ĐORĐE KRAJIŠNIK: Depresija poslije derneka

Nakon osam vrelih filmskih dana, u Sarajevu su, kako se to poslovično kaže, spuštene festivalske zavjese i nema toga ko može reći da nije bilo dobro, da nije valjalo i da svima nije prijalo. Budžeti su se napunili, trgovci, hotelijeri, taksisti i ugostitelji zadovoljno trljaju ruke, mnogi poslovi su se, sigurno, sklopili, kroz grad je prodefilovala sila svijeta, pokazale su se raskošne toalete i odijela, plesalo se, uživalo u iću i piću, mediji su izdašno onima koji nisu bili u prilici da se obru u gradu za vrijeme Festivala ponudili dosljedan prenos svih aktuelnosti, pa je otuda svima data mogućnost da se bar malo okoriste plimnim valom ovog rahatluka i šenluka bezbrižnosti. Baš kako treba i kako dolikuje kad je u pitanju ljetna raspusnost i odmor svakoj duši. Jer treba nakupiti energije, napuniti baterije, osunčati se, kad dođe zima duga i hladna, imaće nas šta grijati, imaćemo se u smogu i dimu sa sjetom čega prisjećati. 

Sve tako do naredne godine, kad sve ponovo ide u krug, kad se zavrti klupko filmske trake, a raja se, kako domaća, tako i ona koja dođe, raspištolji i svi pričaju kako je u Sarajevu dobro, te kako je lijepo, te kako su jedva čekali da uz ćevape i naš dobri humor provedu tu heftu bez bilo kakve brige i pameti. Svi se takoreći u danima Festivala raspištolje od medenja samim uspjesima i svjetlosti koja obasja ovaj grad, o posebnostima, i kako nešto takvo a ma nigdje drugo ne postoji i nije moguće. Potpuno se, evo, slažem. I nije sad da ja tu nešto ironiziram, pretjerujem ili se bunim, nego eno lijepo pogledajte šta se pisalo i prikazivalo po medijima i na društvenim mrežama pa će svima biti jasno da je sve bilo pod konac, da se igla nije mogla udjenuti od silnog svijeta po ulicama, svako je mogao naći za sebe baš ono što mu je trebalo i što ga vuče. Za sve generacije, za sve ukuse i za svačiji džep, onoliko koliko ko može.

Daleko od toga da sam antiprotivan Festivalu filmskom, a još dalje od toga da ne razumijem važnost jednog ovakvog skupa koji već decenijama Sarajevo bar na trenutak pretvori u grad u kojem se zaista osjeća da se nešto uzbudljivo događa. Ne kažem da ono nije i u drugo vrijeme nadasve uzbudljivo, ali nekako sve malo obajati i svede se na pravu mjeru nakon što se zastave na festivalskim kopljima spuste i slože u vitrinu za dogodine. Problem, dakle, nastaje onog trenutka kad se u subotnje jutro poslije Festivala probudimo i kad nastupi blaga depresija s mišlju šta ćemo i kako ćemo dalje. Samo nas prožme i strese ona stvarnost, baloni od sapunice nad crvenim tepihom se rasprše, a nama ostaju iste stare muke. 

I ne mračim, niti meračim, znam, za ovaj napaćeni narod treba malo da se proveseli, pa bar to trajalo i heftu, golemo je. Domaći filmovi će se i dalje slabo snimati, jedan ili nešto manje od toga godišnje, sve će, kako dolikuje i kako smo navikli, iznova biti na rubu opstanka i nakraj pameti. Kultura će ponovo biti u zapećku, deveta rupa na sviralima, muzeji i biblioteke će zapomagati, ali imaćemo se čega sjećati i na šta biti ponosni. Festival je bio i biće, inšallah opet. A to je taman toliko da se na kratko samozaboravimo, zakrpimo sve one propusne rupe u besprizornosti u kojoj egzistiramo, da bi se nekako moglo nastaviti dalje.

Srećom, ubrzano se bliže izbori, veliki festival demokratije, nakon što smo se raskravili u ladanju, stiže nam onaj istinski cirkus na koji smo navikli i pred kojim se silno zabavljamo. Glasovi se uvelike kupuju, noge se podmeću, etnonacionalna homogenizacija se pojačava. Oktobar će i počeće sezona kiša. Taman smo se rastrijeznili, i još je glava osjetljiva na nagle podražaje, a sa ekrana se počinju plaziti dodici, čovići, izetbegovići, svi oni tridesetogodišnji košmari koji nas do te mjere uveseljavaju da prosto ne znamo šta bismo od sebe i od radosti. Ostaje još samo jedna stvar da se kaže. 

Količina političara i političarki koja je na crvenom tepihu nastojala ugrabiti svojih pet minuta slave, sve one fotografije i ponos i dika koje su preplavile društvene mreže kreatura iz vlasti podsjećaju nas kolika smo mi nepopravljiva provincija, razbaštinjena od svakog samopoštovanja, koja je od nekad olimpijskog grada spala na sedmodnevno vašarište kojim se zadovoljavamo kao da je put na Mjesec i nepojmljivo dostignuće. Kao papagaj, posljednjih sedmica, ponavljam, divno je da ima i taj festival, živimo kapitalizam, mora se prodavati sve što se može, ali šta nam poslije toga ostaje i šta je naša zasluga u tome?

Izvor: Oslobođenje