Oslobođenje – Urota u vrhu UN-a?

Afrička smrt Daga Hammarskjölda Smrt Daga Hammarskjölda, generalnog tajnika Ujedinjenih naroda (1953-1961), ima sve elemente dobrog, napetog ali i nerješivog trilera: nikada do kraja istražena avionska nesreća u kojoj je 1961. godine poginuo blizu zambijskog grada Ndola ostavila je mnogo argumentiranih teza o tome kako su za njegovu smrt direktno krive velike hladnoratovske sile ili pak njihovi industrijski lobiji koji su nezajažljivo, kako nekad tako i sad, crpili afričke resurse i poticali sukobe. Hammarskjöld je krenuo na mirovnu misiju u Kongo – državu koja se početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća izborila za nezavisnost od Belgije, ali je gotovo odmah započeo i nasilni unutrašnji sukob – kako bi primirio suprotstavljene strane. Prvi demokratski izabrani lider nezavisnog Konga bio je Patrice Lumumbe, koji je ubrzo nakon toga svirepo ubijen, a tek je 2001. pokrenuta belgijska parlamentarna istraga i utvrđeno je da je Belgija moralno odgovorna za njegovu smrt. Godine brutalnog kolonijalnog naslijeđa Belgije su morale ostaviti danak na čitavom društvu: eklatantna rasna segregacija je tada bila dominantna – dok su bijelci, njih oko 110.000, bezbrižno igrali tenis pijuckajući osvježavajuće koktele, crnačka populacija koja je brojila nešto više od 16 milijuna izložena je najgnusnijim oblicima aparthejda i ekskluzije.

Čitajte kolumne Pavla Mijovića:

Sve je krenulo s manijakalnim kraljem Leopoldom 2. koji je Kongo dobio na Berlinskom kongresu, a upravljao je njime od 1885. do 1908. godine: za vrijeme njegove uprave brutalno je ubijeno, konzervativne su procjene, oko 10 milijuna Afrikanaca, a kao nagradu dobio je mnoštvo spomenika sebi u čast u domovini mu Belgiji, čiji javni prostor i danas krase uspomene na manijakalnog kralja, unatoč peticijama dijela javnosti da se uklone. Hammarskjöld, koji je bio posebno osjetljiv prema zemljama u potrebi, a bivše kolonije su redom bile takve, kreće u mirovnu misiju s ciljem preventivne diplomacije – pregovaranje kako bi se zaustavio sukob, ali ne dolazi na odredište: njegov zrakoplov se srušio u neposrednoj blizini grada Ngola, a on i svi članovi posade umiru.

Njegova smrt je već od samog početka obavijena velom tajne: sumnjalo se na ljudsku grešku pilota koji je krivo procijenio visinu, ali je već tada američki ambasador u Kongu, stanoviti Edmund Gullio, u depeši Washingtonu naveo da je avion “možda ipak bio srušen”. Slično je prosudila i UN-ova komisija koja je konstatirala kako nije moguće isključiti sabotažu ili direktan napad na zrakoplov u kojem je letio Hammarskjöld. Neki su svjedoci spominjali prisustvo drugog manjeg zrakoplova koji je napao njegov, drugi su isticali kako je srušen projektilom zemlja-zrak. Kako su godine prolazile, priča se usložnjavala. Istraga nesreće je bila gotovo potpuno netransparentna i od samog početka se sumnjalo da netko u vrhu – mislilo se na najmoćnije zapadne sile – stopira istražitelje nesreće.

Naime, u to vrijeme čitav prostor Afrike je bio pod dubokom prismotrom obavještajnih agencija koje su, uz ostalo, snimale – što doslovno što figurativno – čitav zračni prostor, a upravo se na tome bazirao i izvještaj Hammarskjoldöve komisije iz 2013. koji je utvrdio da transkripti radiokomunikacije srušenog zrakoplova moraju biti u arhivima NSA, a vjerojatno i CIA. Ti bi podaci dali uvid u zadnje trenutke prije pada, ali su uskraćeni istražiteljima. Kada su, prije svega nekoliko dana, istraživači s Londonske škole za napredne studije podsjetili javnost kako su Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države opstruirale istragu o smrti, izazvali su veliku pozornost javnosti iako suštinski nisu rekli ništa novo: naime, svaka komisija koja se bavila njegovom smrću rekla je i govori gotovo isto u zadnjih 60 godina.

Angažirana ljudska prava Hammarskjöld, predisponiran za visoku međunarodnu funkciju: sin bivšeg premijera neutralne Švedske, poliglot, duhovan, samozatajan, ali i neobično odrješit, preuzima kormilo UN-a u izazovnom trenutku. Hladnoratovske dinamike su mu otežavale obnašanje funkcije – poznato je kako je sam Hruščov tražio da ga se zamijeni s tročlanim tijelom, kolokvijalnom trojkom, sačinjenom od jednog predstavnika zapadnog svijeta, jednog Rusa i jednog predstavnika nesvrstanih zemalja – dok je drugim velikim silama smetalo što njegov mandat ima i obilježje politike, koja, smatrali su, pripada isključivo njima.

Hammarskjöld je bio uvjeren da konstrukt ljudskih prava ima jedino smisla kada ga se može provesti u djelo, a za to nisu dovoljne beskrajne deklaracije, rezolucije i cirkularna pisma, već djelovanje: njegov mandat je upravo obilježen traganjem za mehanizmima zaštite ljudskih prava, kombinacijom specijalnih vojnih i mirovnih operacija, za koje je uvijek bilo potrebno tražiti političko odobrenje. Posebni senzibilitet je imao za afričke zemlje i Bliski istok. Njegovao je dobre odnose s premijerom Države Izrael Davidom Ben-Gurionom, kojemu je još 1956. napisao angažirano pismo: “Uvjereni ste da će odmazda zaustaviti daljnje sukobe”, misleći na tadašnju odmazdu Izraela prema Palestincima, no, “uvjeren sam da će se dogoditi sasvim suprotno i da će odmazda izazvati samo još više nasilja”. O tome koliko je bio humanog i ozbiljnog shvaćanja, govori u prilog činjenica da se njegove ideje mogu primijeniti i danas na primjeru Pojasa Gaze, kojega današnje Vijeće sigurnosti UN-a promatra u maniri nijemog statista, i osim nedovoljnih humanitarnih radnji, ne čini gotovo temeljno ništa.

Hammarskjöld je Ujedinjene narode vidio kao angažirano međunarodno tijelo čiji se kapacitet mjeri u izgradnji mira, pogotovo u krhkim državama. I tako je čovjek koji je sanjao i radio na izgradnji jednog humanijeg svijeta skončao u avionskoj nesreći, i danas neistraženoj.