GOJKO BERIĆ: Trojanski konji u zajedničkom životu

Nisam imao priliku vidjeti “Odiseju”, film režisera Christophera Nolana, ali sam pročitao priličan broj tekstova koji su se bavili njegovim najnovijim ostvarenjem. Učinio sam to iz čiste profesionalne znatiželje, podstaknut superlativima filmskih kritičara, koji smatraju da je riječ o remek-djelu, globalnom fenomenu sedme umjetnosti, sa rekordnom zaradom ostvarenom u svega tridesetak dan prikazivanja. Na društvenim mrežama, međutim, mogu se pročitati drukčija, potpuno suprotna mišljenja o Nolanovoj “Odiseji”. Oni koji su film gledali sa pozicije velikih poznavalaca Homerovog mitskog epa, razočarani su, smatrajući da njegova Nolanova interpretacija predstavlja “konačni trijumf holivudskog šablona nad uzvišenom grčkom tragikom”. To me baš mnogo i ne zanima. I više mi je stalo do mišljenja kritičara, koji su učinili da mi se film dopadne na neviđeno. Ali, ne zbog njihovih panegiričnih pohvala, već zato što je Nolan Homerov ep pretočio u sliku surove stvarnosti u kojoj svijet danas živi i što je u tome išao do kraja. A svi mi živimo u savremenosti, kakva god ona bila. Možemo se sjećati prošlosti i maštati o budućnosti, ali ne možemo u njima živjeti. Slavoj Žižek piše tim povodom da Nolan ne oplakuje propast herojskog bronzanog doba, “on to čini tako što razotkriva prljavu svakodnevnu stvarnost herojskih podviga koju poetske naracije prešućuju”. Zakačio sam se za sljedeći fragment prikaza iz pera Romana Bolkovića, detalj koji me je iz prve inspirisao za današnju kolumnu: “Nolanov trojanski konj ne označava samo početak pada Troje. On je trenutak u kojem je napušteno povjerenje kao temelj civilizacije. Ne razara se samo neprijateljski grad. Razara se i smisao zajedničkog života”.

Ovo nas, zar ne, neodoljivo podsjeća na sudbinu Sarajeva, koje je kao “neprijateljski grad” razarano puna četrdeset i četiri mjeseca. Kad sam Dževdetu Tuzliću, čija je novinarska specijalnost film, rekao o čemu ću pisati ove sedmice, upitao me je: “A ko će biti trojanski konj?”. “Radovan Karadžić”, ispalio sam. “Bilo ih je još”, kaže Dževdet. “Bilo ih je, ali je Karadžić bio glavni.” Bio je u toj ulozi kao psihijatar i pjesnik koji je u opancima došao sa Durmitora u Sarajevo, a onda jednoga dana napisao svoju programsku političku pjesmu u koju je udjenuo stih: “Krenimo na gradove, da bijemo gadove”. I krenuo je godine 1992. na multietničko Sarajevo, osvetnički i brutalno, razarajući grad i ubijajući njegove stanovnike. Egzekutor je bio general Stanislav Galić, sin zabitog sela u banjalučkom kraju, oficir kakvih je JNA bila puna. U Haagu im je presuđeno kao ratnim zličincima. Još izdržavaju kaznu doživotne robije. Sarajevo je razarano upravo zato da bi se razorio zajednički život njegovih stanovnika.

Jedan filmski Odisej, očajan što je doživio da bude savremenik zlikovačkog pohoda na ljude i gradove, kako ljudi različite etničke pripadnosti više nikada ne bi vjerovali jedni drugima, svoje nepristajanje na takvu stvarnost platio je životom. Kakva slučajnost, taj veliki jugoslovenski glumac rođen je 1936. u Sarajevu. Bio je to Bekim Fehmiu, nezaboravni Beli Bora u “Skupljačima perja” i briljantan tumač glavnog lika u kultnoj televizijskoj seriji “Odisej” iz 1968. godine, u kojoj je Penelopu igrala slavna glumica Irena Papas. Bekim Fehmiu je bio Albanac, Jugosloven i kosmopolita, oženjen glumicom Brankom Petrić s kojom je dobio dva sina, od kojih je Uliks otišao u Ameriku, gdje živi snimajući filmove.

Bekim Fehmiu se 1987. godine povukao iz javnog života u znak protesta protiv antialbanske propagande u Srbiji i mržnje prema Albancima. Znao je da je to kraj zemlje koju je volio i od koje se oprostio riječima: “Zbogom narodi i narodnosti bivše Jugoslavije”. Samo godinu kasnije, Milošević pokreće vojnu i policijsku akciju na Kosovu, koja se pretvorila u otvoreni rat sa Oslobodilačkom vojskom bivše Pokrajine. Preko 850 hiljada kosovskih Albanaca protjerano je u Albaniju, Sjevernu Makedoniju i Crnu Goru. Bio je to kraj jednog svijeta u kojem je Bekim Fehmiu živio i osjećao se dobro i koji je brzo i nezaustavljivo propadao. Godine 2001. ponovo se vraća u javni prostor, ovog puta knjigom “Blještavo i strašno” u kojoj opisuje svoje djetinjstvo provedeno u Sarajevu, Skadru i Prizrenu. A onda je došao taj 15. juni 2010. i posljednja uloga koju je odigrao, bez ijednog gledaoca, pucajući iz pištolja u svom beogradskom stanu. Zašto je to učinio, o tome govori drugi dio njegove knjige iznikle iz višegodišnje usamljeničke šutnje, objavljene dvije godine nakon njegove smrti.

Beograd, zvjezdani trenuci karijere i Jugoslavija kao san završavaju bolnom pričom o njenom slomu i raspadu. Nacionalizam je opisao kao destruktivnu silu koja razara zajedništvo i ljudskost, vodi ka gubitku grada “za čovjeka” i pretvara kulturu u ideološki instrument. Citirao je poznatu Shakespeareovu misao iz “Hamleta” da je “vrijeme izašlo iz zgloba”, metaforu za velike istorijske promjene, teška i poremećena vremena u kojima ljudi gube tlo pod nogama.

Živimo u zemlji u kojoj je nacionalizam brutalno razorio zajedništvo i ljudskost. Ostale su samo oaze u kojima te vrijednosti još traju. Bosnu i Hercegovinu i njene gradove danas čine tri etnički homogene i međusobno suprotstavljene zajednice, čije nacionalističke vlasti, uz prećutnu podršku vjerskih vrhova, manjine doživljavaju kao nužno zlo. Ljudi putuju, trguju, druže se, sklapaju nova prijateljstva, ali je govor u prilog zajedničkom životu izgubio stvarni smisao. Da li zauvijek?

Izvor: Oslobođenje