Da bi se do kraja ispričala, onakva kakva mi jest važna, i da bih je nakon toga prestao pričati, bilo bi potrebno mnogo vremena i strpljenja. A kako je priča u životu obično više nego što je vremena, neke ostaju nedopričane. Najgore je pritom što među takvima ima i onih najvažnijih, životnih priča, koje čovjek neprestano odlaže, pa ih na kraju u tom odlaganju i izgubi.
Dakle, ovako: godine 1972. naši beogradski prijatelji Nikolići, barba Momčilo i teta Mirjana, iznenada i nenajavljeno prodali su kuću u Drveniku. Osim prijateljstva, po mnogo čemu doživotnog, osim što sam ja, recimo, uz tetu Mirjanu naučio da hodam – što je opisano u “Mami Leone” – s Nikolićima dijelili smo mir i tišinu prvog susjedstva te zajednički izlaz na cestu.
Kuću su prodali poduzeću koje, kako vidim na internetu, postoji i danas. Na limenoj pločici na pročelju kuće osvanuo je natpis: Radničko odmaralište Metalorad Turbe.
Turbe je u to vrijeme bilo kasaba, desetak kilometara od Travnika, u kojoj je živjelo blizu dvije tisuće duša, gotovo u pravilnim postocima izmiješanih Muslimana (bilo ih je blizu 50 posto), Srba (malo preko 25 posto) i Hrvata (udlaku 25 posto). Bila je to, barem na papiru i u statistici, laboratorijski udešena idila bratstva&jedinstva.
Devet mjeseci u godini nitko ne bi boravio u Nikolića kući. Ali od 15. lipnja do 15. rujna ne baš tako velika betonska katnica prepunila bi se radničkom čeljadi, koja je tu došla prema socijalističkoj samoupravnoj odluci na odmaranje.
Bio je to onaj suri i neprilagođeni bosanski proletarijat, radništvo prve generacije, čiji su se preci u miru i rahatluku na padinama Vlašića bavili stočarstvom te su, živeći u nekim od najzabačenijih sela Bosne i Balkana, uspijevali izbjeći većinu izazova i nevolja velike povijesti.
Radili su, pretpostavljam, neke teške poslove koji su, sudim po nazivu firme, imali veze s gvožđem i čelikom, koji je stizao iz obližnje Zenice, metalurškog središta Jugoslavije.
Prvi susret s civilizacijom grada za mnoge je ljude u Srednjoj Bosni bio susret s teškom industrijom, rudnikom, ljevaonicom. Od pastoralnih idila Vlašića do pakla visokih peći jedan je nesiguran i kratak ljudski korak.
Teško je bilo živjeti u idili, a do života dostojnog čovjeka stiže se kroz pakao u prvoj, vazda žrtvovanoj generaciji. Jedno od odjeljenja tog pakla bilo je i Radničko odmaralište Metalorad Turbe, u Drveniku kod Makarske.
Prvo smo čuli zvukove: krš i lom kratkoga vala, bosanskohercegovačke radio stanice, emisije želja i pozdrava, glasovi narodnih pjevača s plastičnih japanskih tranzistora, koji su se međusobno nadglasavali, jer bi svatko slušao svoj radio i svoju emisiju.
Zatim su stigli mirisi: težak i slatkast vonj biljnoga masla i ovčjeg loja, vonj teške zaprške, pileće čorbe i radničke menze.
Na Balkanu mržnja uvijek započinje s muzikama i mirisima.
I uvijek isti raspored aktivnosti: prvoga jutra, čim bi prvi put stigli na more, žene bi grabile djecu i vodile ih na plažu, dok bi muški, sumnjičavi prema svemu i očajni jer su daleko od kuće, ostajali u hladu kafane, koja je improvizirana u sjenovitom betonskom prizemlju Nikolića kuće.
Taj prvi dan ostat će ključan za razumijevanje fenomena: negdje pred večer, ošamućene i umorne žene su se vraćale s djecom u sobe. Još ne bi osjećale da gore, ni da im gore djeca, ali kako je stizala večer, sve manje su se čuli tranzistori, a sve glasniji bili su jauci i dječji plač.
Slušali smo ih s naše strane zida, virkali ih iza persijana.
Nono je već bio pokojni, ali Nona je izvanredno dobro poznavala taj svijet. Odrasla je na moru, u Dubrovniku, i bila je srođena s Mediteranom, ali udala se i djecu rađala po tim malim srednjobosanskim kasabama. Ti ljudi bili su joj vrlo bliski, neki njezini životni prijatelji pripadali su tom svijetu, i možda je samo ona u cijelom Drveniku precizno znala što im se dogodilo.
Te noći djeca će gorjeti u najgorim ognjicama svojih malih života, matere će ih mazati jogurtom, očevi će psovati u sebi i na glas sve ono što se psovati ne smije…
Ni sljedećih dana neće im biti bolje. Čim malo zaliječe prve opekline, žene će s djecom nanovo poći na plažu, pa će još jednom gorjeti, pa će ih tako izgorjele izbosti komarci, pa će neko dijete stati na zahrđalu bodljikavu žicu, pa će zbog srčanog napada jednoga mlađeg muškarca, oca petero djece, iz Graca dolaziti hitna pomoć…
Ustvari, neće to biti hitna pomoć, nego opel kadet karavan, bijele boje, sa crvenim križem na vratima.
Ti nesretni radnici u odmaralištu će brojati dane do isteka ove robije, dok će njihove žene s djecom uzaludno pokušavati da se uklope u svijet koji im je preporučen i obećan, i koji su gledali na osniježenim ekranima svojih crno-bijelih televizora, te u šarenim ženskim i obiteljskim žurnalima u kojima su reklamirani ljeto, more i godišnji odmor.
U osnovi sam imao sreće, kao i oko toliko drugih stvari u životu, što sam i ovdje imao Nonu. Ona nije bila lišena kulturnih predrasuda, pa ni kulturnoga šovinizma – o čemu ponešto znaju oni koji su Nonu upoznali kao književni lik, ali i kao osobu koja se pojavljuje u mojim novinskim tekstovima – ali prema radnicima Metalorada iz Turbeta, prema njihovim ženama i djeci ne samo da nije osjećala zazor, nego ju je njihovo stradanje, koje se neprestano ponavljalo, kako bi stizale nove i nove ture radnika na odmaranje, duboko žalostilo.
Bila je sklona da razloge tom stradanju pripiše koječemu drugom, ali nikako njima i njihovoj zaostalosti.
Da nije bilo None, pretpostavljam da bih u tim ljudima vidio neki nižerazredni svijet, kojemu bih se, u boljem slučaju, samo rugao, ili bih ga, u onom lošijem i vjerojatnijem slučaju, doživljavao kao onaj oblik ljudskog bivanja i postojanja s kojim ne mogu imati ništa zajedničko.
Nona je vladala jezikom komunikacije s njima i njihovom nevoljom, te je stvarala, ne imajući o tome svijest, u mojoj dječjoj glavi i duši možda i prvi doista važan most koji je premošćivao kulturne procjepe među kulturnim zajednicama, oko kojih se, kad god nisu premošćeni, vode ozbiljni kulturni ratovi, što katkad završavaju u šovinizmima velikih identiteta, te na koncu i u stvarnim krvoprolićima i velikim društvenim nesrećama.
Shvativši da su more i sunce za nekoga pakao, i da životne prostore i prirodne ambijente svi ljudi ne doživljavaju na jednak način – suprotno tome, doživljavaju ih na radikalno različite načine – naučio sam, u stradanju radnika Metalorada iz Turbeta, koji su se odmarali u Nikolića kući, nešto važno o životu, o ljudima i o zajednici.
Svakoga ljeta mi na um padnu ti ljudi, premda već dugo ne odlazim u Drvenik i premda je uglavnom mrtvo sve ono što je činilo socijalnu i emocionalnu osnovu onoga života.
Radnička odmarališta u Dalmaciji više ne postoje, a ne postoje ni ljudi koje bi netko za njihovo dobro tjerao da se na more idu odmarati.
Izmijenio se cjelokupni koncept turizma. Odmor više i nije predviđen za nas koji smo odavde, kao što su u Jugoslaviji radnici iz Turbeta bili odavde.
Odmor je predviđen za ljude s novcima, koji dođu odnekud iz inozemstva.
Hrvatska je jedan veliki zimmer frei, u kojem je premijer Plenković glavni iznajmljivač, recepcioner koji zna mnoge strane jezike.
U osnovi, Hrvatsku uopće i ne zanima nečije odmaranje. Hrvatska želi novac. I to je naprosto tako.
Ono što mene, međutim, fascinira jest da u ovoj zemlji postoje ljudi u odnosu na koje se razlikujemo, ja koji ovo pišem, ili vi koji ovo čitate, na isti onaj i onakav način na koji smo se moja Nona i ja razlikovali od radnika Metalorada i njihovih žena koje svojoj djeci jogurtom mažu žive rane od sunca.
Između nas isti je onaj kulturni procjep, koji će nas učiniti jednako dalekim, ili možda i mnogo daljim nego što smo daleki sirijskim ili pakistanskim izbjeglicama.
U Hrvatskoj žive i ljudi, ima ih veoma mnogo, koji se od nas razlikuju mnogo, mnogo dublje i supstancijalnije nego izbjeglice iz Ukrajine.
S Ukrajincima ili Sirijcima jezično se razlikujemo, ali neprestano prepoznajemo neke kulturne sličnosti.
Od ljudi pokraj kojih živimo i s kojima dijelimo državljanstvo razlikujemo se kao od Eskima.
Možda imamo zajednički jezik, ali po svemu drugom jedni smo drugima tuđini.
Svojedobno, kada sam dolazio u 24sata, imao sam ideju, o kojoj naravno nikome nisam smio ništa reći, da bi ove novine mogle biti most prema tom svijetu koji nam je blizu, ali smo mu tuđi.
Narodne novine koje bi povezivale zajednicu.
Sada to smijem reći.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!