Gotovo da pomislite kako je sve bilo lijepo i zabavno, a uz to smo naučili spremati krevete, čistiti sobe i pucati po ljudima.
Iskreno rečeno, ništa dalje od istine, iako je, priznajem, bilo i smiješnih trenutaka, i sam ih pokatkad prepričavam mlađima, premda ih to ne zanima.
Igra kauboja i Indijanaca
Kao prvo, mi smo u JNA došli da bi, kako nam je kratko i jasno opisao moj poručnik Čarapić, naučili ubijati. Što i jest svrha bilo koje vojske u svijetu.
Bio sam vezist u protuzračnoj obrani, zadaća mi je bila da javljam topovskim baterijama o kretanju neprijateljskih aviona. I to sam naučio sasvim solidno raditi već nakon dva dana. Da sam bio bistriji i malo bolje pazio, možda bih i brže naučio.
Kasnije, kad sam bio desetar, svoje sam vojnike toj vještini naučio za nekoliko sati.
Naravno, tehnika kojom smo se služili bila je u najboljem slučaju već dvadeset godina u zaostatku za tadašnjim trendovima. Od radio aparata, kamiona, sustava šifriranja, čega god.
Mene je bio strah da se stvarno zarati. Te 1986. Ameri su bombardirali Libiju i ljutili se na Jugoslaviju zbog nekih Palestinaca koje smo ugostili, a ja se iskreno nadao da neće i na nas udariti. Jer bi nas satrli, prije no što bih ja uopće stigao ikome javiti da prema nama leti nekakav neprijateljski avion.
Imali smo i neku pješadijsku obuku, pucali jednom-dvaput na onoj streljani u Vrapču. Svi smo uglavnom promašivali, osim što je jedan vojnik uspio upucati vlastitu nogu. Nešto smo po Jakuševcu uvježbavali pješački napad i obranu, svaka obučenija vojska bi nas pobila ko zečeve. Ja sam sve to više manje shvaćao kao igru iz djetinjstva, ono, kauboji i Indijanci, samo ne više s plastičnim oružjem.
Gubljenje vremena
Pa, dobro, što smo onda to radili po cijele bogovjetne dane, ako se nismo baš pretrgli s obukom?
Uglavnom krali Bogu dane. Dođemo pred neki hangar s kamionima i čekamo starješinu da nam zada posao za taj dan. Da nešto kao čistimo, iako nema stvarne potrebe. Čekanje traje sat, dva, uz obavezno puhanje vjetra. Mi stojimo nervozno i pušimo.
Ja sam propušio u JNA. Čisto zato što moram nešto raditi, ne samo stajati i čekati, to mi je definicija pakla. Pa, ono, ode nešto vremena na par cigareta. Kako sam znao pogano reći, Isus bi propušio u JNA.
I onda dođe stariji vodnik, strogo odredi tko što radi i mi glumimo da smo korisni.
Lude starješine
A kad već govorim o starješinama, odnosno, oficirima, uglavnom su bili neurotični i nervirali se za najmanju sitnicu. Alkoholičara među njima bilo je natprosječno mnogo. I to sve neki totalno drmnuti, prvo se drugarski zajebavaju, a onda povlače pištolj i hoće te ubiti zbog ne znam kojega vraga.
Bio je i neki koji je preživio onaj tragični sudar vlakova kod Stalaća, njegovi su prijatelji u kupeu izginuli. Bistar, fizički jak i nenormalno slabih živaca. Ili, neki stariji vodnik koji se hvalio nadimkom Šerif s Borongaja, jer je vojnike na ručku dovodio u red i izvlačenjem pištolja.
Neki je, pak, kapetan davao totalno besmislene naredbe, valjda da nas Ameri u eventualnom ratu što prije pokokaju. Jednom mi je na terenskoj obuci promijenio način na koji javljam prelete aviona, tako da više nitko nije shvaćao što gdje leti.
No, pošto smo se ionako igrali kauboja i Indijanaca, pustio sam da bude po njegovom, samo da mi ne bi mahao pištoljem. Kad je otišao, rekoh vojnicima: “Zarati li se ikada, prvo moramo srediti njega”.
Normalnih je bilo jako malo – jedan zastavnik i jedan kapetan, omaleni Crnogorac sjetnih plavih očiju. Njega sam i otvoreno pitao: “Otkuda Vi ovdje?”
“Siromaštvo, brate”, slegnuo je ramenima, “Htio sam se školovati, a mogao sam samo ili u popove ili u vojsku. A u popove neću.”
Taj mi je bio drag.
Vojnički grah
Imao sam nesreću da služim vojni rok u velikoj vojarni na Borongaju (tamo gdje je sada sveučilišni kampus). Oni su hranili sve ostale kasarne, osim one Maršalke. Hrana je bila užasna. Nisam bio mamina maza, i dan danas velim da mogu jesti i kuhane cipele, ali većinu tih bljuvotina ne bi pojeo ni pas s maslom.
Za doručak margarin s marmeladom ili “gulaš” (kako su već zvali to neko smeće od masne juhe s mrvicama mesa). Za ručak bi išle stare mahune s koncima ili, pak, “sote od graška” (!), s tragovima mesa. Ili, “drnč”, kako smo zvali varivo od nepoznatih sastojaka (drnč je inače bila tekućina za čišćenje puške). Došao bih gladan i pojeo svega par žlica. Ako bih imao novaca, kupio bih u kantini nešto ajvara i salame ili kutiju keksa Domaćica.
Za večeru bi imali jedno jaje i komad kruha, kao da smo na brzoj dijeti.
Jednom nam je neki oficir objašnjavao da vojska mora i štedjeti. “Ako sam vam skup, pošaljite me kući, tati i mami nisam problem”, rekoh (i dobih jezikovu juhu pred svima).
Znameniti vojnički grah jeli smo s vremena na vrijeme. To i nije bilo tako loše, barem znate o čemu se radi. Svejedno, tri klase ispod onog graha kojega je kuhao moj tata doma, čorbast, sa suhim rebrima, divota.
Odgoj vojnika u JNA
I dan danas mnogi govore kako smo tamo postali pravi muškarci, da su nas naučili redu, radu i disciplini. Istina, neki od nas prvi su put u životu shvatili da WC nema čarobnu moć samočišćenja, nego ga netko mora izribati. Mene je svim tim osnovnim životnim umijećima naučila mama i bez pomoći usplahirenih desetara JNA.
Točno, upoznali smo i mladiće iz drugih krajeva Jugoslavije. Imao sam prijatelje i iz Slovenije i s Kosova, ali sam o Jugoslavenima kao cjelini stekao prilično loše mišljenje. Još kad sam shvatio da većina ne sluša Zeppeline ili makar Riblju Čorbu, nego Šemsu i Kemala…
Nas se tamo ideološki discipliniralo, radio je to neki psihički poremećeni major, meni se to toliko smučilo da sam nakon vojske izašao iz Partije (inače sam jedino ja bio u Partiji, svi ostali u izgnanstvu).
Jedino sam naučio da nisu bitne sposobnost i kvaliteta, nego isključivo čin. Može tamo neki nesretni kapetan biti pametan i sposoban koliko god hoće, major ga guzi kako mu padne na pamet.
Post scriptum
Imao sam devetnaest godina i ta vrlo posebna godina života otišla je u vjetar. Nakon vojnog roka dobio sam ponudu da postanem profesionalni vezist u JNA. Ni u ludilu, rekoh, pa da mi cijeli život komandiraju tikvani s višim činom.
Osobno se nadam da više nikada nijedan mladić ili djevojka neće morati služiti vojsku (iako se čak i Nijemci oštre na to).
Doduše, kad vidim neke današnje influensere i slične vucibatine, pomislim da bi i oni malo trebali kod mog poručnika Čarapića.
Ali, to ja tako samo kad sam baš ljut.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!
