800 kilometara za zagrljaj sina

Za nekoga je 800 kilometara samo udaljenost između dvije tačke na karti. Za Michelea Lessija bio je to put do zagrljaja sina.

Ovaj 55-godišnji tesar i strastveni zaljubljenik u cikloturizam u augustu je sjeo na bicikl u Veneciji i krenuo prema Sarajevu. Sedam dana kasnije, nakon približno 800 kilometara, brojnih uspona, umora i nesnosne ljetne vreline, stigao je na cilj. Tamo ga nije čekala medalja niti sportski pehar, nego nešto mnogo važnije – sin Thomas i njegova partnerica Marta.

Volja, trud i strast

Michele u svakodnevnom životu radi kao tesar. Fizički zahtjevan posao, kaže, naučio ga je odricanju, preciznosti i upornosti, osobinama koje su mu dragocjene i kada krene na duga putovanja biciklom.

Cikloturizam za njega odavno nije samo hobi, nego poseban način upoznavanja svijeta. Iza njega su hiljade kilometara i brojne velike rute. Vozio je Via Francigenu od Coma do Rima, obišao obale Sicilije, Sardinije i Korzike, a biciklom je putovao i do Münchena i Barcelone.

Njegove avanture imaju jednostavno pravilo – do odredišta se stiže biciklom, a kući se vraća vozom ili avionom. Kada stigne na zacrtani cilj, završava se i putovanje na dva točka.

Ovoga puta, međutim, cilj je bio drugačiji.

– Za razliku od svih mojih prethodnih putovanja, ovo je imalo posebno emotivno značenje. Želio sam spojiti ono što najviše volim, biciklizam i duh cikloturizma, sa porodičnom posjetom koja mi je bila veoma važna. Odlučio sam krenuti iz Venecije kako bih posjetio sina Thomasa, koji sa svojom partnericom Martom živi u Sarajevu, priča Lessi.

Thomas je 2021. godine preselio u Bosnu i Hercegovinu, a njegov otac je ovog ljeta odlučio da mu u posjetu ne dođe na uobičajen način. Umjesto avionske karte ili dugog putovanja automobilom, odabrao je bicikl.

Prvobitna ideja mogla je značiti i dužu rutu, ali je Michele početnu tačku prilagodio slobodnim danima. Krenuo je iz Venecije kako bi uspio završiti putovanje prije povratka na posao, ali i sačuvati nekoliko dana koje će provesti sa sinom u Sarajevu.

Nije želio samo dokazati da može preći stotine kilometara.

– Moj cilj nije bio samo preći veliki broj kilometara nego i pružiti konkretan primjer, pokazati da se uz dovoljno volje, truda i strasti može postići gotovo sve. Saznanje da me na cilju neko čeka raširenih ruku promijenilo je smisao svakog okretaja pedala, kaže Michele.

Upravo je ta spoznaja razlikovala put prema Sarajevu od svih njegovih ranijih biciklističkih avantura. Pejzaži, kilometri i sportski izazov više nisu bili sami sebi svrha. Svaki prijeđeni kilometar značio je kilometar manje do sina.

A tih kilometara nije bilo malo.

Tokom sedam dana Michele je prelazio u prosjeku oko 120 kilometara dnevno. Posljednja etapa vodila ga je od Bugojna do Sarajeva. Uz umor koji se gomilao iz dana u dan, njegov najveći protivnik bila je augustovska vrućina. Visoke temperature i asfalt koji je dodatno isijavao vrelinu pretvarali su pojedine dijelove puta u pravi test izdržljivosti. Tada, kaže, fizička pripremljenost više nije dovoljna.

– Kada tijelo dođe do svojih granica i nagomilani umor počne ostavljati posljedice, mentalna snaga pravi ključnu razliku. Odlučnost da stignem do cilja i pomisao na one koji su me čekali bili su moj pokretač, govori Lessi.

Upravo zahvaljujući toj motivaciji, uspijevao je pravilno rasporediti snagu, savladati krize i nastaviti onda kada bi tijelo najradije tražilo odmor.

Iza ove biciklističke priče krije se još jedna zanimljiva životna priča. Thomas je prije pet godina odlučio napustiti Italiju i život nastaviti u Bosni i Hercegovini.

Michele priznaje da takav izbor mladog Italijana nekome može djelovati neobično. Njega, međutim, ono što vidi kada dođe u Sarajevo uvjerava da je njegov sin donio odluku s kojom je sretan.

– Kada ih posjetim i vidim kako žive, zatičem jednu predivnu stvarnost. U Sarajevu se osjećaju dobro, sretni su i izgradili su nešto važno za svoje poslovanje. Bosna i Hercegovina je predivna i gostoljubiva zemlja koja pruža dobar kvalitet života, a moj sin je u njoj prepoznao prilike, kaže Michele.

Kilometri između Italije i Bosne i Hercegovine zbog toga mu ne predstavljaju veliku prepreku. Direktne avionske veze učinile su dvije zemlje mnogo bližim, ali je ovog ljeta Michele odlučio pokazati da se udaljenost može mjeriti i na sasvim drugačiji način.

Pedalu po pedalu. Kilometar po kilometar. Sve do Sarajeva.

Nakon sedam dana samostalne vožnje došao je trenutak zbog kojeg su vrućina, umor i stotine kilometara odjednom postali manje važni.

Na posljednjem usponu prema domu sina ugledao je Thomasa i Martu. Čekali su ga i bodrili dok je završavao posljednje metre svog puta.

– Dolazak je bio neopisiv trenutak. Nakon više dana samostalne vožnje, stići u Sarajevo i ugledati Thomasa i Martu kako me čekaju i bodre tokom posljednjeg uspona prema njihovom domu ispunilo mi je srce, prisjeća se Michele.

Najljepši poklon

Bio je to kraj putovanja koje je počelo kao biciklistički izazov, ali je od samog početka značilo mnogo više.

Michele je tokom tih sedam dana prošao stotine kilometara, upoznavao krajeve kroz koje je vozio, borio se s vrućinom i vlastitim granicama. Ipak, kada govori o onome što će pamtiti, ne spominje brojke, prosječnu brzinu niti najteži uspon.

Pamti ljude koji su ga čekali na kraju puta.

– Bio je to savršen završetak podviga koji je spojio sport, ljubav prema krajevima kroz koje sam prolazio i očinsku ljubav. Dokazati da ne postoje nepremostive udaljenosti kada nas vodi snažna motivacija najljepši je poklon koji sam mogao dati sebi i svojoj porodici, zaključuje Michele Lessi.

I možda upravo tu najbolje stane svih njegovih 800 kilometara. Od Venecije do Sarajeva vodile su ga vlastite noge, ali razlog zbog kojeg nije odustao nalazio se na kraju puta – u zagrljaju sina.

Izvor: Oslobođenje