KOLUMNA Dr. fra Luka Marković: Ne može se zlo s desna osuđivati a ono s lijeva protežirati

U nedavnoj kolumni za Fenix-magazin sam napisao kako su prošli izbori za Hrvatski sabor pokazali da je dobar dio birača još uvijek stranački opterećen. Koliko je birački krug ljevice privržen SDP-u, nasljednici komunističke stranke, pokazalo se najbolje na spomenutim izborima.

PIŠE: Dr. fra Luka Marković

Iako je tu stranku napustio veliki broj njezinih najkvalitetnijih političara, dobila je gotovo sve glasove ljevičara, s izuzetkom onih koji su glasali za „Možemo“. Problem ne leži toliko u svrstavanju birača u tabore, ili podržavanja bilo koje stranke, koliko u iskrivljenom ili nerazumnom odnosu pojedinih političara i građana prema hrvatskoj povijesti. To da su ustaše svojim ponašanjem nanijeli veliku štetu hrvatskom narodu, pogotovo njihov kolovođa Ante Pavelić, koji je do kraja ostao vjeran suludoj ideji kako se hrvatsku samostalnu državu može stvoriti u suradnji njemačkim fašistima, trebalo bi biti poznato svima.

Iracionalni domoljubi

Nažalost, ima  iracionalnih domoljuba koji očito ne shvaćaju da se u svijetu prati svaki hrvatski politički potez. Pjevanje „Jure i Bobana“ kao i paradiranje s pojedinim upitnim simbolima idu na ruku neprijateljima Hrvatske, pogotovo onima u Srbiji, koji koriste svaku priliku kako bi ocrnili hrvatski narod prikazujući ga ustaški orijentiranim. Uostalom, među iracionalnim domoljubima ima podosta i onih koji su pred rat ili za vrijeme rata pobjegli u Njemačku, pokazujući svoje „pravo domoljublje i junaštvo“ okrećući leđa domovini, uvjereni kako pjevajući „Juru i Bobana“ mogu dokazati da su pravi Hrvati.

Nitko razuman neće zanijekati doprinos HOS-A hrvatskoj slobodi, pa ipak to ne znači da su predstavnici te stranke imali mudru politiku. Priča o Hrvatskoj do Drine je isto onoliko naivna koliko i svojevremeno odustajanje od Istre i dijelova Dalmacije kako bi se stvorilo bilo kakvu Hrvatsku. Da je Hrvatska država danas do Drine, upitno je kako bi uopće s obzirom na srpsku i bošnjačku politiku mogla egzistirati.

Nažalost, ponekad se dobiva dojam da su određenim bošnjačkim krugovima bliži srpski agresori nego Hrvati koji su ih masovno prihvatili kao izbjeglice. Uzrok za to ne leži samo u pojedinim hrvatskim političkim propustima u BiH, nego i u nacionalnom buđenju Bošnjaka koje dovodi do uvjerenja da BiH pripada samo jednom narodu.

Povijesne zablude

Nažalost, povijesnih zabluda o tome kako se Muslimani (Bošnjaci) osjećaju Hrvatima nije bilo samo u krugovima HSP-a, nego i u nekim drugim. Prisjećam se jednog razgovora krajem 1991. godine, nekoliko dana nakon pada Vukovara, s gospodinom Markom Veselicom, s kojim me je upoznao jedan prijatelj, član tadašnje njegove stranke. Gospodin Veselica me je pokušavao gotovo sat vremena uvjeravati kako se bosansko-hercegovački Muslimani (Bošnjaci) osjećaju Hrvatima. Te krive informacije dobio je, vjerojatno, od jednog našeg zajedničkog poznanika, njegovog političkog prijatelja, iz BiH. Prisjećam se da sam nakon razgovora s gospodinom Veselicom rekao prijatelju koji me je upoznao s njim da napusti tu stranku, jer ljudi oko gospodina Veselice žive u oblacima.

U nekoliko tekstova sam napisao da sukob između Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) u središnjoj Bosni ne leži samo u krivoj politici Mate Bobana, nego i ideji Alije Izetbegovića o stvaranju muslimanske države. Dovoljno je pročitati njegovu „Islamsku deklaraciju“ pa da čovjek shvati u kom smjeru će ići muslimanska (bošnjačka) politika.

Danas se to najbolje može iščitati prateći bošnjačke medije bliske SDA-u. Uzor tim medijima nisu demokratske i sekularne europske zemlje nego Erdoganova Turska. Boban je želio srednjobosanske  Hrvate u Hercegovini, što, očito, niti Aliji i nije bilo mrsko. Uostalom, i danas postoje krugovi unutar bošnjačkog naroda koji bi radije vidjeli muslimansku državicu nego čitavu multietničku BiH. Razlog više za određene hrvatske političke naivce da odustanu od sulude ideje o Hrvatskoj do Drine. Srećom, radi se o minornoj grupici ljudi koji niti poznaju povijest niti realno političko stanje u BiH.

Jugonostalgičari u Hrvatskoj

Ne treba unutar hrvatske javnosti praviti dramu zbog ispada „velikih domoljuba“, jer većina Hrvata zna da moderna Hrvatska nije i ne može biti ona koju je priželjkivao Ante Pavelić. Daleko veći problem predstavljaju jugonostalgičari u Hrvatskoj koji koriste svaku priliku, pogotovo pjesme o „Juri i Bobanu“ kako bi progovorili o povampirenom ustaštvu.

Zanimljivo je da ti isti kritičari „lažnih domoljuba i koristoljubaca“ zaboravljaju da se njihovi birači još i danas dive Jsipu Brozu i njegovim komunistima, iako dobro znaju da je u ime tog lažnog antifašizma učinjeno neizmjerno puno zla. Nitko razuman neće zanijekati da je među hrvatskim partizanima bilo iskrenih domoljuba i antifašista, koji nisu mogli prihvatiti gubitak Istre i dijelova Dalmacije, kao niti suradnju s Hitlerom.

Nažalost, takvi su se vrlo brzo našli na udaru diktatora i sladokusca Broza i njegovih sljedbenika, koji su svojim nasiljem, pri čemu se ne radi samo o zločinima na Bleiburgu i Golom Otoku, uprljali antifašizam. Uostalom, veliko je pitanje kako bi se ponijeli Titovi partizani, pogotovo komunisti među njima, da je Hitler ostao u savezu sa Staljinom?

Milanovićeva „briga“ za Hrvate u BiH

Vrijeme je da se hrvatska politika postavi razumno prema fašizmu i komunizmu, dvjema osuđenim ideologijama od strane demokratskog svijeta. Predsjednik Milanović bi bio vjerodostojan u osudi šačice „velikih domoljuba“ da se ogradio svojevremeno od govora gradonačelnice Siska, svoje izaslanice, koja je ustvrdila kako su na Bleiburgu partizani pobili hrvatsko smeće. Nažalost, nije to učinio.

Utoliko mu sva ta navodna briga za Hrvate u BiH ne piju vode, jer je veliki broj stradalih Hrvata pod pojmom „Bleiburga“ bio s područja BiH. Nisu bježali jer su bili ustaše, nego jer su imali strah pred onima koji su hvalili Staljina. Da su imali razloga za strah, pokazali su svirepi zločini partizana pri kraju rata, ali i komunista nakon rata. Među 900 poginulih iz općine Orašje za vrijeme Drugog svjetskog rata, ogromna većina je stradala bježeći pred komunistima. Među njima je bilo malo onih koji su pripadali ustaškom pokretu.

Prestanak s manipulacijama

Vrijeme je da se u hrvatskoj politici prestane s manipulacijama, to jest preuveličavanjem važnosti onih koji iz neznanja i krivo usmjerenih emocija pjevaju „Juru i Bobana“, te počne ozbiljnije shvaćati da komunisti i njihov vođa Broz nisu bili anđeli. Naprotiv, postali su nasilnici u onom trenutku kad su dobili vlast.

Nažalost, takav zaokret je teško očekivati od onih koji su opterećeni ideološkim zabludama. Vrijeme je za mlade ljude u politici, koji su svjesni jednake opasnosti od fašizma i komunizma, ali i od srpskog glazbenog primitivizma koji je na putu da u potpunosti ovlada hrvatskim narodom.

Hrvatima su potrebni političari koji se neće sustavno vraćati u povijest, nego poraditi na budućnosti hrvatskog čovjeka, oni koji će ga poticati da čuva svoju kulturu i jezik, jer će bez njih nestati brže nego što misli. Uostalom, vrijeme je da buduća predsjednica ili predsjednik Hrvatske bude netko za kojega Pavelić i Broz pripadaju tamnoj strani hrvatske povijesti. A to sigurno nisu i ne mogu oni koji veličaju fašizam ili komunizam.

Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković