V ulkan Rano Raraku na Uskršnjim otocima bio je i ostao jedan od najvećih i najneobičnijih spomenika koji su ikada postojali na Pacifiku. On je uspomena na izgubljeni period o kojem ne znamo ništa i koji nas upozorava da je budućnost prolazna
Thor Heyerdahl, istraživač
Jutros smo krenuli na obilazak možda najzagonetnijeg otoka na Pacifiku. Domoroci ga nazivaju Rapa Nui, a bjelosvjetski pomorci Uskršnji otok. Zaustavili smo se ispod kompleksa kamenih statua Ahu Tahai. Pomislio sam kako mora da izgledamo beznadežno sićušni i ništavni naspram tih snenih gorostasnih moaja, što s visine nadmoćno, nezainteresirano i nijemo prate. Ahu Tahai se smatra najstarijim i najljepšim arheološkim kamenim kompleksom na Uskršnjem otoku, zbog čega je upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine, a sačinjavaju ga još i Ahu Ko Te Riku, Ahu Vai Ure i Ahu Tahai.
Pažnju mi privlači Ahu Ko Te Riku, kojim dominira samo jedna restaurirana kamena statua, sa upečatljivim obojenim očima i crvenim pukoaom (kameni šešir) na glavi. Ispod ovog moaja, u davnim vremenima su, u određenim danima i noćima, organizirani mistični ceremonijali u slavu neznanih bogova. Ložene su goleme vatre, izvođeni mistični ritualni plesovi i, možda, prinošene ljudske žrtve. Sada, međutim, oštećen i usamljen, kameni gorostas nijemo stražari nad neizvjesnom sudbinom otoka. Prošlost je ovdje, nažalost, zauvijek sahranjena!
Iznad njega propinje se otvoreno grotlo vukana Rano Raraku, gospodara pacifičkih tajni. On poznaje pravu istinu o vremenu kada je Tihi okean živio drugim životom, o čemu svjedoče nebrojena predanja pacifičkih naroda.
Željeli smo kamerom zabilježiti uobičajene jutarnje prizore u ribarskoj luci Hango Roa, i posjetiti prelijepu pješčanu plažu Anakenu, nad kojom dominira sedam gorostasnih moaja (Ahu Ature Huki i Nau Nau), podignutih u slavu legendarnog kralja Arki Hotu Matu’a i njegovih šest kršnih sinova s kojima se navodno baš tu, na tom mjestu, iskrcao i utemeljio otočnu kulturu, koja je sretno živjela sve do dolaska prvih bijelih pomoraca.
KO JE BIO ARKI HOTO MATU’A: Čileanski arheolog Sergio Rapu, inače rođen na ovom čudesnom otoku, smatra da je na živopisnoj plaži Anakeni, u sjenci palminih šuma, nekada postojao grad sa kraljevskom palatom, u koju je svoje goste sa dalekih otoka Polinezije primao kralj Arki Hoto Matu’a. No, iskopavanja koje su 1914. i 1950. godine na plaži Anakena vršili Katherine Routledge, Williiam Mulloy i Thor Heyerdahl to nisu potvrdila. Nikakav trag o postojanju kraljevske palače, nažalost, nije pronađen!
Ali, postoje i druge neobične priče vezane za ovaj prelijepi pješčani morski žal. Ovdje se noću – zaklinju se otočani – za vrijeme punog mjeseca, navodno, mogu vidjeti morske vile, koje sve do jutra igraju i plešu svoje zanosne plesove slične onima sa Polinezijskih otoka. Ko ih ugleda, kažu predanja, smrtno će se zaljubiti i ujutru zajedno s njima nestati u morskoj pjeni…
Volim slušati ta dirljiva i naivna otočka kazivanja. U njima je puno mašte razigrane u gluhim pacifičkim noćima. Možda u nekim od njih ima bar zrno istinitih sjećanja na vremena o kojima danas ništa ne znamo. Nekada sam te priče pomno bilježio, nadajući se da ću ih jednoga dana u obliku knjige ponuditi svojim čitateljima, ali to se na moju žalost do danas nije desilo. Ali, ne gubim nadu…
Jedno mi je kazivanje posebno ostalo u sjećanju. Zabilježio sam ga za vrijeme boravka na Zavjetrinskim otocima (Iles sous le Vent), kako je dugo vremena u pomorskim mapama nazivana skupina živopisnih pacifičkih ostrva i atola, koji danas pripadaju Društvenim otocima nekadašnje Francuske Polinezije.
Za razliku od otoka Rapa Nuija, Huahine je otok na kome posljednjih godina buja život, a nešto više od 6.000 stanovnika uglavnom se bave turizmom i izvozom banana i lubenica. More je ovdje djevičanski čisto, toplo, tromo i beskrajno mirno, kako i dolikuje njegovom imenu Mar Pacifico, koje mu je davno dao portugalski kepetan Fernão de Magalhães (1480-1521), kada je 1520. godine sa tri broda ovuda plovio na neočekivano tihom okeanu.
Huahine se sastoji od dva djevičanska otoka, Huahine Nui (Veliki Huahine) i Huahine Iti (Mali Huahine), koja su u dalekoj prošlosti bila spojena pješčanom prevlakom koja bi se, poput kakve fatamorgane, pojavljivala i nestajala pod morem za vrijeme svakodnevnih plima i oseka. Danas dva otoka povezuje živopisni most koji turistima omogućava pristup brojnim pješčanim plažama i zalivima, na kojima su podignuti živopisni bungalovi i specijalni turistički servisi.
PRIČA O PRINCEZI HUTUHIVA: Ležao sam te noći bez mjesečine na terasi svog minijaturnog bungalova, prekrivenog palminim lišćem, na mreži ispletenoj od lanenih konopaca, koja je pamtila mnoge moje strahove i nelagode dok sam u njoj pokušavao usniti u prašumama Papue Nove Gvineje i Amazonije. Osluškivao sam tiho pljuskanje mora, čiji su se talasi jednolično valjali pješčanim žalom, rasplamsavajući u meni uzbuđenja koja mi nisu dala da utonem u san.
Mora da se u jednoj takvoj južnoj noći bez mjeseca, prije mnogih stoljeća, na ovom žalu iskrcala prelijepa princeza Hutuhiva. Ona je, prema predanju, u jednom drvenom kanuu, pod dramatičnim okolnostima, pobjegla sa susjednog otoka Raiatea, gdje su njen muž i djeca – kakvog li užasa – bili javno pogubljeni. Zahvalna bogovima za svoje spasenje, ona je dala da se na mjestu tajnovitog imena, Mataotoru (Oko sjevera), na poluotoku Huahine, podigne veličanstveni kameni oltar.
Princeza ga je posvetila Taneu, stvaratelju polinezijskih bogova, gospodaru nad šumama i svjetlom, darovatelju života u moru i na kopnu. Još i danas otočani s neskrivenim poštovanjem pokazuju na jednu nisku platformu, što liči na kamene ahue sa Uskršnjeg otoka. Ona se graniči sa oltarom, takozvanim Taneovim ležajem, gdje je – prema vjerovanju – prilikom povremenih posjeta svom narodu, spavao Bog svih bogova. Oltar i kultno mjesto, još od njihovog legendarnog formiranja, nazivaju se – Manunu. Okamenjena!
Na Zavjetrinskim otocima, kojima pripadaju Huahine, Raiata, Maupiti i Bora-Bora, čak i na Tahitiju, postoji mnoštvo sličnih građevina čiji se pravi smisao i nastanak gube u vrtlozima prohujalih vremena. Slične strukture, zidine i građevinske forme, čije je namjene teško racionalno objasniti, rasute su i po mnogim drugim otocima u Mikroneziji i Melaneziji, a najnovija podvodna snimanja u vodama Japana i Filipina zabilježila su misteriozne megalitske tvorevine, slične onima koje pripisujemo Inkama!
Kako to objasniti? Ko su bili njihovi graditelji? Nisu li to ostaci hipotetičke civilizacije Zemlje Mu, koji se pominju u mnogim pacifičkim legendama?!…
GRADITELJSKA ČUDA: Kada se nađete u situaciji da svjedočite o tim tajanstvenim arheološkim ostacima, koji djeluju izvan vremena, neminovno je da pomislite koliko su jednostrane predstave kojih se već decenijama uporno drže svjetski historiografi, kada govore o drevnoj povijesti Pacifika i graditeljskom umijeću njegovih prastanovnika!
Postalo je pravilo da se gotovo pobožno divimo ostacima gigantskih gradova-ruševina u kišnim šumama ili nepristupačnim planinskim vrletima Srednje i Južne Amerike, koje su nastanjivali tamošnji narodi mnogo prije nego što su u njihova velebna carstva stupili oholi konkvistadori. Divimo se oblicima staroindijske arhitekture, oduševljavaju nas budističke lamaserije Tibeta, Nepala, Sikkima, Bhutana i Ladakha, koje na planinskim vrhovima djeluju kao da su spuštene s neba, hvalimo graditeljska čuda starog vijeka i ostajemo zadivljeni kad se nađemo ispred od zuba vremena izjedenih kula od blata i glinenih cigli, sa kojima je – ubjeđuju nas oni koji žele da zadrže klasičnu sliku prošlosti – započela naša civilizacija. Kao da smo blesavi da povjerujemo u sve to!
S druge strane, imamo sve više dokaza da su postojale civilizacije i prije naše kulture! O tome bi mogle da svjedoče Bosanske piramide! To, razumljivo, unosi nedopustiv nered u svjetsku historiografiju, pa nije čudo što se čuvari postojećih doktrina bune i svako novo otkriće koje se ne uklapa u njihove znanstvene mantre, proglašavaju modernom herezom. Srećom, vrijeme niko ne može zaustaviti!
O uvriježenim zabludama zapadnih historiografa pričao mi je jednom prilikom Erich von Däniken. Sreli smo se u Novom Vinodolskom (Hrvatska), gdje sam za sarajevski Svijet pratio skup Međunarodnog udruženja drevnih astronauta, čiji je član bio i ugledni NASA-in stručnjak i konstruktor svemirskih letjelica Jozef F. Blumrih, kao i nekoliko vrlo uglednih ruskih učenjaka.
“Ko jednom čuje šapat južnih mora” – kazivao mi je Däniken – “on sanja o toplim pješčanim plažama sa palmama, o živopisnim atolima, o izazovnom tamura-plesu s orhidejama okićenim preplanulim djevojkama, o blagoj mjesečini i ljubavi na pješčanom žalu… Ko jednom čuje noćno mrmoljenje južnih mora, on zamišlja koraljne vrtove, ples delfina, brze kanue sa veslima i prozračne otvorene kolibe od bambusa i palminog lišća što se uklapaju u sliku egzotičnog južnog raja… Zacijelo, to sve postoji na južnim otocima, ali mi, gotovo instinktivno, pomišljamo da je to cjelokupni sadržaj i suština ljudske egzistencije u onim rajskim širinama, vedrim i zanosnim, kao što to more i sunce znaju da podare. Naivna predstava djeluje poput čarobnih kulisa, pred kojim vedri urođenici vode svoju bezbrižnu robinzonadu. Vjerovanje da oni ništa ne rade, jer im priroda poklanja sve, dodatna je naiva. Postalo je uvriježeno mišljenje da ovi bezbrižni ljudi nisu sposobni za civilizacijska dostignuća, kakva mi poznajemo iz naše historije ili historija drevnih naroda. Za većinu posjetilaca južnomorska je kultura samo egzotični folklor, čarolija juga i mora i ništa drugo. Kakva zabluda!…’’
NAIVNE PREDSTAVE: Najnovija arheološka, etnografska, paleontološka i druga znanstvena istraživanja, pokazuju da prastanovnici pacifičkih otočja nisu bili samo vještiji ribari i najodvažniji argonauti svijeta, nego su bili i izvanredni građevinari, klesari i arhitekti. Podizali su vjestačke otoke, kao u Mikroneziji, veličanstvene hramove, vojne utvrde i gradove i to ne od blata i zemlje, ne od palminog lišća ili krhkih južnih stabala, već od megalita, koraljnih ploča i teško obradivog vulkanskog granita.
Pogledajte, duž cijelog Pacifičkog okeana, s jedne na drugu stranu – proteže se još i danas više od deset hiljada kilometara duga ogrlica tajanstvenih kamenih naselja i neznanih spomenika, o kojima gotovo da ne znamo ništa. Riječ je o prastarim naseljima s impresivnim građevinama, projektiranim i popločanim ulicama, kamenim platformama, oltarima, menhirima i misterioznim gorostasnim statuama, kao što su ove na rapanuianskoj plaži Anakena, ispod kojih stojim zadivljen, uzbuđen i bez riječi.
To što vidim, nema sumnje, pripada nekom drugom, nepoznatom, zauvijek nestalom i izgubljenom svijetu, u čije tajne je teško proniknuti, još teže uklopiti ga u sliku daleke pacifičke prošlosti, kakvu nam nude savremeni historiografi iz svojih komfornih sveučilišnih knjižnica i kabineta. Sjećam se da sam se jednako bespomoćnim osjećao ispod Kapije sunca u svetom Tiahuanacu (Bolivija), ispod megalitskih zidina i utvrda u Ollantaytambou i Machu Picchuu (Peru), u Harappi i Mohenjo Daru (Pakistan), na obalama rijeke Ind, pred veličanstvenim mayanskim piramidama u Srednjoj Americi, pred kamenim ostacima Sumerskog carstva u Mezopotamiji (Irak), kao i u biblijskom Jerihonu (Palestina), na obalama svete rijeke Jordan…
Ali i u pacifičkoj Kraljevini Tongo, na pješčanim morskim plažama njenog najvećeg otoka Tongotapuu, na kojima u posebnim južnim noćima izlaze morske vile da plešu i zavode preplanule otočane, kao što pričaju predanja o Anakeni, plaži na koju se sa svojom svitom iskrcao rapanuiski kralj Arki Hotu Matu’a…
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!