Vuk Bačanović: Dobro došli u Republiku Srpsku, osim ako ste student

Za Republiku Srpsku se može reći mnogo toga osim da je mjesto koje nastanjuju negostoprimljiva ljudska bića. Osim štotaj osjećaj, kada je u pitanju vladajući politički establišment, ima vrlo čudne kriterijume.

Ako ste student iz Srbije koji dolazi da razgovara sa ljudima koji imaju pravo glasa na oktobarskim izborima u njegovoj zemlji, policija će vam objasniti gdje smijete staviti sto, gdje ne smijete, kome ste se trebali javiti i zašto bi bilo zgodno da razgovor sa građanima ipak ne shvatite previše doslovno. U Trebinju studentima nije dopušteno da postave štand na planiranom mjestu. U Doboju su privedeni u policijsku stanicu. Poslije toga otkazan je dolazak u Banju Luku.

Međutim, ako se zovete Siniša Vučinić, vrata su vam širom otvorena.

Štaviše, u takvom slučaju nadležni vas ne udaljavaju sa javne površine, nego vas, čini se, uredno raspoređuju tamo gdje društveno koristan kadar i pripada: pred kameru. Funkcija je propisna, član Glavnog odbora SNS-a; biografija očigledno nije smetnja u postupku; a predmet javnog izlaganja širok je i uredno zaveden pod stavkama Republika Srpska, Srbija, Trebinje i budućnost. Herceg TV ga je prije mjesec dana primila u „Aktuelni intervju“, da građanstvu stručno protumači političke prilike, dok je nešto ranije već dao i odgovarajuću ocjenu stanja na terenu: Trebinje pod Mirkom Ćurićem i Lukom Petrovićem, veli, kao uostalom i cijela Republika Srpska pod Miloradom Dodikom, funkcioniše „kao švajcarski sat“.

Biografija čovjeka koji se danas uredno vodi pod rubrikom uglednog partijskog kadra ima nekoliko stavki koje bi u manje naprednim političkim sistemima možda bile označene crvenom olovkom. Siniša Vučinić je 1992. Renate Flotau, dugogodišnjoj balkanskoj dopisnici njemačkog Spiegela i jednoj od najpoznatijih zapadnih reporterki iz jugoslovenskih ratova, objasnio: „Tvrdim da je Hitler bio u pravu i mogu da ga opravdam.“ Njegove primjedbe na Firera bile su, pritom, uglavnom tehničke prirode. Nisu se odnosile na okupaciju, masovna strijeljanja ni Kragujevac, nego na nedovoljnu vojnu sposobnost i premalo odlučno postupanje sa srpskim komunistima. Sebe je vodio kao germanofila, njemačke neonaciste kao politički prihvatljivu pojavu, a Dimitrija Ljotića kao političkog idola.

Riječ je, mora se priznati, o naročito složenom obliku srpskog patriotizma. U dva svjetska rata, u kojima su njemački imperijalni projekti bili među glavnim pokretačima evropske katastrofe, Srbi su izgubili približno milion ljudi. A vojvoda je pola vijeka kasnije utvrdio da Hitler, u načelu, nije bio problem. Problem je bio u izvedbi. Okupacija, masovna strijeljanja i rasni zakoni, reklo bi se, prošli su ideološki skener; primjedbe su se odnosile pretežno na tehničku realizaciju i nedovoljnu efikasnost izvođača.

U istom intervjuu Vučinić se hvalio i vlastitim ratnim učinkom, uključujući ubistva i strijeljanja zarobljenika. Kada je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije mnogo godina kasnije izvršilo svojevrsnu reviziju tog ratnog bilansa, nastao je birokratski problem dostojan Pekićeve kancelarije: zločini kojima se hvalio nisu pronađeni. Sam Vučinić potvrdio je policiji da je intervju dao i da je navedeno govorio, ali je objasnio da je priče o počinjenim zločinima izmislio. Tako je i ratni zločin, u njegovom slučaju, iz krivičnopravne prešao u oblast odnosa s javnošću.

Godine 2009. poželio je u Trebinju otvoriti nastavni centar za mlade četnike – od kojih 100.000 ima pod svojom neposrednom kontrolom – sa ograncima u Banjoj Luci i Istočnom Sarajevu. Četništvo je opisivao kao „najsvjetliju tradiciju srpskog naroda“ i „ideologiju budućnosti“. Nekako iste godine stigao je i do suda jer je Žarku Koraću i Milošu Vasiću poručio da će „proći kao njihov prijatelj Zoran Đinđić“. Dobio je šest mjeseci uslovno.

Sve to, međutim, Vučinića u ne diskvalifikuje kod SNSD-ovskih vlasti. Naprotiv, po svemu sudeći preporučuje ga. U političkom poretku koji svoje međunarodne uzore sve urednije pronalazi među malim Trampovima, Netanjahuima i srodnim majstorima čvrste ruke, čovjek koji je Hitleru zamjerao uglavnom tehničke nedostatke očigledno ne predstavlja ideološku anomaliju, nego kadar sa prethodno stečenim neophodnim iskustvom. Dodikov izbor društva, od Vašingtona do Jerusalima, tako na domaćem šalteru dobija sasvim prikladnog referenta: Vučinića, čovjeka koji je neonacističko desničarenje počeo praktikovati mnogo prije nego što je ona postala mejnstrim.
I koji na toj osnovi, prema direktnim saznanjima autora ovog teksta, sada indoktrinira trebinjsku omladinu.

Panika nastaje tek kada u Republiku Srpsku stignu studenti. Ne oni koji raspolažu sa sto hiljada četnika, makar samo u vlastitoj evidenciji, nego oni što raspolažu stolom, nekoliko letaka i bezočnom namjerom da razgovaraju sa građanima. Još gore, riječ je o generaciji koja je počela kvariti najvažniji proizvod ovdašnjih režima: rasističko razvrstavanje ljudi po nacionalnim skladištima. Sava Nikolić sa šajkačom i Nadija Delimeđac sa hidžabom učinili su nešto politički mnogo neodgovornije od svih Vučinićevih vojvodskih fantazija. Zagrlili su se.

I tu je Sarajevo, da se ne osjeti zapostavljeno, spremno priteklo u pomoć Banjoj Luci. Dok jedni u Republici Srpskoj u studentima otkrivaju sumnjive putnike koje treba legitimisati, privoditi i administrativno obrađivati, dio sarajevskog religijsko-identitetskog pogona u istom prizoru otkrio je skandal druge vrste: kako se muslimanka sa hidžabom uopšte našla u zagrljaju Srbina sa šajkačom. Nakon javne osude opskurnog selefijskog propovjednika Elvedina Pezića uslijedile su uvrede i prijetnje Nadiji. Tako su dvije navodno smrtno zavađene političke provincije još jednom proradile kao besprijekorno spojene posude: jednoj smeta ono ispod šajkače, drugoj ono pored nje.

Jer taj zagrljaj ruši čitavu malu privredu od koje decenijama žive profesionalni čuvari naroda. Ako se pokaže da šajkača ne mora značiti prijetnju hidžabu, niti hidžab prijetnju šajkači, ostaje neugodno pitanje čemu onda toliki čuvari, ministarstva puna nesposobnih uhljeba, dežurni analitičari, vojvode, penzionisani reisovi i ostali ovlašteni prevodioci kontrolisanog haosa. Vučinić je u takvom sistemu razumljiv i gotovo potreban. Student koji pruža ruku preko nacionalne ograde je mnogo neugodniji slučaj: mogao bi navesti ljude da primijete da im ta ograda možda nikada nije ni trebala.

Autor ovih redova upoznao je Sinišu Vučinića davno, na samom početku novinarskog zanata. Upravo je meni tada mrtav ozbiljan saopštio da pod svojom kontrolom ima ni manje ni više nego 100.000 četnika. Na sasvim prizemno pitanje kojim finansijskim sredstvima održava vojsku veličine omanje evropske države, čak i kada bi svakom vojniku dnevno pripala samo jedna konvertibilna marka, nije imao konkretan odgovor.

Drugi sagovornici nudili su manje epsku verziju vojvode. Tvrdili su da se tokom rata snimao po hercegovačkim čukama kako navodno „ratuje protiv ustaša“, pa kasete nosio hercegovačkim kolonistima po Vojvodini i skupljao priloge za svoju borbu.

Je li bilo baš tako, nisam mogao dokazati ni tada, pa ne tvrdim ni danas, bez obzira na Vučinićevu utvrđenu perverznu maštovitost pri opisivanju svojih vojevanja.

Ali prizor je ostao neodoljivo prikladan duhu vremena.

Student sa letkom u Republici Srpskoj mora objasniti policiji šta radi.

Čovjek koji se hvalio izmišljenim strijeljanjima, branio Hitlera, podržavao neonaciste, osnivao „školu za četnike“ i prijetio ljudima Đinđićevom sudbinom u udarnom terminu objašnjava šta je dobro za srpski narod.

Švajcarski sat, zaista.

Samo kazaljke idu unazad.
U 1941.