Miljenko Jergović: Feđa Štukan u pokušaju da definira pojam ljudske gluposti

Čuveni filmski i televizijski glumac, pisac autobiografskog romana “Blank”, plaho je nasekirao javnost u susjedstvu ovom rečenicom koju je, obraćajući se voditeljici, izgovorio u nekom crnogorskom slikopisnom programu: “Ti kad mi kažeš koja je tvoja playlista, šta ti slušaš, ja tačno znam odmah da ti kažem koliko si pročitala knjiga, da l’ se više baviš filozofijom ili nečim drugim, mogu da ti kažem otprilike tvoj IQ. Dovoljno mi je da mi kažeš šta slušaš.” Što je u tome što je rekao toliko ispravno ili toliko krivo da se javnost uznemirila, te da je nastupila vrlo ozbiljna “jebimajka” u glumčevom pravcu, koja se putem društvenih mreža i trivijalnih hrvatskih portala prelila i preko inače zakrčenih i zagušenih granica na Savi, Uni, te na južnim stranama? Ispravno je, uglavnom, sve, a krivo je spominjanje IQ. “Intelligenzquotient”, ili IQ, test je, poprilično proizvoljan, koji je izumio njemački psiholog William Stern, inače ujak Waltera Benjamina, kojim se utvrđuje tehnički stupanj kognitivnih sposobnosti. Mnogi glupani, moralni idioti i intelektualne ništarije imaju visok kvocijent inteligencije, što nipošto ne znači da su inteligentni. Umjeti sklopiti Rubikovu kocku, kao ni umjetni vezati cipele ili litru vode ugurati u bocu od pola litre, ne znači biti inteligentan. To je ono ćemo na kraju na vrlo brutalan i bolan način naučiti u epohi umjetne inteligencije.

Ali sve drugo što je Feđa Štukan rekao, istina je, jedan kroz jedan. Koja bi se mogla izraziti ovako: po glazbi koju slušaš mogu ti reći koliko si pročitao knjiga, a na osnovu čega, pak, ti mogu reći i koliko si glup. Ili najjednostavnije kazano, ljudi koji slušaju Goldberške varijacije (BWV 988) Johanna Sebastiana Bacha, ne samo u modernim kanonskim izvedbama Glenna Goulda, sve uz pijanistove uzdisanje i stenjanje, nego i u konzervativnijoj izvedbi sovjetskog izbjeglice na Islandu, Vladimira Davidoviča Aškenazija, bez ikakve sumnje manje su glupi od ljudi koji slušaju Sennidah, Shakiru i Robbieja Williamsa. O pjevačima i pjevačicama pjesama nabijenih nacionalnim osjećajima da i ne govorimo. Više je pročitanih knjiga iz kanona svjetske i hrvatske književnosti u glavama prisutnih na koncertu Petrita Çekua u dnevnoj sobi građanskog stana u Glazbenom salonu Gvozdanović, nego među 504.027 navodno, ili po Duhu Svetome prisutnih na Hipodromu, prošloga ljeta.

Glazba i pročitane knjige međusobno se uvjetuju. Kao što se međusobno uvjetuju pročitane knjige i viđene kazališne predstave, filmovi, izložbe. Ništa od svega toga, naravno, nema pretjerane veze s Intelligenzquotientom, ali ima itekakve veze s glupošću. Glupost, naime, ona i onakva kakvu definira i relativno često spominje Miroslav Krleža, ne definira se ni kao nizak kvocijent inteligencije, ni kao nizak stupanj praktične i matematičke inteligencije. Glupost je mnogo složenija pojava, jednako je kompleksna kao i pamet, i tiče se najprije čovjekove imaginacije, a tek potom svega drugog, njegova moralnog ustroja i etičkih nazora, njegove društvenosti i emocionalnosti. Glupost se najmanje tiče sposobnosti da se sklopi Rubikova kocka.

Glupost nije urođena, nego je stečena. Glup se čovjek nije takav rodio. Ili je vrlo rijedak slučaj da se netko rodi s tim vrlo rijetkim i žalosnim talentom za glupost. Za osobu formalno slabih kognitivnih sposobnosti i s niskim Intelligenzquotientom nećemo reći da je glupa, ali ne zato što smo politički korektni ili praznovjerni, pa da se i nama ne rodi takvo dijete, nego to nećemo reći zato što to naprosto nije istina. Recimo, reći ili misliti za nasmijanog dječaka s Downovim sindromom da je glup nepogrešiv je znak gluposti. Suštinski govoreći, u opustošenim i unesrećenim društvima, kakvo je ono u kojem živi Feđa Štukan, a od kojeg nije bolje ni ovo u kojem živimo mi, dječak s Downovim sindromom nemjerljivo je manje glup od svih onih koji se koaguliraju u masu, stado, čopor, da bi lišeni svake osobne odgovornosti nasrtali na neistomišljenike. Dječak s Downovim sindromom je, za razliku od tih koagulirajućih glupana, dobar i nezlobiv, što je prvi znak pameti.

Čitanje knjige pjesama Ivice Đikića “Međugorje” ili knjige Jean-Jacquesa Rousseaua “Ispovijesti” usput može i da zabavi, ali čitanje takvih knjiga nije samo po sebi oblik zabave. Štoviše, nijedna od čovjekovim aktivnosti nije udaljenija od odmora i zabave od čitanja Đikićeva “Međugorja” i Rousseauovih “Ispovijesti”. Takve knjige čitamo iz potrebe za pričom i za ponovnim stvaranjem svijeta, čitamo ih jer je u njima nešto od onog po čemu smo ljudi, takve su knjige zrcala u kojima gledajući sebe vidimo drugoga. U njima je, u tim knjigama, spomenuo sam dvije koje trenutno čitam, prostor na kojemu se razvija naša imaginacija i nanovo, svakoga dana, uspostavlja naš etički sustav. Što znači razvitak imaginacije? Znači, recimo, moć da zamislimo sebe u životima i u životnim i emocionalnim iskušenjima drugih ljudi, muškaraca, žena, djece, a možda i drugih živih bića, stabala, mačaka, smrdljivih martina. Glupi ljudi, oni koji se koaguliraju u mase, stada i čopore, ljudi koji ništa ne čitaju, ili, već sasvim rijetko, “krive stvari čitaju”, umjesto da se zamišljaju u životima i u životnim i emocionalnim iskušenjima drugih ljudi, predaju sebe opasnoj fikciji i izmišljotini – naroda, nacije, rase. Premda ni o jednome čovjeku oko sebe oni ne znaju ništa, jer ne mogu znati pošto su kržljave mašte i ništa ne čitaju, oni misle da znaju sve o narodu Hrvata. Taj narod, međutim, onakav kakvim ga oni zamišljaju jedno je veliko ništa. Kao i svaki drugi narod koji zamišljaju glupani. Narod Hrvata onakav je kakvim ga zamišljaju oni koji upravo čitaju “Međugorje” Ivice Đikića i “Ispovijesti” Jean-Jacquesa Rousseaua, u prijevodu Radovana Ivšića. Ili neku od dobrih knjiga, objavljenih na hrvatskome jeziku nakon Gutenbergova izuma. Narod Hrvata upravo je onakav kakvi su, pojedinačno, svi ljudi koji danas u Hrvatskoj i u njezinoj neposrednoj okolini žive, uključujući i biciklizirane dostavljače hrane iz Nepala i Bangladeša, koji su, bez ikakve ideje o tome i bez znanja ijedne hrvatske riječi, postali dio naroda Hrvata. Svatko koga na hrvatskim prostorima, od Zagreba do Pičeta, i od Županje do Chicaga, možemo ošamariti ili zagrliti, narod je Hrvata. U tom narodu glupi nisu mnogi koji čitaju dobre knjige. Ima li među onima koji ne čitaju takvih za koje ćemo reći da nisu glupi? Vrlo malo.

Feđa Štukan je rekao nešto što je ljude uzrujalo. I onda su ga počeli vrijeđati, nazivati ga narkomanom, ništarijom, izdajnikom i naravno glupanom, a da zapravo i nije jasno što ih je tako strašno pogodilo. Ili ih nije pogodilo ništa, nego su samo dobili priliku za još jednu hajku? A neprosvijećen, nenačitan, te samim tim i glup svijet živi od hajke do hajke. To je razlog zašto su vam fejsbučišta najnapučenija kada nekog progonite, ili kada iz svoje zajednice istjerujete vraga. Feđa Štukan idealan je objekt za obred fejsbučnog istjerivanja vraga.

Nemaštoviti su cinici pošli dokazivati kako je glazba stvar ukusa – kao recimo pri hrani i piću, voliš jedno, ne voliš drugo! – i kako se može biti načitan a slušati Aleksandru Prijović. Naravno da može, ali samo u zajebanciji! Ili u nekom od mnogobrojnim oblika intelektualne perverzije, kakve je Slavoj Žižek uzdigao do sistema. Ali s dubinskim razumijevanjem i uživljavanjem čitati Georgija Gospodinova, a slušati Aleksandru Prijović, nije moguće. Općenito, čitati dobre knjige, a slušati lošu muziku u današnje vrijeme nije moguće. Danas, loša se muzika javlja kao ekološko zvučno zagađenje, i uglavnom ju je nemoguće izbjeći. Aktivno slušati nešto što se ne može izbjeći, zadatak je za konceptualnog umjetnika, antropologa ili ozbiljnog pisca u stvaranju djela na temu aktivnog slušanja neizbježnih zvukova. Mimo toga, samo čeljad koagulirana u stado i čopor, koja odbija čitati i sasvim je zakržljale imaginacije, može takvo što slušati. Inače, paranoja je temeljni oblik manifestiranja zakržljale imaginacije. Strah od cjepiva, Srba, stranih radnika, migranata… to je kržljava imaginacija nenačitanog svijeta.

Inače, Feđa Štukan rekao je ono što je rekao baš pred veličanstveni koncert Dine Merlina u Sarajevu, na kojemu su se koagulirale narodne mase i na kojem je od dronova bio sačinjen čudotvorni lik Halida Bešlića. U takvim prilikama je, znamo, nužno prinijeti žrtvu na oltar domovine. U tradicionalnim religijskim sistemima, žrtvuju se nevini. Za zabavu naroda žrtvuju se vještice.

Izvor: Miljenko Jergović