DRAGAN MARKOVINA: Suza i pravda za Draganu

Kataklizmični požar koji je prije sedam dana krenuo iz Lokve Rogoznice, da bi onda praktično ušao u Omiš i doveo do najgoreg, odnosno do smrti jedne osobe i do više desetina ozlijeđenih, pored više od stotinu izgorjelih automobila te desetina kuća, nekoliko ugostiteljskih objekata i desetina hektara šume, danas je već realna prošlost za širu javnost. Koja, naravno, ne uključuje same Omišane i ljude iz okoline, ali ponajprije familiju preminule Dragane Antešević iz Kotor-Varoši. Još i prije nego se pojavilo u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji svjedočanstvo njezine sestre Nikoline, s kojom je došla na sezonski rad i koja je praktično vidjela smrt svoje sestre i sama jedva preživjevši, priča o djevojci koja je poginula boreći se i za puki život ispred požara, a suštinski se boreći za dostojanstvo vlastitim radom, bila je maksimalno potresna.

Upravo zato je i kratki tekst Vinka Vukovića u splitskom dnevniku posvećen njoj tako brzo postao masovno čitan u regiji. Jer ljudi ovdje, kakvi god da su u političkom i nacionalnom smislu, imaju tu bazičnu solidarnost kad se događaju velike tragedije poput ove.

Međutim, tek kad čovjek pročita priču njezine sestre i shvati razmjere tragedije, s potpuno jasnim slikama Draganine zaglavljenosti na cesti, ostaje mu uz mučninu nekoliko pitanja. Ne može se, niti je fer, uprijeti prstom u bilo koga konkretno. Osim, ukoliko se pronađe krivac za izazivanje požara. Ali se može postaviti pitanje o tome kakva smo to mi zemlja, država i društvo koja ne može osigurati pristojan rad i uvjete života za ovo malo ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini? Pa onda ogroman broj njih gleda prema Hrvatskoj i jadranskoj obali, kao prema nekoj opciji da se sezonski zarade neki novci. A to nije ideja o ljetu na moru i svakodnevnom kupanju, nego je u praksi teško crnčenje, štednja na svakom koraku na abnormalno skupoj obali, gdje svaki prosječan odlazak u samoposlugu košta 50 eura, a o restoranima da ne govorim, a eventualno neko brzinsko kupanje je moguće tek između smjena. U kojem se ne može uživati do kraja, jer je netko tko svaki dan radi u turizmu kronično iscrpljen i nije mu ni do čega, osim do odmora. Ovdje ne govorim o mladom svijetu koji eto ide baš s idejom da vidi kako izgleda taj život i može otići s tog posla kad mu se prohtije.

A na takve uvjete mi smo kao država i društvo osudili Draganu, njezinu sestru i desetine hiljada drugih Dragana iz Bosne i Hercegovine. Što je ovdje konkretno potvrdila i njezina sestra rekavši kako je sama Dragana dala otkaz u BiH nezadovoljna statusom i perspektivom na poslu, dok joj je suprug dobio otkaz praktično istovremeno, pa se odlučila na sezonski posao na Jadranu.

Hrvatska je, to je činjenica, još i prije rata bila bogatija zemlja od Bosne i Hercegovine. I ima veliku obalu i zapravo živi od turizma. Ali ni po jednoj racionalnoj osnovi Hrvatska ne bi smjela biti toliko ispred BiH, da ljudi masovno dolaze u susjednu zemlju na težak rad umjesto isključivo na godišnje odmore. A to da BiH tavori u mjestu, s potencijalnim novim ratom iza ugla, s nikakvom europskom perspektivom i s ogromnim brojem ljudi koji žive u siromaštvu ili na njegovom rubu, nije ni do koga, nego do nas.

Dragana je rođena upravo zlosretne 1992. godine, kad je ovo sve počelo i kad je Bosna i Hercegovina stekla nezavisnost i međunarodno priznanje. Ta država, na svim razinama vlasti, od državne, preko entitetskih, do kantonalnih, nije omogućila pristojan život dobrom dijelu, ako ne i većini vlastitih građana. Ta činjenica je apsolutni poraz takve države. I to poraz koji one koji su za njega odgovorni nije uopće uznemirila.

Meni pak ne može iz glave slika mlade, odgovorne i prepadnute Dragane koja gine na magistrali samo zato jer je htjela dostojanstven život.

Izvor: Oslobođenje