Imao sam punih 28 godina kad me jednog kasnog ljetnog dana trajekt dovezao do Supetra. Izabrao sam Brač zato što sam ranijih godina tu, tačnije, u mjestu Postira, proveo konobarska ljeta.
A sada sam bio već novinar i biće da sam vođen željom za evociranjem uspomena krenuo od Supetra. Mogao bih dalje nagađati i o razlozima i raznim drugim pojedinostima, no reći ću samo to da je reportaža u ćiriličnom tisku objavljena u Oslobođenju 18. augusta 1983. godine, nadnaslov “Ljudi i vrijeme”, a naslov: “Ribarsko kazivanje”.
Inače, priče o ribarima i sa ribarima bile su moja jako omiljena tema. Nalazio sam ih na Željeznici: jedne nedjelje, na samom početku moje, kasnije će ispasti životne karijere, kao volonter u dežurnoj ekipi i danu lišenom događaja, predložio sam svom dragom uredniku, brkici Senadu Praši da odem među ribare. Velikodušno se složio, napisao nalog za vozača Ždralu, dodijelio mi fotoreportera Milana Pavlovića i za nešto više od pola sata bili smo na prigradskom pecalištu na Željeznici, tamo nešto dalje od Ilidže.
Ne sjećam se ljudi, ta bilo je to prije više od 50 godina, ali znam da su mi pričali o rahatluku koji stanuje upravo tu, duž plitke rječice. I nije bila važna riba, ni velika ni mala, nego ono što je Prašo istakao u naslovu, dan kasnije objavljene reportaže: “Pecaroši zadovoljstva”. Tekst i slike protegle su se na cijeloj stranici novine, a sreća i ponos duž cijelog srca mladog novinara volontera A. Skrbinca.
Kasnije sam sa Čečom, Iskom, Hajrom i klapom ribara-meraklija putovao na obale Drine i Neretve, puno ozbiljnijih rijeka, iz kojih su se znali vaditi pravi, veliki komadi.
Bio sam i sa dunavskim alasima negdje kod Đerdapa, ali sve je to bilo ništa, čista rekreacija u odnosu na podvig ribarčine Santiaga iz Hemingwejevog romana “Starac i more”. Eh, da mi je nekog takvog ribara, nadljudske snage, volje i spretnosti naći, pa da mi on priča svoju priču.
I biće da su me takva želja i nada dovele tog augustovskog dana ljeta 1983. godine u Supetar. I prema mojim zapažanjima, kasnije zapisom, bilo je to tačno ovako:
“Mali supetarski park, koji sačinjavaju nekoliko klupa, sa spomenikom skojevcu Ivi Jakšiću i hladovita stabla ispod kojih svakoga dana sjede sijede glave domaćina. S vremena na vrijeme ćakulaju, gledaju radoznalo turiste koji pored njih prolaze, a onda tonu u samo njima znane dubine i putuju u iste takve daljine. Biće da razmišljaju i sjećaju se.
Možda malo nevoljko, ali primili su me u svoje društvo. Predstavio sam se i otkrio svoju namjeru: tražim ribare.
– E, šjor, niste na pravom mistu. U Postire biste morali poći… tamo van je dosta judi ki žive od ribe, tamo je tvornica, a jemadu i brodove za na ribu poći…
– Znači, u Supetru nema ribara?
Nastao je kratak muk, a onda se jedna glava ipak sjetila.
– Jema, jema, ma je samo još jedan. Pere Vučković ća ga zovu Maaaše. Ali on je nekad iša na ribu, više ne ide. Al je bia pravi ribar.
Sjedio sam neko vrijeme sa domaćinima, jer da nisam, ne bi nastao dio teksta koji slijedi, a u kom sam dao oduška lirici i svojoj, vazda i svugdje prisutnoj želji da dočaravam ambijent koji me dirne. Pa dalje ide ovako…
“Još jedan vreli ostrvski dan nestaje pod prozirnim i prijatnim plaštom predvečerja. Cvrčci, čuveni brački muzikanti, spakovali su svoje instrumente i ulicama počinje da vlada isključivo ljudski žamor. Penjem se prema brdu zvanom Glavica (slijedim upute i smjerokaz koji su mi dali domaćini) i tražim malu kuću pred kojom stoji velika, stara smokva. Tu bih trebao da nađem Maaašu.”
Našao sam ga očito i slijedi kratak opis, opet s malo lirskog začina.
“I ovaj Bračanin zadojen je snagom mora koja korak čini gipkim, a stisak ruke moćnim uprkos godinama koje su naborale preplanulu kožu na njegovom licu.”
Onda smo, biće, sjeli, jer slijedi slika na kojoj Maaaše jede breskvu, odgovara na pitanje o starosti: “Osamdeset i dvi su mi”… A na ostala pitanja je spreman jer: “Pitaj, sinko, ća ti je voja, ništa mi još nije uteklo od uma”.
I onda smo krenuli sa listanjem stranica iz bogate istorije obitelji Vučković. Rodonačelnik, prema Mašinim saznanjima, stigao je u Supetar prije punih 700 godina. Od tog vremena i tog korijena Vučkovići su se razmnožili, granato stablo obiteljsko ostajalo je svejednako u ostrvskom mjestu, s tim što su se neke grane odlomile i odletjele dalekom svijetu u zagrljaj. Kao, recimo, dva brata Pere Vučkovića…
“Pošli su u Čile, a bila su to dva mulca, stariji od mene… a ima od toga priko sedamdeset godina. Ja ih nikada više nisam vidia. A pisali smo jedni drugima. I oni su me zvali da i ja krenem za njimi. Jednom san i poša… ali vratili su me s grčke granice i više nisan ni pokušava. A oni? Oni nisu htili nikad doći. Ko zna zašto? E, ta dva moja brata su, a biće već dugo, pokojna. Od starijeg Dominika sin se zove Serđo i on mi je prošloga lita doša u posjetu. A to van je čovik kakvih malo ima. Pet jezika govori i veliko poštovanje ima. Bija je protiv hunte u Čileu, pa su ga zatvorili. I iz Amerike su tražili da ga oslobode, ali nisu htili. Pa su opet tražili i onda su ga pustili. Lipo mu je bilo ovdi kod mene i obeća je da će za dvi godine opet doći.”
I tako sam ja tog augustovskog dana u Supetru, na brdu zvanom Glavica, sjedio sa Perom Vučkovićem i slušao njegovu priču.
Onaj glavni dio zbog kojeg sam ga i tražio tek će doći na red. Pero Vučković i ribarenje, od kojeg su nekad mnoge obitelji živjele, a sad priča spala na uspomene njegove. I to slijedi…
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!