JASMIN HALEBIĆ: Tržište ne čeka oporavak Željezare

Za budućnost Željezare važno je osluhnuti signale sa političkih i ekonomskih tržišta. Sa ovih prvih uporno stižu poruke o spasu Željezare, integralne proizvodnje i radnih mjesta. Posljednji događaji, međutim, pokazuju da su pozicije aktera od kojih taj spas zavisi u jakoj opreci. Vlada Federacije BiH ponudila je većinskom vlasniku dva modela: otkup njegovog udjela ili preuzimanje finansiranja i operativnog upravljanja Željezarom kao jedinstvenim proizvodnim sistemom. Vlasnici su oba prijedloga glatko odbili. Vlada insistira na pravnoj borbi, sindikat se ne predaje u bici za proizvodnju i 1.500 radnih mjesta, a vlasnici integralnu proizvodnju proglašavaju završenom erom. Iskopavanje političkih rovova oko Željezare se intenzivira. Dok traju tri međusobno različite inicijative za Željezaru, četvrti akter se gotovo i ne oglašava. To je tržište. Ono ne drži konferencije za novinare, ne piše zakone ni apelacije na sudske odluke. Njegovi signali dolaze kroz narudžbe, ugovore i novac. A ti signali otkrivaju ekonomski realitet ponešto drugačiji od političkih najava: uvoz željeza i čelika raste. Pritom, građevinski sektor u našoj zemlji nije u posebnom zamahu. O čemu se, zapravo, radi?

Tržišni kolač Objašnjenje je, zapravo, prilično banalno: uvozni čelik ne dolazi samo zato što je tržište naraslo, nego, barem jednim dijelom, popunjava tržišni prostor koji iza sebe ostavlja domaća proizvodnja. Kad domaća tražnja ne bilježi snažnu ekspanziju, a uvoz raste, na djelu nije samo širenje tržišta nego i preraspodjela tržišnog kolača. Željezo i čelik made in Zenica sada dijelom zamjenjuje proizvodnja iz drugih zemalja. Uvoz željeza i čelika je sa oko 348 hiljada tona 2019. godine do 2024. skočio na približno 622 hiljade, a 2025. na golemih 650 hiljada tona. Zadrži li se dinamika uvoza iz prvih šest mjeseci ove godine do njenog kraja, uvoz će premašiti 685 hiljada tona.

Čitalac bi mogao pomisliti da je povećanje uvoza posljedica povećane domaće potražnje za čelikom i željezom. Ko opipa puls građevinarstva, jednog od najvećih potrošača produkata od čelika, izbrojat će manje izdatih odobrenja za građenje i osjetiti stagnaciju građevinske operative u prvom kvartalu ove godine u odnosu na isti period 2025. Uzme li se u obzir rast cijena u istom periodu, nema naznaka snažnog realnog rasta građevinskog sektora koji bi mogao objasniti ovakvu dinamiku uvoza. Pred nama je, kao na dlanu, neobična kombinacija: manje građevinskih dozvola i anemična građevinska aktivnost – uz rastući uvoz čelika. U pomoć se mora pozvati ekonomska logika.

KRAJ NEIZVJESNOSTINova Željezara Zenica zvanično u stečaju, a objavljen je i prvi važan datum

Glasanje novcem U tumačenju signala koje odašilju trgovci, distributeri i drugi kupci proizvoda od čelika ne treba pretraživati medijska saopćenja i politička obećanja, dovoljno je zaviriti u narudžbe, ugovore i uloženi novac. Kompanije su, ugovarajući povećane nabavke čelika iz inostranstva, donijele konkretnu poslovnu odluku o tržišnoj situaciji. Ako tržište računa da će Željezara uskoro obnoviti proizvodnju i ponuditi stabilne količine proizvoda po konkurentnim cijenama, uočili bismo određenu opreznost prema enormnom povećavanju uvoza. Međutim, događa se suprotno. Uvoz, vidimo, raste 10% u dvije godine. Stoga je ponašanje uvoznika prilično pouzdan znak da svoje poslovne planove ne zasnivaju na pretpostavci skorog i snažnog oporavka proizvodnje čelika u Zenici.

Nakon dva sastanka Vlade FBiH i predstavnika kompanije prošle sedmice, dogovor nije postignut, a razilaženju oko budućnosti integralne proizvodnje zasad se ne nazire kraj. Vlasnici tvrde da nisu vidjeli finansijski, poslovni ni operativni plan koji bi pokazao put ka dugoročno održivom ciklusu reprodukcije. Njihov stav sada je nedvosmislen: integralnu proizvodnju ne namjeravaju ponovo pokretati. Vizija je, čini se, elektrolučna peć, za koju direktor kompanije procjenjuje potrebnu investiciju vrijednu oko 400 miliona KM, te razvoj industrijsko-logističkog parka. Tu leži važna razlika. Rasprava se više ne vodi samo o tome ko će upravljati Željezarom, nego i o tome kakva bi Željezara uopće trebala biti. Vlada i Sindikat insistiraju na očuvanju integralne proizvodnje. Vlasnik taj model smatra završenim i budućnost kompanije veže za drugu tehnologiju. U svemu tome jedna činjenica žulja sve strane: tržište svoje potrebe za čelikom zadovoljava drugdje.

Novi raspored snaga Za Željezaru je životno važna još jedna činjenica. Svaki dodatni mjesec bez domaće proizvodnje mijenja strukturu tržišta. Kupac kojem treba čelik ne čeka ishod pravnog spora i sindikalne borbe, moguću reviziju pred Vrhovnim sudom, odluku o eventualnom stečaju ili novi krug pregovora. On pronalazi drugog dobavljača, a uvoznik uspostavlja novi kanal nabavke. Distributer koriguje zalihe, strani proizvođač pokušava zadržati novog kupca iz BiH, zaključuju se novi ugovori i uspostavljaju novi logistički lanci. Privremena zamjena dobavljača tako postaje trajni poslovni odnos. U jednom od klasičnih modela oligopola, onom Stackelbergovom, prednost ima proizvođač koji prvi određuje količinu proizvodnje. U šahovskom žargonu, on vuče potez bijelim figurama, a konkurenti svoje odluke oblikuju prema novonastaloj tržišnoj situaciji. U prevodu, visok godišnji plan proizvodnje Željezare Zenica ostavljao bi uvoznicima skučen tržišni prostor kojem se moraju prilagođavati. Ta prednost sada se topi. Dok se raspravlja o tome kako spasiti Željezaru, konkurentska ponuda ne gubi vrijeme – ulazi na tržište, uspostavlja kanale snabdijevanja i zauzima prostor donedavno pod kontrolom domaćeg proizvođača.

Sve da se proizvodnja čelika ponovo i pokrene, Željezaru gotovo sigurno neće čekati tržište ni izdaleka nalik onome koje napušta. Mogla bi se naći u gotovo obrnutoj ulozi: umjesto da konkurenti svoju ponudu usklađuju sa količinama koje na tržište izbacuje domaći proizvođač, Željezara će morati podrediti vlastito poslovanje tržištu na kojem su strani proizvođači i uvoznici u međuvremenu učvrstili svoje pozicije. Zato pitanje više nije samo kako ponovno pokrenuti pogone, nego i: kome će Željezara prodavati čelik? Utrnula visoka peć, ili neka buduća elektrolučna, može se aktivirati kapitalom, sirovinama, tehnologijom i srcem radnikâ. Izgubljeno tržište, međutim, ne vraća se pritiskom na dugme. I tu možda leži najveća opasnost cijelog procesa. Dok se vodi bitka za kontrolu nad tvornicom i njen budući proizvodni model, gubi se bitka za njeno tržište.

Drugo poluvrijeme Cijeloj priči prijeti stečaj Željezare, što njeni radnici shvataju egzistencijalnom prijetnjom. Otvaranjem stečaja, upozorava Sindikat, prestali bi važiti ugovori o radu za oko 1.500 zaposlenih, čime se odnos pregovaračkih pozicija između vlasnika i radnika dramatično mijenja. Neisplaćene radničke plate tada su dio ukupnih potraživanja za namirivanje iz stečajne mase, pri čemu datum njihove isplate ostaje neizvjestan. Sindikalni zahtjevi stoga uključuju isplatu otpremnina, zbrinjavanje radnika kroz subvencije, prekvalifikacije i dokup staža, osiguravanje novčanih naknada te zaštitu imovine kompanije. Sindikalci poručuju da utakmica ima drugo poluvrijeme i traže nastavak pregovora Vlade i uprave. Upravo ta sportska metafora dobro opisuje ekonomsko-političku stranu problema. Politička utakmica možda ima drugo poluvrijeme. Ekonomska se, međutim, igra bez prekida. A dok politika, vlasnici i sindikat pokušavaju razmrsiti Gordijev čvor oko toga ko će, kako i s kakvim poslovnim modelom izbaviti Željezaru iz smrtnog hropca, tržište ne čeka: manevarski prostor koji ostaje svakoga je dana uži.

Izvor: Oslobođenje