PAVLE MIJOVIĆ: Od apartheida do Nobelove nagrade. Navi Pillay

Južnoafrička pravnica indijskog podrijetla Navi, punog imena Navanethem Pillay, ovogodišnja je laureatkinja Nobelove nagrade za mir. Rođena je 1941. u zemlji koja je tada polako ali sigurno ulazila u jedno od najmračnijih poglavlja u povijesti ljudske civilizacije – razdoblje apartheida. Kada je Navi imala svega sedam godina, 1948, Nacionalna stranka, čiju su biračku bazu činili većinom bijeli kolonizatori – Nizozemci, Nijemci i Francuzi – osvaja vlast obećanjima o uvođenju stroge rasne segregacije ili apartheida, te iskorištavanjem strahova bijelog stanovništva od rastućih političkih aspiracija crnačkog stanovništva. Koliko su politički odnosi suštinski nepošteni, pokazuje činjenica da je domicilno, crnačko i indijsko stanovništvo bilo gotovo potpuno isključeno iz biračkog procesa, tako da je bijela manjina, koja je činila oko 20% ukupnog stanovništva, lako osvojila, a kasnije i monopolizirala političku moć, bazirajući vlastitu agendu na ideji odvojenosti ili apartheida, institucionaliziranog sustava rasne diskriminacije.

Egzistencijalistički filozofi ljudski život često objašnjavaju izrazom “bačenosti u egzistenciju ili postojanje”, referirajući se na činjenicu da čovjek nije sam izabrao vlastito postojanje, vrijeme, mjesto, povijesne okolnosti ni početne uvjete svojega života. Navi Pillay odrasta u jednom takvom posve nepovoljnom kontekstu, zatiče se u svijetu u kojem mora živjeti, djelovati, odlučivati i tražiti smisao. Kontekst apartheida generirao je splet posve dehumanizirajućih zakona koji su imali za cilj zacementirati rasnu podjelu, zaštititi rasnu i drugu “čistoću”, te registrirati i klasificirati stanovništvo.

Prvo su 1949. zabranjeni miješani brakovi, a zatim je 1950. stanovništvo klasificirano na rasnoj osnovi – bijelci, crnci, obojeni i Azijati bili su strogo razdvojeni, a njihove su osnovne interakcije bile ograničene i kriminalizirane. Sve populacije osim bjelačke dobile su status inferiornog drugog, a navedeno je potvrđivano spletom zakona koji su regulirali obrazovanje, kretanje stanovništva i korištenje javne infrastrukture. Gotovo svaki oblik političke opozicije protiv apartheida sustav je definirao kao komunizam, te ga zakonski zabranio. Tako se svaki poziv na rasnu jednakost ili proširenje glasačkih prava zakonski mogao proglasiti promicanjem komunizma i sankcionirati.

Iako se, bez imalo sumnje, radilo o jednoj od najgorih novijih epizoda ljudske političke i civilizacijske povijesti, ponekad takve iznimne, gotovo posve nepovoljne okolnosti oblikuju iznimne ličnosti. Tih godina obrazovanje za osobu poput Navi Pillay definitivno nije bilo nešto što se podrazumijevalo. Obrazovni apartheid izvana, ali i logika indijske dijaspore iznutra, ograničavali su participaciju žena. Indijsko podrijetlo dijelom joj je predstavljalo opterećenje i iznutra, zbog krutog razumijevanja ženskih uloga. Njezini biografi navode da se njezin djed plašio da će unuka, ako nauči pisati, to iskoristiti za pisanje pisama dječacima. Ipak, zahvaljujući svojoj majci, Navi je započela obrazovanje. Njezini biografi zabilježili su da je njezina majka Santhama, koja je i sama kao šesnaestogodišnjakinja stupila u dogovoreni brak, bez formalnog obrazovanja, ali samouka, željela da njezina djeca imaju drukčiji život od njezina. Kada je Navi Pillay 1965. diplomirala pravo, nije mogla odraditi pripravnički staž jer je odvjetnička profesija bila pretežno u bijelim rukama. Ipak, 1967. otvorila je vlastiti odvjetnički ured, postavši prvom ženom druge boje kože, odnosno nebijele pripadnosti, koja je to učinila. Tu započinje njezina profesionalna priča.

“Radila sam sve. Bavila sam se kaznenim pravom. Bavila sam se građanskim pravom. Radila sam na predmetima vezanima uz ostavine i zaklade. Bavila sam se uobičajenim kaznenim djelima prema općem kaznenom pravu, ali sve je bilo političko. Zastupala sam studente i sindikaliste. Zastupala sam članove svih političkih skupina u Južnoj Africi… A da to nisam ni sama odabrala, moj se rad odmah usmjerio na ljudska prava”, reći će u jednom intervjuu. Ljudska prava i njihovo kršenje, te politički okvir obilježili su njezin život. Kasnije će postati sutkinja u Južnoafričkoj Republici, a potom i sutkinja Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu, te Međunarodnog kaznenog suda. Bila je visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, a donedavno je predsjedala Neovisnom međunarodnom istražnom komisijom UN-a za okupirani palestinski teritorij. Danas je Navi Pillay sutkinja Međunarodnog suda pravde u postupku u kojem se Mjanmar tereti za genocid, jedno od najtežih međunarodnih kaznenih djela.

Pillay je u mladosti osjetila težinu društva u kojem su podrijetlo, rasa i društveni položaj određivali granice mogućega. Cijeli je svoj profesionalni život potom posvetila borbi protiv takvog svijeta, nastojeći da međunarodno pravo bude snažnije od političke moći, a dostojanstvo čovjeka važnije od njegove pripadnosti. Njezina karijera bila je lišena kontroverzi – medije je sredinom devedesetih jedino zabavljao njezin razvod i podjela bračne stečevine s bivšim mužem sklonim alkoholizmu. Sada, u poznoj dobi, ali izrazito vitalna i beskrajno simpatična nastupa, ističe da njezin rad nikada neće prestati. Osoba poput Navi Pillay, koja je više od pola stoljeća živjela u apartheidu, a kasnije se posvetila najtežim oblicima kršenja međunarodnog prava, pokazuje kako međunarodne norme nisu samo skup apstraktnih pravila, već i ideal koji osobe poput nje pokušavaju ostvariti u najtežim društvenim i političkim okolnostima. Svijetu u kojem se izmjenjuju faze reda i kaosa, rata i mira, humanizma i dehumanizacije potrebno je više takvih osoba u javnoj sferi – osoba s ljudskim licem.

Izvor: Oslobođenje