Domovina je najljepša iz aviona

Avion se odlijepi od piste i zemlja ispod tebe počne polako da gubi detalje, prvo nestanu ljudi, pa auta, pa natpisi na zgradama koje si do maloprije mogao pročitati, i ostanu samo krovovi, rijeka i ono zelenilo koje se do avgusta ionako presuši u žuto. Negdje na dvije ili tri hiljade metara (ne znam tačno, nikad ne gledam onaj ekran s podacima o letu), domovina postane lijepa. To nije metafora nego optika, jer s te visine se stvarno više ne vidi šalter, ne vidi se cijena mesa u izlogu, ne vidi se ime na vratima kancelarije u kojoj ti je neko rekao da dođeš sutra, pa onda opet sutra, pa onda da nije do njega. Vidi se oblik zemlje, a oblik je uvijek bio u redu.

Domovina je najljepša iz aviona. Tu rečenicu su mnogi od nas čuli, obično uz kafu i obično kroz smijeh, i obično je kaže neko ko je taj avion već uhvatio. Kaže se, svi se nasmiju, i onda se dosta brzo pređe na nešto drugo, na cijene, na to ko se razveo, na bilo šta. Meni se čini da se ne pređe slučajno, jer ta rečenica ima nastavak koji se nikad ne izgovori, a nastavak bi otprilike glasio da je volimo srazmjerno tome koliko ne moramo u njoj da živimo, što je stvar koju niko ne želi da kaže naglas pred rodbinom.

Ima još nešto o čemu se ne govori, a vjerujem da se desilo skoro svakome. Dok se avion penjao, mnogi od nas su osjetili olakšanje. Ne tugu, ne ono lice na staklu iz sladunjavih filmova, nego prosto to da su nam se ramena spustila za koji centimetar, kao kad odložiš torbu koju si nosio toliko dugo da si zaboravio da je uopšte nosiš. U tom trenutku, koji traje možda dok se ne ugasi znak za pojaseve, prestaneš da razmišljaš o koverti koja te čeka na stolu, o rođaku koji ti duguje i neće da vrati, a o kojem se u familiji i dalje govori lijepo, i o tome kako ćeš majci opet objasniti da onaj posao u opštini nisu dali tebi nego nečijem sinu. Poslije se tog olakšanja godinama stidiš. Od nas se očekivalo da odlazimo slomljeni, i mnogi jesu, ne pravim se da nije tako, ali skoro svi smo negdje ispod tog sloma osjetili i da nam je lakše, i to je jedina stvar koju iz tog aviona nikad nismo iznijeli.

Dio problema je, mislim, u samoj riječi. Kad kažemo domovina, mi pod tim spajamo dvije stvari koje jedna s drugom nemaju puno veze. Jedna je država, dakle šalteri, pečati, štela, ljudi s imenom i prezimenom koji su donosili odluke zbog kojih smo pakovali kofere, i ta nas je istjerala. Neke polako, kroz godine odbijenica i onoga dođite sutra. Nas iz moje generacije odjednom, u jednom danu, i to bez pakovanja u pravom smislu riječi, jer se ne pakuje kad ti kažu da ideš na dvije-tri sedmice dok se ne smiri. Ja sam otišla tako, i nas je tako otišlo na stotine hiljada. Ko je šta kome radio nije tema ovog teksta, o tome se piše i pisat će se još dugo, i ima ko to radi bolje od mene. Mene ovdje zanima nešto manje i tiše, a to je šta takav odlazak napravi od riječi domovina kad je čovjek poslije pokuša izgovoriti bez patetike i bez zastave. Druga je zemlja, a zemlja je zapravo skup sitnica koje se ne daju spakovati ni prijaviti na carini: miris haustora ljeti, jedna vrsta hljeba koju poslije godinama tražiš po tuđim pekarama i nikad je ne nađeš, način na koji svjetlo pada u septembru. Mi te dvije stvari držimo pod istom riječju, pa se onda čudimo što nas ta riječ toliko boli. Ono što nas je otjeralo i ono za čim žalimo nisu ista stvar, ali imaju isto ime, i tu se zapetlja sve ostalo.

Iz toga slijedi nešto što je nezgodno reći naglas, pogotovo na svadbama i sahranama, gdje se o tome ionako najviše i priča. Patriotizam je u velikoj mjeri pitanje udaljenosti. Najžešći ljubitelji zemlje rijetko su ljudi koji u njoj svakog jutra čekaju red pred nekim vratima. To su ljudi u iznajmljenim salama u Geteborgu, Sidneju ili Sent Luisu, sa zastavom na zidu i dvije harmonike, koji satima raspravljaju o časti naroda na jeziku na kojem im vlastita djeca odgovaraju s naglaskom. Niko tamo ne laže i svi to stvarno osjećaju. Samo je taj osjećaj jeftiniji na tri ili više hiljada kilometara, jer je lako voljeti zemlju koja ti ne može poslati račun. Dijaspora decenijama finansira i podgrijava politiku pod kojom ne mora da živi, a onaj ko pod njom živi nema ni vremena ni luksuza za takvu vrstu ljubavi, on ima red za dokumente i grijanje koje treba platiti do petnaestog.

Zato taj avgustovski povratak i izgleda tako čudno kad ga gledaš malo sa strane. Kolone auta sa stranim tablama, pretjerano skupi pokloni, tetka koja deset dana priča kako je tamo sve uredno i kako sve funkcioniše, a nijednom ne spomene smjenu koja počinje u šest. S druge strane stola sjedi neko ko je ostao i govori ti kako je ovdje super, kako se ne bi mijenjao ni s kim i kako je ipak ovo naše, a svi za stolom otprilike znaju kolika mu je plata. Obje strane lažu pristojno i obje znaju da ona druga laže, i to se nekako izdrži. Ispod toga stoji nešto oštrije. Nama koji smo otišli se tiho prebacuje da smo pobjegli, a mi tiho mislimo da nam prigovaraju ljudi koji bi otišli da su imali kome. Nijedno se ne kaže. Popije se još jedna kafa i dogovori se ko vozi na more.

Najgore se, ako mene pitate, ne dešava za tim stolovima nego kod kuće, u onoj drugoj kući, usred sasvim obične sedmice. Dijete izgovori riječ pogrešno i ti ga ispraviš. Ispraviš ga i drugi put, pa treći, pa onda dođe dan kad ga ne ispraviš, jer si u međuvremenu shvatio da je ta borba završena i da si je izgubio nekoliko godina ranije, samo ti niko nije javio. Ili dijete kaže idemo kući misleći na stan u Beču, kaže to sasvim mirno i bez ikakve težine, a ti klimneš glavom, jer šta ćeš. Nisi izgubio ništa što bi mogao nabrojati, nema tu nikakve tragedije koja se da ispričati, ali znaš da si ti posljednji u nizu koji je ono mjesto zvao kućom bez razmišljanja.

A i ta kuća koju smo ostavili odavno više ne postoji u obliku u kojem je pamtimo. Pekara je zatvorena, na njenom mjestu je neka kladionica ili mjenjačnica, komšinica je umrla, stan je prodan i u njemu je sad neko koga ne poznajemo i ko nas gleda sa stepenica. Ono što nas vuče nazad nije zemlja nego datum. Nostalgični smo za jednim ljetom, obično onim posljednjim prije nego što je sve počelo, a to se ljeto ne nalazi ni na jednoj karti, pa se povratnici zato tako često i razočaraju. Jer mi se, naravno, i vraćamo, i onda ista ta priča ide unazad. Avion slijeće tamo odakle je nekad poletio, a ljepota traje tačno do trenutka kad točkovi dodirnu pistu. Poslije toga ide red za pasoše, pa te neko pita koliko ostaješ i kako to da se ne vratiš za stalno, klima u dolasku ne radi, a na parkingu ti neko naplati nešto što ti do kraja ne bude jasno. Za dvadesetak minuta zemlja opet ima sve one detalje koje je imala i onog dana kad si odlazio, i nijedan se nije popravio.

Ne mislim da iz ovoga ima nekog izlaza i neću se praviti da ga ima. Nećemo prestati da izgovaramo onu rečenicu niti ćemo prestati da se na nju smijemo, a vjerovatno je i dobro što se smijemo, jer se drugačije ne bi ni moglo izdržati. Ali vrijedi barem sam sebi priznati šta u njoj stoji: mi smo ljudi koji su naučili da svoju zemlju vole s bezbjedne udaljenosti, jer nas je izbliza koštala više nego što smo mogli podnijeti, i to nas ne čini ni gorim ni boljim od onih koji su ostali, nego samo tačnijim kad govorimo o visini nego kad govorimo o ljubavi.

Zadnji put kad sam letjela nazad sjedila sam do prozora i uhvatila sam sebe kako gledam dole i čekam. Nisam čekala da vidim grad, grad sam vidjela i prije nego što smo poletjeli. Čekala sam onu visinu na kojoj sve opet postane lijepo.