Na gradskom groblju Sutina u Mostaru, 19. oktobra ove godine, obilježena je dvadeset treća godišnjica smrti Hivzije Hasandedića – historičara, orijentaliste i arhiviste, kojom prilikom je direktor Arhiva Hercegovačko-neretvanskog kantona Amir Kadribegović istakao da je očuvanje sjećanja na Hasandedića i njegovo djelo odgovornost institucija, te da je pokrenuta inicijativa da jedna mostarska škola ponese njegovo ime, a očekuje se i da Grad Mostar razmotri imenovanje ulice po Hivziji Hasandediću.
Razgovori s ljudima
Ko je uopće Hivzija Hasandedić i koje su mu zasluge kada u svojoj biografiji nema ni ono uobičajeno i očekivano: profesor, doktor, akademik…?
Hivzija Hasandedić (Jablanica 4. 7. 1915 – Mostar 19. 10. 2003) osnovnu školu završio je u Seonici, a potom Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1935. godine, te znamenitu Višu islamsku šerijatsko-teološku akademiju (VIŠT) u Sarajevu. Tada je rektor akademije bio znani mostarski muderis Muhamed Emin Dizdar, a zanimljivo je da je tom prilikom posebni izaslanik ministra prosvjete bio čuveni profesor beogradskog Pravnog fakulteta i kasniji akademik SANU, prof. dr. Mehmed Begović, također Hercegovac (Lastva, Trebinje). To je faktički preteča budućeg Pravnog fakulteta u Sarajevu, gdje su studenti prvi put u historiji Bosne i Hercegovine izučavali predmet Rimsko pravo, koji će im kasnije na Pravnom fakultetu predavati isti profesor, dr. Miloš Bajić, svršenik slavne Sorbone (hvala mom kolegi dr. Enesu Durmiševiću, koji mi je prvi skrenuo pažnju na ovaj podatak!).
Osim toga, Hasandedić je kao vaspitač u Konviktu Narodne uzdanice u Mostaru, gdje se najviše bavio ratnom siročadi, bio ranjen prilikom savezničkog bombardovanja Mostara 1944. godine, o čemu postoje kvalitetni historiografski radovi vrsnog mostarskog istraživača Ahmeda Kurta.
Drugi svjetski rat ga je zatekao na mjestu vjeroučitelja u Građanskoj školi u Mostaru, da bi kasnije bio raspoređen u Statistički ured Oblasnog narodnog odbora (1945-1954), da bi od 1954. godine do odlaska u penziju 1976, svoj najplodniji period rada proveo u Arhivu Hercegovine u Mostaru. Kao veliki poliglota i vrijedni sakupljač historijske građe, napose osmanskog perioda, priznat je kao arhivist, historik, muzeolog i vrsni prevodilac arhivske građe na orijentalnim jezicima, o čemu je objavio mnoštvo radova uglavnom u bosanskohercegovačkoj periodici.
Hasandedić se nije zadovoljavao arhivskim dokumentom, njegova obrada pretpostavljala je i neizostavni razgovor sa ljudima, rasvjetljavanje nastanka dokumenta, ali i izlazak na teren gdje su mu lokalni poznavaoci uvijek predstavljali pomoć, ali i dragocjeni izvor novih saznanja. Njegov rad je prepoznat od šire znanstvene kao i ukupne akademske javnosti, pa ga je za naučnoistraživački rad Senat Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru promovisao u počasnog doktora znanosti 2000. godine. Gotovo sve mostarske kulturne institucije su se udružile (Univerzitet “Džemal Bijedić”, Arhiv HNK-a, Muzej, Biblioteka, Medresa, Islamski centar i BZK Preporod), kako bi 2010. godine organizovale impozantni naučni skup o Hasandedićevom djelu, uz 18 podnesenih referata vrhunskih stručnjaka kao što su Lamija Hadžiosmanović, Behija Zlatar, Lejla Gazić, Elbisa Ustamujić, Enes Pelidija, Amir Ljubović, Ismet Bušatlić, Omer Nakičević, Ahmet S. Aličić i drugi.
Današnji pogled na Hasandedićevo djelo otkriva impozantnost njegova rada, sa preko 400 bibliografskih jedinica on je nesumnjivo najveći istraživač Hercegovine, a njegovi katalozi orijentalnih rukopisa Arhiva HNK-a i regesta franjevačkog samostana u Mostaru, kao i prijevodi sidžila, i danas su u upotrebi. Niko kao Hasandedić u dugoj povijesti Hercegovine nije obradio muslimansku baštinu Bošnjaka na ovim širim prostorima, a svako geneaološko razmatranje muslimanskih porodica Hercegovine, neizostavno počinje upravo sa njegovim istraživanjima.
Još kao mlad istraživač, posredstvom našeg zajedničkog prijatelja Jasmina Brankovića, dao sam mu na ocjenu jedan moj rad o hercegovačkim porodicama u mom rodnom bugojanskom kraju, sjećam se da mi je uz bugojansku porodicu Karabeg – za koju sam napisao da je u Bugojno došla iz Blagaja preko Livna, pa je nazvao “blagajskom”- uredno dopisao suhom olovkom i svojim prepoznatljivim sitnopisom: ”Karabezi su iz Seonice.”
Hodoljubac Hercegovine
Sudbina će htjeti da je najznačajniji rad o Hivziji Hasandediću urađen van njegove rodne Hercegovine. Hafiz Mevludin Dizdarević iz Zenice, kao doktorand Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, kroz razgovor sa profesorom Ismetom Bušatlićem, prihvatio se zadatka i pripremio disertaciju “Mjesto Hivzije Hasandedića u izučavanju kulturne historije Hercegovine”, koja je odbranjena 2016. godine, pod mentorstvom prof. dr. Nusreta Isanovića. Prerađena i dopunjena disertacija objavljena je 2025. u zajedničkom izdanju Muftijstva zeničkog i Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, uz recenzije Nusreta Isanovića, Aladina Husića i Sedada Dizdarevića. Iz ove disertacije, koja je objavljena pod naslovom “Potraga za izgubljenim znakovima postojanja” (od koje smo i posudili naš naslov!), vidljiv je opus ovoga osobenog historičara, teologa, etnologa, orijentologa, prevodioca, kroničara rodne Hercegovine. Knjiga je posvećena autorovom ocu Abdulahu i bratu Mahmutu, poginulom u odbrani zemlje, strukturirana je u deset poglavlja koji čine logičku cjelinu na ukupno 282 stranice teksta uz korištene 787 podnožne napomene (fus note), te prikaz korištenih izvora i literature (str. 285-309), kao i izvode iz recenzija, ali bez posebne biografije autora, što je nadoknađeno manjim biografskim podacima u uvodu knjige.
Hasandedić “nije stvarao ni nauku ni teorije, ali bez njegove pomoći ne bismo ni mi, niti oni koji će doći iza nas, mogli stvarati ni nauku ni teorije” (Ahmet S. Aličić), on je, uz Zuku Džumhura, istinski hodoljubac Hercegovine i njen zaslužni istraživač, koji će zasigurno naći svoje mjesto i u kolektivnom sjećanju Hercegovine. Disertacija hafiza Mevludina Dizdarevića predstavlja zasigurno dragocjen doprinos kritičkom propitivanju vlastite intelektualne tradicije u kojoj su neki pojedinci svojim ustrajnim radom ostavili dublji ili manji trag, i predstavlja sada već kolektivno dobro protiv planskog zaboravljanja. Izjava fizičara Maxa Plancka da znanost napreduje sprovod po sprovod, da smrt jednog naraštaja donosi nove ideje gdje povijest ne podnosi vakuum, dovodi nas do znanog paradoksa povijesnog znanja – znanje koje ne mijenja ponašanje sasvim je beskorisno! Nećemo biti isti prije i nakon pročitane Dizdarevićeve knjige, otvorit će nam vidike za samorazumijevanje zajednice i ulogu ustrajnih i dobrih ljudi kakav je bio Hivzija Hasandedić!
(Autor je profesor emeritus Univerziteta u Zenici)
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!