Pamtim, a i jednom davno sam pisao o Ademu Đipi, mom uzornom komšiji, plave kovrdžave kose, plahovite naravi, vrijednom, odrešitom i k tomu sklonom dertu i uživanju u pjesmi. Iz te priče istrgnuću samo ovu sličicu… sjedimo na Brijegu, ispod Polinog duda, iz neke kuće na Džeki preko razglasa ori se pjesma Bore Spužića Kvake “Najteže je, druže moj, u životu biti sam… jer je život bez drugara, tužan, crn i nesretan…”, a Adem Đipa zabacio glavu, upao sav u tužnu emociju, žmiri i prati Kvakin glas pun tuge i očaja.
Bilo je to ohoho kadikad, u ona vremena mladosti koja nas je okupljala na raznim mjestima gdje smo nalazili veselje u igri i pjesmi. Adem je stanovao u tadašnjoj Ulici Mesuda Džemidžića, mlad se oženio i preselio u drugi dio grada. Gdje tačno, ne znam. Sretali smo se i uvijek srdačno pozdravljali, kako i priliči prijateljima iz rane mladosti. Ako bi bilo vremena, skoknuli bismo na kafu, a ako ne, na brzinu razmijenili glavne informacije koje se tiču naših života.
Znao sam da se zaposlio u Nogometnom savezu i stoga me nije iznenadilo kad se jedne godine, ovako nekako u ranu jesen baš kao sada, pojavio sa reprezentacijom Bosne i Hercegovine u Mariboru. Došli koji dan ranije, smjestili se u hotelu Habakuk, najvećem i najelitnijem, koji se nalazi u samom podnožju Pohorja. Bilo je to u ono vrijeme kad je Miroslav Blažević vodio zmajeve, Džeko bio junoša, ali već glavna zvijezda u ekipi. Adem i njegov prijatelj Kečo, predstavnik gospodskog dijela starog Sarajeva Vratnika, imali su svoje zadaće u reprezentaciji. Brinuli o ovome i onome i bili jako omiljeni i kod igrača i kod trenera.
Habakuk i onda, kao i danas, nudio vrhunski komfor, ali Vladimir Krajilo, a svi ga zovu Vlado, namamio ih u svoju drvenu kolibu, od koje je napravio pravu malu ugostiteljsku bombonijeru. Ugostitelj po osnovnom zanimanju, ali čovjek sa brojnim talentima i uz to neobično druželjubiv, Vlado se pobrinuo da dočeka Adema i Keču kako priliči suptilnim meraklijama iz sarajevske mahalske škole. Daj nam svega pomalo, daj nam rakije, al’ da je dobra, malo fine priče, lake, zajebantske, po mogućnosti i pjesme. I kad bi Vlado tako napunio njihov posebni sto sa malo ovog, malo onog, stavio čokanjčiće za dunjevaču, a šljivu sa suhom šljivom u koju je ubodena čačkalica, pustio diskretnu muziku, a ambijentom ovladala priča prekidana čestim smijehom, Adem bi u oduševljenju rekao: “Ma, vidi ovog rahatluka, jeb’o onu ucifranost hotela… Tamo nam je sve džaba, ali više volim ovdje platiti za ćejf kakav ja hoću”.
Inače, ta Vladina koliba imala je i terasu na kojoj je bila i peć da se naloži kad zahladi, a stolovi uređeni sa cvjetnim vazicama i kariranim stolnjacima crveno-bijele boje. Tu ljepotu dopunjavao je jedan visoki, stari bor koji je svojim granama obgrlio cijeli objekat.
Tako je to bilo onomad kad je reprezentacija BiH boravila u Mariboru u hotelu Habakuk. U međuvremenu Adem Đipa je umro, a o tome koliko je bio voljen i cijenjen, svjedoči sve što se kod takvih ljudi događa prilikom dana žalosti i velike, velike dženaze.
Vlado je nastavio sa svojim velikodušnim primanjima raznih gostiju, trudio se oko kolibe dodajući svako malo neku svoju kreativnu sitnicu, ma rekoh već, bila je to prava bombonijera. Od terase se spušta jedna kosa livada, stotinjak metara duga i eto te pred hotelom. Lijepo je s tog malog vidikovca gledati hotel i okolinu punu četinara. A lijepo je odozdo bilo vidjeti i tu ljupku brvnaricu, sve se nekako stopilo u divan krajolik. Ni šta dodati, ni šta oduzeti.
Ustalio se Vlado sa svojim poslom i ponudom, dolazili ljudi maksuz i odasvud… ali, ali. Hotel Habakuk doživljavao i preživljavao razne mijene, sad vlasnik ovaj, sad onaj, pa kriza mala, pa kriza velika, ali opstao i eno ga i dan-danas. A zemljište na kojem je bio i Vladin objekat pripadalo je hotelu. I onda se neko dosjetio i odlučio da Vladin objekat sruši. Pravno je tu Vlado očito loše stajao, jer iako se trudio i advokate angažovao, po opštini razumijevanje tražio… ništa mu nije pomoglo. Hotelske gazde ostale neumoljive i jednog dana eto buldožera, podigoše i odnesoše Vladinu kolibu.
Zazijala praznina kao kad čovjeku izvadiš zdrav zub jedinicu. A apsurd kojim su pravdali svoj zahtjev za odnošenje Vladine brvnarice je to da su rekli da objekat smeta vidiku i glamuroznosti hotelskog pejzaža. A jok, jer kako možeš zamisliti čovjeka da bude ljepši kad se smije, a fali mu zub jedinica od onog kojeg krasi niska bijelih zuba?!
Osim tog estetskog, priča ima i socijalni i ekonomski karakter. Koliko samo truda, pa i para je uložio Vlado, a uz to sa Vladom je radio i svoju egzistenciju obezbjeđivao kao ugostitelj i njegov mlađahni sin Aleks. Džaba bila Vladina borbenost, džaba optimizam s kojim se do zadnjeg dana borio, ostvarila se, izgleda, ona ne može se šukat sa rogatim bosti.
A ovaj sitni primjer je paradigma globalne stvarnosti. Kad bogati i moćni nešto odluče, pravda nema tu više šta da traži. Jedino što se dogodi jeste da slabi i nemoćni obavezno najebu, da izvinete.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!