Aleksandar Trifunović: Djeca kojoj smo ostavili svoj rat

U junu 2005. godine, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću u Hagu, javnosti je prikazan snimak na kojem pripadnici jedinice „Škorpioni“ odvode i ubijaju šestoricu zarobljenih Bošnjaka iz Srebrenice. Pucaju im s leđa i smiju se. Najmlađi među njima imao je 16 godina.

Kamera je zabilježila sve. Nije ostavila mnogo prostora za objašnjenja, relativizacije i naše uobičajeno „ali“.

Odmah nakon objavljivanja snimka napravio sam emisiju BUKA. U studiju su sjedili tadašnji nosioci visokih javnih funkcija Republike Srpske. Srbi. Na početku sam pustio snimak.

Ne sjećam se više svake izgovorene rečenice, ali se dobro sjećam tona emisije. Bio je to ton užasa i osude. Niko nije pokušavao da ubistvo vezanih ljudi proglasi herojstvom. Niko nije objašnjavao da su žrtve pripadale pogrešnom narodu ili da je prije toga neko negdje ubio nekog Srbina.

Zločin je bio zločin.

To ne znači da je Republika Srpska 2005. godine bila društvo spremno da se suoči sa ratnom prošlošću. Nije. Negiranja, relativizacije i ćutanja bilo je i tada. Ali ovakva emisija bila je moguća.

Imena gostiju ne navodim. Ne zato što ih štitim od onoga što su tada rekli, izgovorili su to javno, u programu koji je svako mogao gledati, nego zato što ne želim da im rečenica iz 2005. bude problem u 2026.

To vam je, u jednom pasusu, cijeli ovaj tekst. Zašto?

Dvadeset jednu godinu kasnije nisam siguran da bih takvu emisiju mogao napraviti ponovo. Nisam siguran ko bi došao, ko bi iz javnog života ili akademske zajednice izgovorio riječ „zločin“ bez nastavka koji počinje sa „ali“ i ko bi to još slušao.

To me plaši više od svega što sam vidio u prva 24 sata nakon vijesti o smrti Ratka Mladića.

Njegova smrt nije bila neočekivana. Imao je 84 godine, dugo je bio teško bolestan i umro je u zatvoru, služeći doživotnu kaznu za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Neočekivano je bilo koliko se toga pokrenulo za manje od jednog dana.

Oglasili su se gotovo svi relevantni politički akteri. Vlast i opozicija, predsjednici, gradonačelnici i stranke. Razlike među njima, inače predstavljene kao nepremostive, nestale su preko noći. Jedni su Mladića nazivali simbolom borbe, drugi velikim vojskovođom, treći žrtvom nepravde. Gotovo niko nije smatrao potrebnim da uz njegovo ime spomene pravosnažnu presudu.

Privatna tuga porodice i ljudi koji su ga poznavali njihovo je ljudsko pravo. Ne mislim da se ičijoj smrti treba radovati. Ali telegram saučešća porodici jedno je. Pretvaranje osuđenog ratnog zločinca u moralni uzor cijelog naroda nešto je sasvim drugo.

U Zvorniku, Višegradu i Istočnom Sarajevu, a potom i u Banjaluci, ljudi su palili svijeće i baklje i uzvikivali Mladićevo ime. Među njima su uglavnom bili mladi, pa i djeca, rođeni godinama nakon završetka rata.

Oni Ratka Mladića ne pamte.

Njima je Ratko Mladić objašnjen.

Neko ih je naučio koga treba da slave, ali ne i zašto je taj čovjek ostatak života proveo u zatvoru. Dobili su gotovu prošlost, uredno podijeljenu na naše heroje i njihove zločince. U toj prošlosti nema vezanih mladića sa snimka „Škorpiona“, masovnih grobnica oko Zvornika ni opsade Sarajeva.

U Višegradu su sinoć gorjele baklje na mostu. U tom gradu je 1992. godine, nedaleko odatle,  59 bošnjačkih žena, djece i staraca bilo zaključano u kući u Pionirskoj ulici i živo spaljeno. Mladi koji danas žive u Višegradu nisu krivi za taj zločin. Dogodio se prije njihovog rođenja.

Ali imaju pravo da znaju da spaljivanje žena i djece u kući nije ljudski, a nije ni srpski.

Zločini Ratka Mladića nisu zločini cijelog srpskog naroda. Presuda njemu nije presuda Republici Srpskoj. Sud nije osudio ni mene, ni moje komšije, ni ljude koji su tokom rata časno nosili uniformu Vojske Republike Srpske. Osudio je Ratka Mladića na osnovu njegove individualne i komandne odgovornosti.

Najopasniju vezu između njegovih zločina i cijelog naroda ne uspostavljaju oni koji podsjećaju na presudu, nego oni koji od Mladića stvaraju mjeru našeg patriotizma. Ako njegovu biografiju poistovjetimo sa biografijom Republike Srpske, sami joj pripisujemo teret presude izrečene jednom čovjeku.

Ne branimo tako Republiku Srpsku.

Prije više od dvije decenije tadašnji predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić pročitao je izvještaj Komisije Vlade RS o Srebrenici i rekao da su ti julski dani crna stranica istorije srpskog naroda i da se počinioci zločina ne mogu opravdati ničim. Politički je skupo platio taj govor.

Nekoliko godina kasnije Milorad Dodik javno je rekao da je u Srebrenici počinjen genocid i da je to nesporna pravna činjenica. Kada je shvatio da priznanje činjenica ne donosi glasove, a njihovo negiranje donosi, promijenio je i rječnik i politiku.

Ostali su naučili lekciju.

Pomirenje se ne isplati. Suočavanje sa zločinima ne donosi pobjedu na izborima. Mnogo je sigurnije biračima ponuditi starog neprijatelja i novog heroja. Rat mora ostati u središtu pažnje jer bi njegovim završetkom počela neprijatna pitanja sadašnjosti.

Ko je ukrao naše? Kako se troši naše? Ko je rasprodao zemlju, šume i rijeke? Zašto su nam sela prazna, škole bez djece, bolnice bez ljekara, a porodice rasute od Banjaluke do Beča, Minhena i Ljubljane?

Na ta pitanja ove sedmice nije odgovorio niko. U školskoj 2014/2015. godini u prvi razred u Republici Srpskoj upisano je 10.660 učenika, a u školskoj 2024/2025. njih 9.017. To je 1.643 prvačića, ili 15,4 odsto, manje.

Političari koji nas trideset godina ubjeđuju da svakodnevno brane Republiku Srpsku nisu je odbranili od odlaska ljudi, siromaštva, korupcije i vlastite pohlepe. Proizveli su više zastava, a manje stanovnika. Više velikih riječi, a manje života.

U Republici Srpskoj mnogo toga radi smanjenim kapacitetom. Proizvodnja prošlosti radi bez prekida.

Ratni zločin u Srebrenici bio je predmet brojnih presuda i mnogi odgovorni osuđeni su na dugogodišnje kazne zatvora, dok je za ratne zločine nad Srbima civilima u selima oko Srebrenice pravosudnih presuda vrlo malo, mislim samo jedna, i mnogi zločini ostali su tako bez sudskog epiloga. To jeste nepravda. Naravno da srpske žrtve zaslužuju jednako sjećanje, istinu i poštovanje. Ali njihova patnja ne može biti opravdanje za ubijanje drugih, kao što ni zločini nad Bošnjacima ne mogu izbrisati zločine nad Srbima. Mrtvi se ne mogu braniti ponižavanjem drugih mrtvih.

Ne sjećam se više cijele emisije BUKA iz 2005. godine. Moguće je da bih danas u njoj pronašao mnogo opreza, nedorečenosti i izbjegavanja. Ali pamtim da je postojala. Pamtim da je razgovor bio moguć. Pamtim da su ljudi na važnim funkcijama bili spremni doći i reći da je ubistvo vezanih ljudi zločin.

Danas bih za tu emisiju goste zvao danima i ne bih je napravio.

Prije više od deset godina, u Potočarima, gledao sam dječaka kako se igra i trči za dronom između hiljada bijelih nišana. Ta slika djeteta koje traži igru na mjestu tolike smrti navela me da napišem kako pred sobom imamo jednostavan izbor: ili ćemo sve mrtve oplakati ljudski i okrenuti se životu, ili ćemo izabrati umiranje, pristati da budemo tek potrošni materijal za ratove, onaj iza nas, ovaj sada bez oružja i onaj koji prizivamo.

Poslije svega što gledam ovih dana, čini se da je naš javni prostor ponovo izabrao ovo drugo.

Ali javni prostor nije isto što i društvo, a najglasniji nisu uvijek i najbrojniji.

Ljudi ovdje odavno su izabrali mir. Žele običan život, sigurnost za svoju djecu i mogućnost da žive od svog rada. Rat im uporno nameće politika koja je od poraća napravila svoj najduži i najisplativiji posao.

Suočavanje s prošlošću nije vraćanje u rat. To je način da rat konačno završi.

Priznati zločin ne znači izdati vlastiti narod. Znači odbiti da našoj djeci zločin ostavimo kao nasljeđe, a mržnju kao obavezu.

Ratko Mladić je umro u zatvoru. Presuda ostaje. Ostaju žrtve, njihove porodice i grobnice. Ali ostajemo i mi, živi.

Ima li još ko da kaže da je zločin zločin? Ima li ko da gostuje? Ima li ko da sluša?

Vjerujem da ima.

Jer suočiti se s prošlošću ne znači ostati u njoj. To je jedini način da iz nje konačno izađemo i izaberemo život.