Odvest ću te na vjenčanje” reče “živjet ćeš samo za me”. Ljubavnik koji obećava “tamo daleko od svijeta imat ćeš dom” čini se kao manijak, ali opet, mnogo je i naših tradicionalnih, krotkih narodnih djevojaka kojima je takav posesivni control freak neodoljivo romantičan.

Mišo je bio konzervativni, čvrsti obiteljski autoritet, ali on se za to nije molio kao oni katolički cmizdravci koji svake prve subote u mjesecu kleče na našim trgovima. Njemu je to po naravi pripadalo, kao lavu, sokolu ili nekoj trećoj životinji na vrhu hranidbenog lanca. Vještina kojom je vladao ljudima, kako bi poveo masu kad bi samo podigao ruku, nešto je najbliže magiji što sam ikada vidio. O tome mi je za Playboy rekao jednu dobru misao: “Ne smiješ se bojati publike. Ako publika osjeti tvoj strah, a uvijek ga osjeti, propao si. Moraš izaći samouvjereno i ti njih prestrašiti.”

Puno kasnije sličnu sam stvar našao u biografiji Johnnyja Casha, kad opisuje slavni trenutak na početku koncertnog albuma iz zatvora Folsom, kada je izašao na pozornicu i predstavio se: “Hello, I‘m Johnny Cash.” Cash je to izgovorio da bi ubojicama u publici pokazao kako ih se ne boji. Ima nekih pjevača koji na pozornicu izlaze kao u ring u kojemu mogu poginuti. Mišo je bio od takvih. Hodao je po rubu, uvijek između života i smrti. Napokon, jednom je i pokušao samoubojstvo.

Pitao sam ga, naravno, i o tome. I to je isto bila jedna čudna, osobeno njegova priča, luda od ljubavi i boli. Slomljen gubitkom sina, pio je puno lijekova i njegov je život bio užasan. Jednog je dana shvatio da to više ne može podnijeti pa je stao pred ogledalo, prislonio na prsi otvor cijevi pištolja i sam sebi zgađeno rekao: “Goni se u pizdu materinu.” I pucao.

Oko ovoga kasnije je bilo mnogo neumjesnih nagađanja i šala. Prostaci su pričali kako je teatralnom gestom Mišo Kovač samo želio privući pažnju. Što je glupo, jer nitko neće sebi ispaliti metak u prsa računajući da će preživjeti. Sigurnije bi, istina, bilo da je pucao u glavu, ali to ne bilo slično Miši, njegovom doživljaju svijeta i njegovoj poetici ljubavi i smrti. Tašt kakav je bio, on se nije htio unakaziti. On je trebao ležati u otvorenom lijesu, da se obožavatelji mogu oprostiti s njim. Možda i poljubiti njegova hladne usne.

ZEUS ME UZEO ZA RUKU

Osim toga, važnije, taj je tip čitav život pjevao o srcu. Niks glava, srce! Srce, prijatelji moji! Ono je svemu krivo i u njega treba pucati.

Sad mi je palo na pamet kako ga nisam pitao otkud mu pištolj kojim je pokušao samoubojstvo. Imati nekakvo, makar kratko oružje bilo je valjda samorazumljivo devedesetih. Imao ga je, na koncu, i njegov maloljetni sin. Kad se danas idealizira rat i hosovce, valja se sjetiti strašne sudbine Edija Kovača. Kakvo je to mračno i sumanuto vrijeme bilo, kad se jedan dječak nekako našao u društvu nekih crnokošuljaša i u nikad rasvijetljenim okolnostima, nepoznato je li od svoje ili od tuđe ruke, poginuo s metkom u lubanji.

Poslije toga Mišo nikad više nije bio svoj. Mogao sam ga razumjeti, i sam bih pošandrcao da sam izgubio šesnaestogodišnjeg sina. Strpljivo sam ga slušao kad me je nazivao, mjesecima nakon intervjua, da mi priča o Ediju, kakav je to lijep mladić bio. Visok! Mnogo viši od njega. Ipak, nekad bih samo pustio da telefon zvoni, a Mišo bi mi na automatskoj sekretarici ostavio dugačku poruku kako je njegov dječak ustvari žrtva jedne zamršene zavjere u režiji hrvatske obavještajne službe.

Sretali smo se otad s vremena na vrijeme i lijepo pozdravljali. Napravili još i nekoliko intervjua. On je sve teže i nepovezanije govorio, ali to nam nije predstavljalo poteškoću. Sve sam njegove priče znao. Upravo kao na njegovim koncertima, kad bi on samo počeo pjesmu i raširio ruke, a publika dalje sama pjevala, on bi rekao riječ ili dvije, a ja bih nastavio njegovu misao.

Osobito mi je lijep trenutak s njim bio u Kerempuhu prije petnaestak godina, na premijeri jedne predstave po mom romanu, gdje se dvojica muškaraca bore za ljubav jedne žene, prkosno pjevajući jedan drugome pjesme Miše Kovača. Redatelj nije propustio takav zicer. U njegovoj interpretaciji svi su u ansamblu pjevali Mišu i to je na kraju ispao takav veseli krš da je predstava igrala nevjerojatnih sto šezdeset pet puta.

Mišo je došao u pratnji svoje brižne i dobre supruge Lidije i lijepe kćeri Ivane. Izašli smo zajedno da se poklonimo. Inače mi je to mrsko, nelagodno, noge mi se tresu od straha. No, Mišo je bio tu pored mene, estradni me bog uzeo za ruku. Zeus me lično i personalno poveo do ruba pozornice dok je publika divlje pljeskala i klicala. Nitko od nas, ni ja, ni dramaturginja, ni redatelj, ni glumci, nije ipak imao iluzija čiji je to uspjeh. Izmakli smo se na kraju nekoliko koraka iza njega, a Mišo Kovač je ostao sam i veličanstven, tamna figura pod svjetlom reflektora. Raširio je ruke, a zvjezdano se nebo rastvorilo nad nama.

Izvor: Slobodna Dalmacija