MICHAEL J. MURPHY: Kakva je politika SAD-a prema Bosni i Hercegovini?

Kakva je trenutna politika Sjedinjenih Američkih Država prema Bosni i Hercegovini? Ovo je pitanje lakše postaviti nego na njega odgovoriti. Administracija navodi da je cilj njene strategije stabilnost BiH, lokalno vlasništvo nad procesima, te zaštita američkih ekonomskih i komercijalnih interesa. O tome je administracija govorila u maju 2025. u Daytonu, a u maju 2026. godine Kongresu je podnijela i kratak izvještaj u kojem je izložila tu politiku. U oba slučaja, administracija je politiku prema BiH povezala sa širim principima za koje je rekla da će usmjeravati cjelokupnu vanjsku politiku SAD-a, poput stavova da je era izgradnje države završena i da će SAD biti spremne slušati, a ne govoriti drugim zemljama šta da rade. Je li to baš tako? I da li administracija uopšte ima strategiju prema BiH u smislu pažljivo osmišljenog, dugoročnog plana za postizanje konkretnih ciljeva?

Administracija je možda objavila strateški dokument, ali to ne znači da koherentna strategija oblikuje politiku SAD-a u BiH. Većina analitičara bi se složila s tim da je riječ o politici administracije prema Iranu, Kanadi ili gotovo bilo kojem drugom dijelu svijeta koji dospijeva na naslovnice. U svim tim slučajevima, svakodnevne odluke su često ad hoc i uopšte nisu povezane s nekom jasnom strategijom, što naslovi u medijima jasno pokazuju. Zašto bi u slučaju BiH bilo išta drugačije?

Da li Sjedinjene Države zaista “slušaju” druge, umjesto da im govore šta da rade? To svakako nije bilo iskustvo Venecuele, a ni način na koji je Mađarska doživjela američku politiku u periodu uoči velikog izbornog poraza Viktora Orbána. Postoje i drugi primjeri koji nameću pitanje: Jesu li to temeljni principi američke vanjske politike ili samo principi na koje se administracija oslanja da bi opravdala svoju politiku prema BiH? Čini se da je administracija redefinisala američke interese u BiH, a zatim iskoristila neke od ovih principa kako bi prikrila tu promjenu. Kakav je taj revidirani pogled na američke interese u BiH?

Ova administracija će to osporavati i tvrditi da u BiH želi samo stabilnost. Tvrdiće da su se prethodne administracije fokusirale na izgradnju BiH definisanu prema preferencama pojedinih birokrata, preferencama koje su zanemarivale etničku realnost zemlje. To je karikatura američke politike, što pokazuje svaki uvid u istorijske činjenice. U svakom slučaju, SAD su obustavile ono što ova administracija naziva izgradnjom države još tokom Obaminog mandata, a SAD, uključujući i Bidenovu administraciju, nikada nisu podržale rušenje Dejtonskog mirovnog sporazuma (DMS) ni koncepta konstitutivnih naroda zarad uspostavljanja unitarne građanske države zasnovane na vladavini većine. Ova administracija mi ne mora vjerovati na riječ. Neka pročitaju o napadima na mene i američku politiku od ljudi kao što su Bakir Izetbegović i Željko Komšić. Ili o napadima na Matthewa Palmera, Gabea Escobara i druge američke zvaničnike koji nisu podržavali vladavinu većine niti nametanje građanskog uređenja u BiH.

Ako se osvrnemo na ono što su američki zvaničnici rekli (ili nisu rekli) o BiH, ili na ono što su SAD učinile (ili nisu učinile) u BiH tokom proteklih 19 mjeseci, neizbježno se nameću pitanja o iskrenosti ove administracije kada je riječ o stabilnosti. U prošlosti su SAD shvatale da stabilnost podrazumijeva očuvanje teritorijalnog integriteta BiH. Ne bi trebalo biti neophodno objašnjavati zašto je to tako. SAD su očekivale da svi domaći politički akteri poštuju Dejtonski mirovni sporazum i institucije na državnom nivou – kako one zadužene za provedbu sporazuma, tako i one formirane kada je uspostavljen mir, poput jedinstvenih oružanih snaga i obavještajne službe – te da poštuju državu BiH. Ova administracija prihvata argument koji je nelogičan i očigledno motivisan ličnim interesima, po kojem reagovanje na pokušaje podrivanja Dejtonskog sporazuma i BiH predstavlja izgradnju države. Iako povremeno ističe podršku SAD-a teritorijalnom integritetu BiH, nije pokazala dosljednost ni odlučnost u situacijama kada je to očigledno bilo potrebno. Zašto nije?

Michael J. Murphy

“Nedavno slavljenje Ratka Mladića, ratnog zločinca, te komentari gospodina Dodika, poput njegovog prijedloga da bi se problemi BiH riješili kada bi se njeni muslimani “vratili svojoj izvornoj vjeri” jasno pokazuju ko je, zapravo, zaglavljen u devedesetim”

Mala grupa kreatora politika unutar administracije, prvenstveno kršćanskih nacionalista, prihvatila je stavove gospodina Dodika o BiH. Njegova agenda je u suprotnosti sa Dejtonskim mirovnim sporazumom i teritorijalnim integritetom BiH. Da li administracija pod pojmom stabilnost podrazumijeva upravo to? Ako je tako, onda imaju neobičnu definiciju te riječi. Upravo ti zvaničnici vode ključnu američku politiku prema BiH. Nema razloga posezati za teorijama zavjere o lobistima kako bi se to objasnilo. Ovi kreatori američke politike bili su skloni povjerovati u ono što su lobisti plasirali i prije nego što su se pridružili administraciji. Otud i dogovor koji su SAD postigle s gospodinom Dodikom o ukidanju sankcija i uklanjanju visokog predstavnika Schmidta. To takođe objašnjava i zašto Sjedinjene Države, tokom ovogodišnje komemoracije, nisu okarakterisale događaje u Srebrenici i njenoj okolini iz jula 1995. godine kao genocid. Teško je razumjeti na koji način to doprinosi stabilnosti. U suštini, sada imamo američku politiku koja je naklonjena Dodiku, što nije pravac kojim biste krenuli ako ste istinski zabrinuti za teritorijalni integritet BiH. Uloga lobista je da iskoriste sklonosti ovih zvaničnika i pripreme teren za još snažnije prihvatanje vizije gospodina Dodika za Republiku Srpsku, uz sve ono što to podrazumijeva.

Da je administracija imala funkcionalan proces kreiranja politika, neke od ovih situacija mogle su se ublažiti, čak i u potpunosti izbjeći. Kod većine administracija, američka politika se usklađuje kroz međuresornu saradnju. To bi trebalo nametnuti određenu disciplinu i osigurati usklađenost unutar vlade, ali to se trenutno ne dešava. Posljedično tome, pojedini akteri s velikom motivacijom mogu nadomjestiti odgovarajući proces kreiranja politike. To je jasno vidljivo u američkoj vanjskoj politici u ostatku svijeta. I opet, zašto bi situacija s američkom politikom prema BiH bila drugačija? Iako je teritorijalni integritet BiH važan za SAD, niko ko radi u Zapadnom krilu Bijele kuće, ne budi se zabrinut zbog toga. Oni su, razumljivo, zaokupljeni temama koje dospijevaju na naslovnice. To ostavlja mnogo prostora drugim pojedincima, koji imaju vlastite političke preference, da ih nastoje i ostvariti. Ako odgovorna osoba u State Departmentu ode na odmor, ti pojedinci odmah iskoriste priliku.

Tako se došlo do politike prema BiH – “naklonosti Dodiku” – koja jača etnonacionalizam destruktivan po Dejtonski mirovni sporazum i državu BiH, što je u suprotnosti sa deklarisanim ciljem administracije o stabilnosti. Što je još gore, ova politika jača etnonacionalizam širom BiH, a ne morate biti doktor istorijskih nauka da biste shvatili opasnosti koje to nosi po stabilnost. Prihvatanje etnonacionalizma direktno vodi ka preferiranju lokalnog vlasništva nad procesima u BiH. Lokalno vlasništvo nad procesima zvuči lijepo, ali zapravo znači jačanje onih u BiH koji su već najmoćniji – ponovo, etnonacionalista, naročito gospodina Dodika. Nije jasno koliko to razumije ova administracija, ali to kristalno jasno razumiju tvorci politike naklonosti Dodiku.

Ništa od ovoga ne znači da se grupi ljudi u Washingtonu koja zagovara naklonost Dodiku nužno sviđa gospodin Dodik. Oni vjerovatno žele da se gospodin Dodik povuče i drži jezik za zubima jer komplikuje provedbu njihove politike. Administracija bi mogla na zabrinutost zbog njene naklonosti Dodiku odgovoriti na dva načina. Prvo: Zaglavljeni ste u devedesetim. Drugo: Ne brinite, držimo Dodika pod kontrolom. Nedavno slavljenje Ratka Mladića, ratnog zločinca, te komentari gospodina Dodika, poput njegovog prijedloga da bi se problemi BiH riješili kada bi se njeni muslimani “vratili svojoj izvornoj vjeri” jasno pokazuju ko je, zapravo, zaglavljen u devedesetim. Ako je agenda gospodina Dodika sada pod kontrolom zato što su mu SAD ukinule sankcije, kako objasniti činjenicu da je, samo nekoliko dana nakon ukidanja sankcija, gospodin Dodik javno izjavio da otcjepljenje Republike Srpske od BiH ostaje njegov cilj? Žao mi je, ali to nije situacija koja je pod kontrolom.

Šteta koju zagovornici politike naklonosti Dodiku nanose američkim interesima u BiH prevazilazi okvire kratkovidog oduševljenja gospodinom Dodikom. Uzmimo u obzir još jedan prioritet administracije za BiH – osiguravanje američkih ekonomskih i komercijalnih interesa. U Washingtonu postoje ljudi koji su fokusirani na te interese. Oni su Južnu interkonekciju (SIC) postavili u središte američke politike prema BiH. Južna interkonekcija predstavlja američki strateški interes i, iz perspektive tih kreatora američke politike, bilo bi još bolje ako bi američke kompanije mogle ostvariti profit od njene izgradnje. U tome nema ničeg zlokobnog. Zagovornike takve politike pronašli biste i u administraciji Obame ili Bidena. Američke vlade žele da američke firme dobijaju inostrane ugovore, a ambasade treba da im u tome pomognu.

Neki analitičari prebrzo su zaključili da postoji sinergija između politike naklonosti Dodiku i projekta Južne interkonekcije. Sumnjam u to. Pogledajte kako je grupa zagovornika politike naklonosti Dodiku ostvarila svoje ciljeve u BiH, uključujući odluku o ukidanju sankcija, dogovor o uklanjanju Christiana Schmidta i pokušaj nametanja visokog predstavnika po njihovom izboru. Pri svemu tome, Južna interkonekcija uopšte nije uzimana u obzir. Kako to možemo znati? Zato što je dugoročni uticaj ovih politika destabilizirajući, a to nije ishod koji pogoduje ulaganju stotina miliona američkih dolara u gasovod ili bilo koji drugi projekat. Politika naklonosti Dodiku izlaže Južnu interkonekciju riziku, što je činjenica koja bi isplivala navidjelo već na samom početku bilo kakve ozbiljnije međuresorne rasprave o politici prema BiH, da je do nje uopšte došlo.

Michael J. Murphy

“Američka delegacija na junskoj sjednici Vijeća za provedbu mira bila je jasna: SAD nisu zainteresovane za aktivan i osnažen OHR, što su potvrdile i kritikama upućenim Evropi putem društvenih mreža u neko doba noći. To je, i samo to, razlog zašto je Christian Schmidt morao otići”

Od samog početka mandata ove administracije, dešavanja u vezi sa Južnom interkonekcijom oblikovali su politički akteri iz Federacije koliko i Washington. Iz opravdanih razloga, Bošnjaci su željeli američko učešće u tom projektu. Možete tvrditi, kao ja, da je Washington pokazao previše popustljivosti prema gospodinu Čoviću u vezi sa Južnom interkonekcijom kada za to nije bilo potrebe, pogotovo jer je to direktno dovelo do problema s imidžom koji sada opterećuju američku ulogu u tom projektu. Mnogo je toga što se može zamjeriti trenutnom stanju projekta Južne interkonekcije – nije mi namjera da ga branim – ali teško je posmatrati politiku prema Južnoj interkonekciji i politiku naklonosti Dodiku kao dijelove jedne koordinirane strategije.

Veliki dio argumentacije u tom smislu fokusiran je na pitanje državne imovine. Takve analize se prečesto svode na teorije zavjere. To nije ništa novo. Teorije zavjere o američkoj politici prema državnoj imovini bile su veoma raširene tokom mog mandata ambasadora. Razni političari i “nezavisni” analitičari upućivali su dramatična upozorenja o neizbježnosti neke zamišljene akcije u vezi s državnom imovinom, iza koje su SAD, a koja bi: a) otela imovinu RS-a, b) ugrozila bošnjačke interese ili c) uništila ideju građanske države. Gotovo svi ti pojedinci imali su svoje agende, a sva njihova predviđanja bila su pogrešna. Danas su teorije zavjere povezane s nastojanjima SAD-a da osiguraju imenovanje visokog predstavnika po svom izboru.

Grupa koja zagovara naklonost Dodiku zaista želi kontrolisati visokog predstavnika, ali cilj je ograničiti sposobnost međunarodne zajednice da obuzda etnonacionaliste, a ne maksimalno koristiti bonske ovlasti po pitanju državne imovine ili bilo čega drugog. Možda bi vršili pritisak na svog visokog predstavnika da poništi određene odluke nametnute silom koje se ne sviđaju gospodinu Dodiku, ali to bi bilo sve, pretpostavljam. Američka delegacija na junskoj sjednici Vijeća za provedbu mira bila je jasna: SAD nisu zainteresovane za aktivan i osnažen OHR, što su potvrdile i kritikama upućenim Evropi putem društvenih mreža u neko doba noći. To je, i samo to, razlog zašto je Christian Schmidt morao otići. Ništa od onoga što se desilo u junu nije pomoglo SAD-u da ostvare svoje ciljeve u vezi sa Južnom interkonekcijom.

Šta sve ovo znači za BiH? Temeljna politika SAD-a prema BiH odražava stavove nekolicine pojedinaca koji, uglavnom, dijele svjetonazor gospodina Dodika (ili, u slučaju onih sklonih hrvatskoj strani u BiH, gospodina Čovića). Južna interkonekcija, ako se izgradi, izgradiće se uprkos toj politici, a ne zahvaljujući njoj. Sve dok bude na snazi, trenutna politika SAD-a ohrabrivat će sve etnonacionaliste u BiH. Američki izbori na sredini mandata mogli bi donijeti promjene. Dvogodišnji period mandata svake administracije obično prate ostavke. Novi ljudi mogli bi značiti i nove politike, naročito u administraciji u kojoj su ličnosti i politika isprepleteni više nego što je uobičajeno. Pozitivnu promjenu mogao bi donijeti i novi američki ambasador. Želim mu mnogo uspjeha, ali uspjeh nije moguć ako politika nije utemeljena na pragmatičnoj procjeni američkih interesa. To podrazumijeva podršku Dejtonskom mirovnom sporazumu, BiH kao državi i institucijama BiH. Prihvatanje etnonacionalizma gospodina Dodika, gospodina Čovića ili gospodina Izetbegovića biće kontraproduktivno, čak i ako se takav pristup nastoji ušminkati etiketom stabilnosti.

Kako se mandat aktuelne američke administracije bliži kraju, lideri u BiH koji žele iskoristiti tu situaciju mogli bi ubrzati provođenje svojih destruktivnih planova. Otvoreno je pitanje da li bi ostali akteri u međunarodnoj zajednici bili dorasli takvom izazovu. Ipak, položaj BiH nije beznadežan, između ostalog i zato što je zemlja bliže početku procesa pristupanja EU nego ikada ranije. Istina, taj proces je već dvije godine u zastoju. Za to najvećim dijelom snosi odgovornost gospodin Dodik. EU nije uvijek bila od pomoći jer je nastojala udovoljiti gospodinu Dodiku, istovremeno vršeći pritisak na druge da s njim sklapaju loše dogovore (čemu sam prečesto svjedočio tokom svog ambasadorskog mandata). To se mora promijeniti. I gospodin Čović bi mogao pomoći ako bi u praksi slijedio ono za šta se zalaže kada je riječ o evroatlantskim integracijama, i ako bi taj cilj, a ne svoj odnos s gospodinom Dodikom, postavio kao svoj glavni prioritet.

Ovi izazovi ne mijenjaju činjenicu da Bosna i Hercegovina danas ima priliku u odnosu na EU kakvu nije imala kada sam stigao u Sarajevo kao ambasador SAD-a 2022. godine. Geopolitika dijelom objašnjava ovo, ali je takođe istina da su pojedini politički lideri u BiH uložili više napora u osiguravanje ove prilike nego što su to činile prethodne vlasti. Taj se trud isplatio, što je zasluga onih koji su interese zemlje stavili na prvo mjesto i omogućili da se to ostvari. Idealno bi bilo da SAD ponovo preuzmu konstruktivnu ulogu u evroatlantskim integracijama BiH – što je najbolji način da se osigura stabilnost zemlje. U međuvremenu, glasači u BiH će imati priliku da odluče o putu kojim će zemlja ići u budućnosti i o tome hoće li integracija u EU postati prioritet kakav bi trebalo da bude za političke lidere BiH. Iz iskustva znam da su građani BiH toga svjesni; ako ovog oktobra širom zemlje donesu pravu odluku, biće mnogo manje važno što Sjedinjene Države možda neko vrijeme neće učiniti ono što je ispravno.

(Autor je penzionisani američki ambasador, u Bosni i Hercegovini je služio od 2022. do 2025. godine)

Izvor: Oslobođenje