A šta kada nije do Srba, a?

Preporučuje se da ovom tekstu pristupite s dozom nužnog nepovjerenja. Nemojte vjerovati nikome: ni autorskom potpisu, ni mediju koji ga objavljuje. Ne vjerujte ni drugim novinarima, političarima, analitičarima, onima koji se kunu da imaju monopol nad istinom, komšiji patrioti koji sve zna, rođaku koji zauzme moralnu pozu i uz kafu vam objašnjava rješenje za državu. Ne vjerujte onima koji tvrde da im je jedini interes dobro naroda. Posebno budite oprezni da vjerujete sebi, jer čovjek najlakše povjeruje upravo onome što mu potvrđuje ono što već želi misliti. Pa kome onda vjerovati? Najbolje onome što ćete vidjeti ako pogledate oko sebe. Ne pitajte ko je kriv zato što vam je tako rečeno; pitajte ko ima korist, ko plaća cijenu i ko već godinama dobija isti odgovor na sva pitanja: samo još malo strpljenja.

U Bosni i Hercegovini postoji jedna politička konstanta koja nadživljava sve izbore, vlade, stranke i afere: potreba da se pronađe krivac. Ne neko ko je odgovoran, nego neko ko je dovoljno drugačiji i dovoljno izložen da na sebe primi sav teret naših promašaja. Za to uvijek postoji dežurni nosilac bremena: ako nisu Srbi, onda su Hrvati, ako nisu Hrvati, onda su stranci, masoni, ambasade, migranti, woke agenda ili bilo koji drugi neprijatelj koji u tom trenutku odgovara svrsi. Samo se rijetko postavi pitanje koje bi možda najviše uznemirilo političku scenu: šta ako nas nisu najviše oštetili oni koje stalno optužujemo, nego oni kojima smo dali povjerenje?

Više čovjek ne zna ni koga bi prozvao, čije ime bi boldirao a da zauzvrat dobije išta osim standardnog institucionalnog kolektivnog srednjeg prsta. Najbolja ilustracija takvog postupanja je aktuelni član Predsjedništva Denis Bećirović, pardon, dr. Denis Bećirović. Čovjek je razvio gotovo savršenu političku disciplinu: blokirati kritiku, preživjeti buku i čekati da javnost pronađe novu temu. Umjesto da stoički – zamalo da kažem odgovorno – podnese suočavanje s onima koji su mu izglasali političku funkciju, on bira najstariju vještinu samoodbrane: šutnju, kontrolu štete i pažljivo režiranu sliku o sebi. Da je upoznat s njegovim taktikama, vjerujem da bi mu aplaudirao Roger Stone lično.

Bakir Izetbegović je imao svoju verziju „ja, i?“ bolibrige, dok je SDP-ov ceribaša razvio sofisticiraniju varijantu: amorfni anfas, između osmijeha i zaleđenog tupog pogleda, PR i uvjerenje da će buka proći. Za vrijeme trajanja mandata, koji mu polako ali sigurno ističe, javnost ne bilježi da je dao intervju (ne izjavu, intervju) nekome od novinara, da je gostovao u emisijama gdje (ne) bi opravdao sve svoje suštinski neinteligentne poteze.

Vječni ambasador demagogije, Nermin Nikšić pokazuje se kao politička katastrofa razmjera koji su donedavno djelovali rezervisani za Bakira Izetbegovića, a iza obojice stoje čitave brigade političkih poslušnika što su neskromno doprinijeli da se ova zemlja opljačka, devastira, raseli (nastavi niz). Niko od nomenklature neće se ni počešati po dupetu, čuj mene, obrazu, ali će zato botovi uredno iskočiti da brane banditsku bulumentu. Vjerovatno zato što su za svoju lojalnost plaćeniji od boraca kojima je ova vlast velikodušno odmjerila marku i po po mjesecu provedenom na liniji.

U vremenu kada su vrhunac klimatskih promjena, ratovi i geopolitička preslagivanja svijet doveli do nivoa stalne krize, kada i najstabilnije države traže način da prežive novu stvarnost, tu negdje, na periferiji tog globalnog haosa, nalazi se Bosna i Hercegovina. Zemlja se doslovce raspada, a oni nas uvjeravaju da je stabilnost njihov glavni prioritet.

Stabilnost je postala mantra. Stabilnost, u prevodu, znači da se ništa suštinski ne mijenja. Stabilnost znači da isti ljudi ostaju na vlasti decenijama, samo drugačije raspoređeni, i stabilnost znači da se kriza održava na nivou koji je podnošljiv; dovoljno loše da društvo stagnira, ali ne dovoljno dramatično da eksplodira. To nije slučajno – to je dizajn. Politički sistem nije nefunkcionalan; on funkcioniše savršeno za one koji su ga kreirali i koji na njemu parazitiraju. Nacionalizam nije nuspojava; on je aktivno pokrenut, i održava postojeći poredak, što dalje znači da ni podjele nisu problem; one su alat. Svaka kriza je prilika za novu mobilizaciju birača, za još jedan ciklus straha, za još jedno mi ili oni.

U međuvremenu, običan čovjek – bez obzira na to je li montiran u Republici Srpskoj ili Federaciji – živi u paralelnom univerzumu: plate i penzije taoci obećanja, cijene rastu, javne usluge se raspadaju. Obrazovni sistem proizvodi kadrove za izvoz, ali zadržava stručnjake večernjih škola i pijačnih diploma. Zdravstveni sistem funkcioniše po principu ako imaš vezu, imaš šansu, no su i te šanse izblijedjele ako se uzme u obzir kako se nestručnim kadrom popunila ova ambulanta, ona bolnica, neki dom zdravlja. Pravna država postoji na papiru, ali u praksi djeluje kao selektivni mehanizam za disciplinovanje nepodobnih. I dok se građani dijele po linijama koje su nacrtane prije tri decenije, novac putuje mnogo slobodnije: tenderi ne poznaju etničke granice, a korupcija je jedini istinski multietnički projekt u zemlji.

I tako dolazimo do one neugodne ali neizbježne teme: kriminal. U Bosni i Hercegovini kriminal nije devijacija sistema u tragovima – on je njegov sastavni dio. Granica između politike i kriminala je toliko zamagljena da često više nije jasno gdje jedno završava a drugo počinje. Ljudi koji bi u uređenim državama bili predmet istraga u RS-u i Federaciji donosioci su odluka, pa dok većina građana vodi borbu s računima, kreditima i egzistencijalnim strahovima postoji sloj društva koji živi izvan tih ograničenja – to su ljudi za koje kriza ne postoji i za njih je Bosna savršeno mjesto; dovoljno slaba da ne postavlja pitanja, i dovoljno haotična da omogućava sve.

Bosna ne propada svima jednako: nekima je ovo zlatno doba.

U takvom kontekstu prirodno je da individualni pogled ide prema Evropi. Individualni, jer je zajebancija pričati o ulasku BiH u EU. A Evropa, taj samoproglašeni bastion demokratije, ljudskih prava i pravne države, ustvari je prostor što je decenijama prodavao ideju da postoji model koji funkcioniše, da postoji sistem u kojem institucije imaju smisla. Današnja Evropa više nije ista ona Evropa iz političkih brošura. Suočena s migrantskim krizama, ekonomskim pritiscima i sigurnosnim izazovima, Evropa sve češće poseže za politikama koje su donedavno bile nezamislive. Desni populizam više nije margina, on je realna politička snaga; retorika se radikalizira, a strah postaje legitimno političko sredstvo. Islamofobija je postala društveno prihvatljivija nego ikad. Biti drugačiji u Evropi danas nosi mnogo više tereta nego prije deset, petnaest godina. Po diktatu ogoljenih fašističkih njuški, burkini je prijetnja i dežurni problem. Ime i prezime je problem. Nijansa tena je problem.

Pa ipak – i tu dolazi ključni cinizam ove priče – ta ista i ta takva Evropa, sa svim svojim anomalijama, i dalje nudi nešto što Balkan ne može: funkcionalnost. U Evropi zakon sasvim sigurno nije savršen, ali postoji. U Evropi sistem sasvim sigurno nije pravedan za sviju, ali nije potpuno zarobljen. Da, u Evropi možeš planirati budućnost a da svakodnevno ne kalkulišeš s političkom nestabilnošću. Drugim riječima: Evropa sigurno klizi u opasne ideološke vode, ali Balkan uopće već odavno pliva u institucionalnom raspadu: i zato ljudi odlaze. Ne zato što vole biti stranci tamo negdje, ne zato što žele napustiti svoj jezik, kulturu i porodicu, i što vole biti građani drugog, trećeg reda. Odlaze zato što je alternativa ostajanje u sistemu u kojem si građanin četvrtog reda, sistemu koji ne nagrađuje rad, znanje ili integritet, i koji ne nudi ništa osim da trpaš u džep: ćevape, orahe, pare. Tim redom. Dijaspora se onda pretvara da je otišla jer se (ne)zdrav razum uvijek okreće nazad, kući, gdje su porodice, prijatelji, gdje je korijen.

Pa onda, šta činiti? Glasati nogama ili se adaptirati.

Postati dio sistema: naučiti kako funkcionišu veze, kako se dolazi do poslova, kako se preživljava u mreži neformalnih pravila – to je put koji mnogi biraju. Ne zato što žele, nego zato što nemaju luksuz idealizma. Treća opcija je otpor; ostatak ljudi koji još uvijek vjeruju da je moguće nešto promijeniti, novinari koji pišu uprkos pritiscima, aktivisti koji se samoorganiziraju unatoč apatiji, pojedinci koji odbijaju da učestvuju u korupciji čak i kada ih to košta jerbo je sistem napravljen da takve ljude melje. Ne odmah, ne spektakularno, nego polako; kroz iscrpljivanje, kroz birokratiju, kroz konstantni osjećaj da se boriš protiv zida koji ne puca.

I zato većina bira četvrtu opciju: pasivnost. Ne zbog toga što su ljudi glupi ili lijeni, već što su umorni, umorni od jednog te istog dana koji se ne mijenja. Umorni od skandala koji nemaju posljedice i prođu za tri dana, doslovce tri dana skandaloznih naslova, a onda počne stara bosanska palijativna metoda: humor na tumor. Umorni od života u kojem svaki pokušaj napretka izgleda kao borba protiv gravitacije, a to je možda i najveći uspjeh sistema: proizvesti generacije koje više ne vjeruju da promjena ima smisla. Samo, sistem ne opstaje tek zato što proizvodi loše politike, već opstaje i zato što proizvodi način razmišljanja koji te politike čini mogućim.

U prilog potonjem scenariju, James Potter medijsku pismenost – što je ključni pojam općenito za populaciju ovog prostora – svodi na jednostavnu stvar: ili ćeš ti upravljati informacijama koje primaš ili će informacije upravljati tobom. Ljudi koji ne razvijaju sposobnost da razlikuju činjenice od manipulacije lako postaju publika kojoj nije potrebno dokazivati, nego samo dovoljno dugo ponavljati. A društvo koje izgubi naviku da misli vlastitom glavom postaje idealan teren za svaku političku manipulaciju. I evo, bez tog uvjerenja, svaka država – pa i Bosna i Hercegovina – prestaje biti zajednica i postaje teritorija. Jer onog trenutka kada se potpuno prihvati da je ojađen i ojavašlučen život jedino što se može imati teritorija će postojati samo kao prostor u kojem kriminalci žive dobro, političari još bolje, a svi ostali – kako znaju. Ili kako im se kaže budući da sistem koji je ubio kritičko mišljenje ne strepi od izbora, već ih on organizuje.

Stoga, u predizborno vrijeme vrijedi obnoviti gradivo koje je Vojko V sažeo bolje nego većina političkih analitičara: u videu za Kako to? sjedi kao takmičar u Potjeri, a pitanje glasi: „Tko sabotira hrvatski narod?“ Ponuđeni odgovori su: (A) Vlada, (B) Srbi, (C) Masoni.

Tačan odgovor je uvijek onaj najprofitabilniji – koji nas dovoljno dugo drži zauzetima targetiranjem neprijatelja kako ne bismo primijetili ko nam zaista, pustoši prostor i prazni kuće.

Preuzeto sa Tacno.net