Pored prašnjavog puta kroz Trusinu, na mjestu gdje je nekada bila kuća, stoje samo vanjske stepenice. Na njima je zalijepljena smrtovnica za Veseljka Anđelića, jedine žrtve poplava u ovom mjestu, koji nije stigao na vrijeme izaći iz svoje kuće.
U nedavnim poplavama nanosi zemlje iz obližnjeg potoka oborili su saobraćajni znak, uništili kuće, avlije, podrume i štale, i potpuno izmijenili reljef sela, piše Detektor.ba.
Danas u Trusini bageri prave zastrašujuću buku i podižu prašinu u zrak dok kamioni odvoze velike naslage zemlje. Dok stoji pored osmrtnice svome rođaku, Cecilija Anđelić kaže da joj je prije 33 godine, tokom rata, u Trusini poginuo muž Mladen.
Foto: Denis Ruvić
“Kuću sam izgubila u ratu. Evo sam ponovo sada kuću izgubila”, kaže suznih očiju Cecilija.
Dok razgovaraju s novinarom o traumama zbog poplava, ona i njene komšije kažu da im ovo otvara stare rane i podsjeća na rat. U aprilu 1993. godine 15 njihovih komšija civila ubili su pripadnici Armije Bosne i Hercegovine.
“Nemaš neke drage sitnice koje ti nedostaju”, kaže ona.
“Kažu: ‘Neka, bit će kuća!’ Ali nekada ti dođe trenutak da ti je teško za sitnicom koja puno znači”, dodaje Cecilija.
Ona i njena porodica tek su nedavno završili renoviranje cijele kuće, koju je bujica sada srušila. Jedina joj je utjeha to što ona i djeca nisu bili u njoj u noći.
Jutro poslije nije mogla naći svoju kuću.
Foto: Denis Ruvić
“Pa nema moje kuće, gdje mi je kuća? Kada vidim – Veseljkova srušena. Joj, Bože dragi, da li je izišao? Voda teče i ne može se prići. Komšije kažu, nije mu se moglo prići”, kaže Cecilija.
Cecilijina sestra Dragica Tomić na štakama hoda između ruševina.
“Velika je razlika između rata i sada. Tada su bili ljudi razdvojeni, sada su ujedinjeni u svojoj nevolji. Nema razlike kako se ko zove, a u ratu je bilo drugačije”, kaže ona.
“Ljudski životi otišli. Ljudi su izgubili sve što su imali. Sada nemaju ništa”, plačnim glasom kaže Dragica.
Ona nije bila u Trusini u noći poplava.
Nekoliko stotina metara dalje, niz potok, živi Ćazim Mašić. Zajedno s komšijama danima je napolju i čisti dvorište.
Poplava mu je uništila ljetnu baštu i mašine u podrumu i sve voće i povrće koje je skupljao tokom ljeta.
Dok pokazuje razmjere štete, Ćazim kaže kako, poput brojnih drugih mještana, ne može da spava zbog traume koju je doživio.
“Ako i zaspim, to je samo sat-dva. Bio sam u ratu u diverzantima, ali mi nikada nije bilo teže nego tu večer”, kaže on.
Samo 15 minuta prije nego što će voda odnijeti kuću i auto Muhameda Sultića, on je iz nje uspio izvesti suprugu, koja se slabo kreće.
Foto: Denis Ruvić
“Voda je bila gusta i teška. Dočepao sam se ograde na drugoj kući i prebacio ženu”, kaže Muhamed.
Za jednu noć je izgubio sve što je gradio 40 godina. Već je deset dana u čizmama na nogama.
“Prvi put sam jučer zaspao. Ovo je gore od rata. U ratu si mogao bježati, ovdje nisam imao gdje pobjeći. Da je rat, da ti je neko zapalio, minirao, pa hajde. Ali na koga biti ljut? Božije davanje. Još sve se po noći dešavalo”, kaže Muhamed.
Sa sprata porodične kuće, kojoj nedostaje cijeli vanjski zid, Elvedina Sultić gleda na mjesto gdje je voda odnijela pola kuće koju je dograđivala. U njoj su živjeli njeni sinovi. Kamini, portali, garaže, alati, sve je, dodaje, nestalo. Sretna je jer je na vrijeme uspjela probuditi ukućane kada je došla iz druge smjene.
Morala je popiti dvije tablete za smirenje dok je gledala kako joj voda nosi dio kuće.
Foto: Denis Ruvić
“Ovo mi je gore nego u ratu. Tada ste se mogli skloniti u neko sklonište, ako neko puca na vas – uzmeš i ti pucaš, braniš se”, kaže Elvedina, koja je na početku svojih dvadesetih preživjela rat.
“Čak su mi i roditelji zarobljeni, u logor odvedeni, a porodična kuća zapaljena. Ali su obnovili kuću i vratili se na svoje, živjeli”, kaže Elvedina.
Poput brojnih drugih mještana, i ona se pita da li je sigurno nastaviti živjeti u selu.
“Jeste li vi iz Opštine?”, pita čovjek u sivom kačketu.
Kaže da se zove Hamdo Sultić, a da ga svi znaju kao Hamdiju. Objašnjava gdje se nalazila njegova kuća, od koje nisu ostali ni temelji.
“Evo sada stojim na mjestu gdje je bila kuhinja. Prekjučer, kada smo počeli sklanjati ruševine, isplakao sam se kao malo dijete. Jer sam s tim sahranio 45 godina života, sve uspomene i materijalno što sam imao”, kaže Hamdo.
Sve što je u životu zarađivao ulagao je u imanje s kućom, voćnjakom i ljetnom kuhinjom. Prije nego što je izašao iz kuće, stigao je uzeti samo novčanik, pasoš i sat koji su mu djeca kupila kada je otišao u penziju.
“Trotoarom sam, držeći se za ogradu, otišao kod ovoga čovjeka, pet minuta prije nego je kuća pala. Oko četiri sata sam zovnuo stariju kćerku. Rek'o: ‘Sine, nemojte se sekirati. Ja sam dobro i zdravo, ali kuće nema.’ Ona mene pita: ‘Kako, bolan, nema?’ Kuća se srušila kao kula od karata”, kroz suze priča Hamdo.
Foto: Denis Ruvić
Na ruševinama kuća u Buturović Polju, desetak minuta hoda od Trusine, gotovo da nikoga nema. Ogromni betonski blokovi razbacani na sve strane, pomiješane gomile kamenja, drveća i blata.
Amer Sitar je u večeri poplava otišao u susjedno selo. Bujica mu je pomjerila kuću na drugo mjesto. Tu večer mu je poginuo amidža, u kući koja je potpuno uništena.
“Teško je, ali bih sve dao da amidža nije poginuo”, kratko kaže Amer.
Nedaleko od mjesta gdje je bila njegova kuća, sa suzama u očima Admira Hakalović gleda kako mašine pokušavaju očistiti ruševine njene kuće.
“Čovjek je imao sve, odjedanput nema ništa. Čekam da nađem neku sliku od djece makar”, kaže ona.
Sada mora sve ispočetka, ali joj je lakše jer djeca i muž nisu povrijeđeni.
Na pola sata vožnje od Trusine i Buturović Polja, u selu Zlate, nadomak Jablanice, mašinama se zemlja i pijesak prevoze s vrha na dno sela, prema rijeci Doljanci. S desne strane puta je ogromno kamenje.
Mještani kažu kako se obrušilo s brda tokom velikih padavina i protutnjalo selom i uništilo kuće.
U garaži pored puta, s drugim ljudima sjedi Mirsada Šašić. Ni ona, poput brojnih drugih, ne spava u protekle dvije sedmice.
Foto: Denis Ruvić
“Do kasno sam tu noć sjedila. Čula sam tutanj, izašla na vrata i vidjela kako voda nosi grede i kamenje. Čupala sam se bosa iz blata i krenula na sprat, gdje je spavala curica. Zvala sam od djevera sina i snahu, nisam ih mogla razbuditi. Do pola sedam ujutro niko ni za koga nije znao”, priča ona.
Niko njen nije stradao.
Dok radnici iz njene kuće izbacuju pijesak i blato, pokazuje kako je voda uništila donji sprat. Ovdje je živjela 40 godina, a sada se pita kako dalje.
“Znaš rat – neko će doći i ubiti te, nadao si se, ali je ovo iznenada bilo. Granatiranje je bilo u ratu, skloniš se u kuću, ne izlaziš. Ali ovo je gore od rata zato što sve voda nosi. Ne znaš šta će te ubiti. Ovo mi je probudilo ratne traume”, dodaje sa suzama u očima Mirsada.
Njen muž Hajrudin Šašić se prisjeća poplave iz 1968. godine i priča kako je voda nosila samo zemlju. Vjeruje da je uzrok ove nesreće i sječa šume.
Foto: Denis Ruvić
“Ja sam išao po Treskavici u ratu, po Prenju, prema Sarajevu, svugdje. Bio na liniji po 45 dana. Dođi kući, čeljad sva ispravna, kuća ispravna. Kada sam onaj dan došao s posla u dva sata po danu, imaš šta vidjeti. Ne možeš prići selu. Još mali zove iz Amerike, kaže: ‘Babo, odnijelo kuću! Ne znam je li odnijelo majku! Šta, Bog te pomogao!’”, prepričava Hajrudin uznemireno, i ne želi da razgovara dalje.
Samir Šašić je u ratu ostao bez noge kada je nagazio na minu, a sada mu je kuća teško oštećena. Izgubio je dragu osobu – Ajlu Begić, nevjestu koja je bila udata za njegovog sestrića Dinu i koja je bila trudna. Pokušao je da dođe do njih, ali nije uspio.
“U jednom trenutku sam ženi uspio reći: ‘Ovo je smak svijeta.’ Ovo je gore nego što mi je u ratu bilo. Nisam vidio spasa”, kaže Samir.
On je godinu ranije izgubio mlađu sestru, a prije poplava su mu snimci iz Gaze budili sažaljenje i stare traume.
Danas ne može da spava.
“Otišao sam dolje u Jablanicu, smjestio se, ali ne mogu da spavam. Svaku noć gledam na telefonu šta se dešavalo ovdje”, kaže Samir.
U Zlate se boji vratiti. Ne vjeruje da će tamo više ikada živjeti.
“Imam osjećaj da će nas država iznevjeriti”, kaže Samir.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!
