Miljenko Jergović: E moj druže Banjalučki…

Banja Luka je danas daleko od Sarajeva, od kojega je, opet, dijele političke konotacije i beskrajna, bespotrebna i unaprijed izgubljena bitka za nacionalni subjektivitet i ekskluzivitet. Kada se sve sabere, Banja Luka je, u mnogo čemu, grad koji je samome sebi nakraj svijeta… Prenosimo tekst književnika Miljenka Jergovića, koji su ovih dana objavili brojni mediji u regiji.

U vrijeme studentske pobune na Filozofskome fakultetu u Zagrebu hrvatske su novine objavile fotovijest: grafit na zidu beogradskoga Filozofskog fakulteta, na kojem je velikim crvenim slovima, baš kao i 1968, iskazana solidarnost sa zagrebačkim kolegama. Ista je fotografija prenesena u nekoliko različitih listova, uvijek uz mali komentar, ali nigdje, baš nigdje, u njemu nije bilo ni riječi cinizma. Da li zato što je podrška beogradskih studenata posve bezopasna, od nje u Zagrebu neće biti ni štete ni koristi, da li zato što čuvari ideološke čistoće i nacionalnog identiteta nisu u njoj prepoznali referencu na 1968, kada smo svi živjeli u Jugoslaviji i kada se studentska revolucija širila od zapada prema istoku, pa su ti ljetni dani i u Beogradu zauvijek upamćeni po hrvatskome nazivu – „Lipanjska gibanja“, tek činjenica je da smo na čas, u jednome beogradskom grafitu ponovo svi bili jedno, dio istoga svijeta i zajedničke misli, svedeni na iste probleme, iste mode i revolucije.

Ugledao sam taj grafit desetak dana prije nego što je objavljen u hrvatskim novinama. Bilo mi je milo oko srca, izvadio sam fotografski aparat iz ruksaka i uslikao sam ga, onako za uspomenu. Nisam nostalgičan za Jugoslavijom, jer tvrdoglavo ustrajavam u uvjerenju da psihički zdrav čovjek ne može biti nostalgičan za birokratskom institucijom i ustanovom, te je eventualna nostalgija prema nestaloj državi jednako budalasta kao i nostalgija prema pošti, policiji ili Službi društvenoga knjigovodstva (koja se danas u Hrvatskoj zove Zavod za platni promet), ali nekako su mi dragi ti rudimenti srpskohrvatske solidarnosti. Ali naravno, ako nisu na štetu trećega, a još bolje, ako nemaju veze s nacionalnim ili nacionalističkim pobudama i razlozima. A Zagrebački studentski bunt, kao ni njegov odjek po hodnicima beogradskih fakulteta, sa srpskim i hrvatskim nacionalnim ceremonijalima zaista nemaju nikakve veze.

Na neki način, danas su Zagreb i Beograd u mnogočemu bliski gradovi. Ne kao u ona vremena koja pamti moja generacija, kada su ih povezivali Električni orgazam, Idoli, Azra, Film i Haustor, ali ipak se ta bliskost, bez obzira na svu pažnju čuvara nacionalnih isključivosti, živo osjeti i u nekim životno važnim stvarima. Eto, recimo, zagrebački su studenti inspirirali svoje beogradske kolege na solidarnost. A iz solidarnosti se, to znamo, može svašta roditi.

Mislim da je Banja Luka danas daleko od oba ta grada. Od Beograda je dijele kilometri, ali i svijest o tome da je svaka veza ova dva grada konotirana na isti, svesrpski, način, i još dugo će trebati da se tu nešto promijeni. Od Zagreba Banju Luku dijeli uspostavljena barijera, otpor prema vlastitoj prošlosti i jugoslavenskoj povijesti, kada je blizina u kilometrima ljudima bila od koristi, pa se iz Banje Luke češće i radije odlazilo u Zagreb, nego u bilo koji drugi grad. Na kraju, Banja Luka je danas daleko i od Sarajeva, od kojega je, opet, dijele političke konotacije i beskrajna, bespotrebna i unaprijed izgubljena bitka za nacionalni subjektivitet i ekskluzivitet. Kada se sve sabere, Banja Luka je, u mnogo čemu, grad koji je samome sebi nakraj svijeta. Drugima je, pak, nekako mimo ruke, nije im usput na koju god stranu da se zapute, tako da, evo, ni ja pojma nemam koji su grafiti aktuelni po zidovima banjalučkih fakulteta. Što uopće misle banjalučki studenti, jesu li razmišljali o protestu zagrebačkih kolega i je li kome palo na pamet da sjedne na autobus za Zagreb i da posjeti neki od studentskih plenuma na Filozofskom fakultetu? Ili bi to, opet, bilo pogrešno shvaćeno i krivo konotirano?

U osnovi, banjalučki studenti imaju veću šansu da mijenjaju svijet od zagrebačkih ili beogradskih studenata. Hrvatska, kao već i srbijanska tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, kao i bolonjeze univerziteti, otišli su jako daleko i potpuno mimo volje pa i znanja generacije rođene krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Ta mladost u Zagrebu i Beogradu teško može išta promijeniti, jer je voz već odavno u tračnicama i juri punom brzinom, a da se ne zna ni kamo. U Bosni i u Krajini, u Banjoj Luci još ništa, ili još skoro ništa, nije pokrenuto. Sve je na početku, voz stoji u stanici, i svi imaju gotovo podjednake šanse da utječu na promjene i na pravac njegovog kretanja. Svaki banjalučki student u tom je smislu potencijalno stostruko moćniji i jači od svakoga svog zagrebačkog kolege. Pitanje je samo zna li to iskoristiti.

Zagrebački studentski protest bio je najorganiziraniji, najuredniji i – skoro – najdugotrajniji samoorganizirani društveni čin od uspostave hrvatske samostalnosti. Na kraju nije bilo rezultata. Došlo je ljeto, stigli su ispitni rokovi, raspust i siesta. A na jesen opet sve ispočetka. Studenti su osjetili da imaju društvenu moć, artikulirali su dio svojih ciljeva, i vjerojatno će pokušati opet. Poruke solidarnosti na beogradskim zidovima neće više biti nikakvo čudo. To je također dobro. Počinjemo normalno da živimo pa se onda normalno i bunimo i borimo za svoja prava. Šteta samo što tako malo naučimo od komšija i što sve dječje bolesti moramo odbolovati sami. Banjalučkim studentima želim da pokušaju nešto od toga i preskočiti, ali i da svoj grad približe gradovima kojima su po prirodi stvari i po kilometrima nekako najbliži. Djeca koja su se rađala u ratu danas bi svoj grad mogla približiti drugima i učiniti ga nekako važnijim na virtualnoj mapi zemlje i zemalja u kojima se ljudi međusobno savršeno razumiju čim progovore maternjim jezikom.

ARHIVA