Presuda Svetlani Spajić: Kako smo prognali vlastitu riječ ‘krajina’

Krajina nije “Republika Srpska Krajina”. Ivo Lučić piše o o riječi koju smo sami sebi zabranili, nepoznavnanju vlastite povijesti i nerazumijevanju onoga što taj pojam obuhvaća.

Sud u Zadru, javljaju mediji, osudio je srpsku umjetnicu, pjevačicu tradicijskih pjesma Svetlanu Spajić, zato što je u pjesmi spominjala „krajinu“. Nemam uvid u spis, ali prema onome što mediji tumače, sud je pojam krajina iz pjesme izjednačio s nazivom paradržave. Međutim, krajina se ne može izjednačiti s „Republikom Srpskom Krajinom“, jer taj pojam u nizu slavenskih kultura ima značenja i povijesne dubine s kojima se malo što može mjeriti.

Svetlanu Spajić sam upoznao u Beogradu 2015. godine i snimao je za radijski dokumentarac o zavičajnosti izbjeglica iz Hrvatske. Ostavila je na me dojam fascinantne posvećenosti baštini. No, ovdje ćemo zanemariti sve aspekte problema osim znanstvene i kulturno-povijesne argumentacije pojma krajine, a o nekim drugima je već bilo riječi u hrvatskim medijima.

Zemlja krajinā

Krajina je temeljeni i jedni domaći narodni izraz za mikrokozmos, uz nešto općenitiji i neodređeniji, ali po nastanku sličan izraz „kraj“. Kad netko kaže: „U mom kraju“, to se može odnositi na prostornu razinu od zaseoka do regije. Krajina je znatno određenija i najčešće se odnosi na mikroregiju i ima obilježja tradicionalne institucije.

Naša znanost međutim, ne koristi ni jedan od tih pojmova – ni kraj ni krajina – nego uvezene izraze i novokovanice pejzaž, krajolik i krajobraz, te u posebnim aspektima još okoliš i prostor. Pejzaž je francuska riječ koja se kod nas najprije koristila u književnoj i umjetničkoj teoriji i kritici, a nakon Drugog svjetskog rata i u okviru geografije i urbanizma. Krajolik/krajobraz je također najprije bio razmatran u povijesti umjetnosti. Krajobraz je doslovno preslikana riječ za geografsku kartu iz njemačke geografije. One nikada nisu postale nešto više od sjena izvornih termina, čime su i znanosti kojima su one ključni pojmovi na tom području ostale neuvjerljive. Ti su pojmovi u širem smislu ostali dio kodova nekog institucionalnog sustava koji je dovoljan sam sebi.

Kao narodni izraz za mikroregiju, krajina je krstila brojna naša područja. Od Slovenije do Makedonije ima ih puno. U Sloveniji su to Bela krajina i Suha krajina, vjerojatno od nje dolazi i Kranjska (ne računajući niz povijesnih naziva za grofovije koji se danas ne koriste). U Hrvatskoj su Sinjska krajina, Kninska krajina, Imotska krajina, Drniška krajina, Vrlička krajina, Vrgorska krajina, Omiška krajina, Kliška krajina, i još niz drugih. Na primjer, Makarska krajina danas je uglavnom Makarska rivijera. Ni ovdje ne računamo Vojnu krajinu koja se dijelila na Bansku krajinu, Kordunsku krajinu, Ličku krajinu, Krbavsku krajinu i Slavonsku krajinu, ali to lijepo pokazuje kako je tadašnja uprava dobro razumjela povijest i logiku prostora. U Bosni i Hercegovini postoji Bosanska krajina koja se dijeli na Bihaćku krajinu i Cazinsku krajinu. U Srbiji postoji Pirotska krajina i Negotinska krajina, a na tromeđi Srbije, Bugarske i Makedonije Krajište. Konačno taj se oblik proširio na naziv cijele zemlje – Ukrajine – koja ima veličinu gotovo kao sve države Balkana bez Rumunjske.

Mi nemamo drugi povijesni izraz za znanstveni pojam koji se u engleskom jeziku zove landscape, a u francuskom paysage. To je kod nas krajina. I ne samo kod nas, Slovenci, Česi i Slovaci i danas naziv krajina koriste za ono za što su kod nas uvedeni pejzaž, krajolik ili krajobraz. Ti pojmovi su, međutim, u svojim kulturama nosili duboka povijesna iskustva, ali u nas ih nemaju. Uvođenjem stranih pojmova nećemo razumjeti povijest prostora na kojem smo uzrasli gotovo jednako kao i ovdašnje biljke i životinje, mi pojedinačno i razne naše zajednice.

Dubina i folklorizacija pojma

Jedna analiza pojma krajolika koju je proveo humani geograf Kenneth Olwig na primjeru povijesti regija sjeverne Europe može nam pomoći shvatiti gdje smo se izgubili. Olwig je zastupnik razumijevanja krajolika za kojeg ističe važnost supstancijalnosti, za razliku prevladavajućeg shvaćanja krajolika kao scene i vizure.

Krajolik Landschaft (njemački), Landskab (danski), landscape (engleski) itd, sastavljen je od dvije riječi: jedna označava zemlju, a druga njezino oblikovanje. To je oboje podjednako važno. Krajolik je rezultat oblikovanja zemlje kao političkog entiteta. Oblikovala su je pravna tijela koja su predstavljala lokalne političke zajednice i dali njihovim običajima oblik zakona (Olwig 2019). Krajobrazna ili seoska zajednica putem običajnog prava i svakodnevne prakse oblikova je svoj svijet koji je uvijek okrug, regija ili zemljišni pojas. U takvom landscapeu priroda je neodvojiva od života zajednice i njezinih zakona.

Kao što se vidi, taj se razvoj odigravao u predmodernim društvima. Nastanak i razvoj kapitalizma očistili su krajolik od njegove supstancijalne povijesti i dali mu u zamjenu simboličku masku reprezentativnosti, koju su posudili od rane likovne i kazališne talijanske umjetnosti. Krajolik je najprije bio scenska pozadina suverena, a potom zadobivao druge pojave. Najpoznatija od njih je samostalan mediteranski krajolik, koji je postao ključni resurs turizma. U njemu je najvažnija vizura, pa je s obzirom na prirodu kapitalizma, krajolik danas u neku ruku uglavnom lijep i lažan izgled svijeta, ispod čije se slike razmahuju mučni radni i tržišni odnosi, borba za ovladavanje svijetom. Prostorna zajednica, koja je baza krajolika, uvelike je ispražnjena od moći i sama je postala neka vrsta ukrasa za mnoštvo većih pojava poput nacije i države. Kad se nacija i država – goli prostor prekriven tek simbolima – predstavljaju, čine to prisvajajući vrijednosti krajine, a nju pretvaraju u idealiziranu uspomenu bez stvarne važnosti.

S prljavom vodom bacili i dijete

O širini i pristalosti pojma krajine dovoljno govore primjeri lokalnih zajednica koje se i danas njime kite. One sjajno pokazuju kako je taj naširoko običajno prisutan zakon lokaliziran na prostore izoliranih zavala u kršu ili doline kratkih rijeka, koje su tako jasno diverzificirane morfološki, hidrološki, pravno i na svaki dugi važan način.

Jedan važan sloj povijesne popudbine krajine jest borba, bitka i rat. One su, izgleda, bile naša povijesna konstanta. Plamen, mač, hajdučija, uskoci, to je slika naše povijesti koja je ostala upisana u značenje pojma krajina. Budući da je veliki broj krajina imao i funkciju granice, u pojedinim povijesnim razdobljima su hajdučija i hajdučka pljačka činila veliki udio tamošnje „privrede“. Danas su ta povijesna iskustva transformirana u folklor i lokalne povijesne običaje. Alka i Sinjska krajina su jedan od niza primjera.

Krajina danas ima dva prevladavajuća značenja. Jedno je izvorni naziv za lokalni prostor, za mikroregiju, koja se potvrđuje folklornim običajima. Drugo je za stupanj veća organizacija unutar Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U Bosni to ima značenja jedne veće regije koja se nalazi u sjeverozapadnoj Bosni: Otkud si? Iz Krajine. Koje, Bihaćke ili Cazinske? Isti taj prostorni rang iskorišten je u Hrvatskoj za pobunu i trajno omrznut.

U prostornim znanostima krajina se nije uspjela nametnuti kao ključni pojam. Na Agronomskom fakultetu, gdje krajolik kao problem danas ima najviše akademskog uspjeha, pojam se razvijao od hortikulture do današnjeg pojma oblikovanja krajobraza. Pod nazivom krajobrazna arhitektura na tom fakultetu postoji studij i zavod. Devedesetih, kad se vodila rasprava o pojmu, pojavila se i krajina, možda najviše jer su važnu mentorsku ulogu imali ranije etablirani slovenski profesori kod kojih je krajina nosivi pojam. Neki naši stručnjaci su isticali kako krajina kod nas ima naglašeno značenje ruba i granice, te da previđa ono što ispunjava taj prostor. To je možda donekle točno, ali to je naša krajina; to smo mi. No, to je zacijelo bila i isprika zbog tadašnje političke neprihvatljivosti izraza. Svatko tko je iz znanosti komunicirao s politikom lako je shvaćao koliko bi tada bilo neoportuno ključnom prostornom pojmu dati ime krajina. Pa su uzeli pojam koji ne znači mnogo; nit smrdi nit miriše. Izraz krajina se ponekad pojavi kao predmet znanstvene rasprave, ali o tome se izvan njih ništa ne zna. Proces samootuđivanja ključnog povijesnog sadržaja je otišao toliko daleko, da ga u široj javnosti poznajemo samo po zlu i neprijateljstvu. Je li tome kriv neki sudski činovnik koji o krajini ne zna ništa, kao možda ni o koječemu drugom, i kome je vjerojatno jača strana politički oportunizam, to je manje važno.

Preuzeto sa Ideje.hr