Riad Hajdarević: Bosanac i polarna noć

Dugo nisam pisao. Ne znam tačno zašto. Možda nisam imao šta reći, a možda sam samo čekao da mi se ovo od Boga zaboravljeno mjesto manje čini kao kazna za neki grijeh kojeg se ne mogu sjetiti. Trebalo mi je vremena da se prilagodim. Još se nisam sasvim prilagodio, da se razumijemo, ali počinjem hvatati ritam. Ili se samo sve manje čudim stvarima koje bi me prije nekoliko mjeseci natjerale da se zapitam jesam li normalan (ili jesu li oni normalni, ali hajd’).

U međuvremenu je pao snijeg. Temperature su odavno ispod nule, a polarna noć samo što nije počela. Dani su se skratili toliko da čovjek počinje sumnjati da je ljeto postojalo, ili da je možda riječ o nekom mitu, pažljivo održavanom kako ljudi ne bi sasvim izgubili volju za životom. Ujutro idem na posao po mraku, a kući se vraćam po mraku. Mada, da budem iskren, radim i po trinaest sati dnevno, tako da možda bih i na Maldivima uspio propustiti čitav dan.

Ima nešto neobično u tome da čovjek cijeli dan provede radeći, a da sunca ne vidi. Kao da postoji neki drugi svijet izvan onoga u kojem se krećeš, svijet u kojem ljudi ustaju, doručkuju, šetaju, gledaju u nebo i imaju vremena primijetiti da nebo postoji. Ja ujutro vidim mrak, navečer vidim mrak, a između toga ponekad vidim i snijeg. Na osnovu takvih podataka čovjek bi lako mogao zaključiti da se život sastoji od tri stvari… rada, hladnoće i povremenog odlaska u prodavnicu. Imaju naravno i aurore, ali one su za jedan drugi tekst. 

Znam, naravno, da nisam prvi Bosanac koji je završio ovdje gore. Sa jednim pijem pivo dva puta mjesečno.  Bilo ih je vjerovatno i više nego što mislim. Bosanci su, uostalom, narod koji se može pronaći na mjestima na kojima ih niko razuman ne bi tražio. Mi smo kao neka vrsta ljudskog taloga koji se, pod pritiskom historije, taloži na najrazličitijim krajevima svijeta. Od Argentine do Svalbarda. 

Ipak, čini mi se da nešto u čitavoj toj slici nije sasvim prirodno. Ne kažem da Bosanac ne pripada ovdje. Ljudi pripadaju mjestima mnogo manje nego što vole vjerovati, a navika je čudo koje od skoro svega napravi dom. Ali kada se čovjek iz Bosne nađe ovako daleko na sjeveru, okružen snijegom, tamom i ljudima koji izgledaju kao da su se s hladnoćom rodili i s njom potpisali neki doživotni ugovor, mora se zapitati nije li negdje došlo do nekog metafizičkog kurcšlusa.  Nije da bi bilo mnogo prirodnije da sam, recimo, iz Konga. Samo bi čitava stvar djelovala još apsurdnije. Bosanac na polarnom krugu već izgleda kao za*ebancija univerzuma a tek Kongolanac…Kongoležanin… neko iz Konga.

Kad malo bolje razmislim, možda je problem i u tome što Norveška za nas nikada nije bila obična zemlja. Švedska, s druge strane, jeste. Većina Bosanaca koje poznajem ima nekoga u Švedskoj. Brata, sestru, tetku, amidžića, školskog druga koji je otišao. Švedska je nekako postala produžetak Bosne, samo s više šuma, boljim sistemom i ljudima koji na roštilj gledaju kao na društveni događaj koji se mora pažljivo planirati (event što bi se reklo).

Švedska ti zato ne zvuči egzotično. Kad neko kaže da živi u Malmöu ili Göteborgu, to je gotovo isto kao da ti kaže da živi u još mentalno bližem Beču.

Norveška je druga priča. Ona je oduvijek djelovala udaljenije, nekako oštrije, kao zemlja koja se nije zadovoljila time da bude bogata i uređena, nego je morala biti i nepristupačna. A sjever Norveške već je nešto sasvim drugo. Pada snijeg, temperatura se spušta, dan nestaje i nikoga nije briga. Barem deklarativno, statistika o samoubistvu kaže nešto drugo.

Sunce ne pravi ustupke zato što si se doselio iz Bosne. Neće ostati još po’ sata da završiš kafu, niti će se pojaviti na prozoru da ti popravi raspoloženje. Ima svoj raspored. Čovjek se, htio-ne htio, počne navikavati. Nauči da gleda vremensku prognozu s ozbiljnošću s kojom je nekada pratio vijesti sa biračkih mjesta. Nauči da cijeni nekoliko minuta dnevnog svjetla. Počne razumijevati zašto ljudi ovdje imaju toliko svijeća i toplih čarapa. Nauči da je izlazak iz kuće mali logistički poduhvat, pogotovo ako prvo moraš procijeniti hoćeš li se smrznuti, ukvasiti ili oboje. A onda, jednog dana, uhvatiš sebe kako se žališ na temperaturu od minus petnaest, ali se ipak smiješ jer je barem prestao vjetar. To je valjda znak prilagođavanja. Ili početak kapitulacije. Haj’ ga znaj.

A možda se čovjek nikad ni ne prilagodi do kraja. Možda samo izgradi dovoljno dobru rutinu da više ne mora svakog jutra postavljati ista pitanja. Ustaneš, obučeš se, odeš na posao, vratiš se, jedeš, spavaš. Sutra ponovo. I tako život, koji je nekada djelovao kao nešto ogromno i neuhvatljivo, postane niz sasvim običnih zadataka. Nema u tome nužno ničeg lošeg. Čovjeku je ponekad potrebno da prestane tražiti smisao u svemu i da prihvati kako je i običan dan, ako ga uspiješ pregurati bez većih posljedica, sasvim pristojan rezultat. K'o bod protiv Švedske.

Htio sam, zapravo, još nešto napisati o svemu ovome. Imao sam neku misao dok sam počinjao tekst, čini mi se. Nešto o Bosni, Norveškoj, hladnoći, ljudima koji odlaze i ljudima koji ostaju. Možda o tome kako se dom ne nalazi uvijek tamo gdje si rođen, nego tamo gdje se s vremenom prestaneš osjećati kao gost. A možda sam namjeravao napisati nešto duboko i važno o ljudskoj usamljenosti pred ravnodušnošću prirode, pa sam putem izgubio nit, jer sam se sjetio da moram kupiti mlijeko… bez laktoze, nešto mi ne godi ono obično. 

To je, uostalom, jedna od većih nepravdi života. Ne što mi je prestalo goditi obično mlijeko, nego što čovjek u glavi počne s egzistencijalnim pitanjima, a završi s spiskom za granap.

I sada, dok ovo pišem, shvatam da sam možda zaboravio poentu čitavog teksta. Možda sam samo želio reći da sam još tu, negdje na sjeveru, da još pokušavam razumjeti ovu zemlju i da ona, koliko vidim, ne pokazuje naročitu želju da razumije mene. Možda sam htio zabilježiti trenutak prije nego što počne polarna noć, prije nego što se dan sasvim povuče i prepusti mjesto mraku koji će se, narednih sedmica, ponašati kao da je oduvijek bio vlasnik svega.

A možda sam samo trebao izbaciti nekoliko riječi iz sebe, da napravim malo mjesta za sve ono što se nakupilo. Čovjek ne može stalno šutjeti, naročito kada oko njega sve šuti. U takvim okolnostima i pisanje djeluje kao jedan mali, prilično beskoristan oblik otpora tišini.

Neće ono otopiti snijeg, produžiti dan, ni podići temperaturu. Neće me učiniti manje strancem, niti će mi objasniti šta jedan Bosanac traži u ovoj prip*zdini, toliko daleko od svega što mu je milo i drago. Ali možda je dovoljno da na trenutak stvorim privid reda, da od nekoliko misli sastavim nešto što liči na cjelinu, čak i ako ni sam ne znam šta sam tačno htio reći.

Sutra ću opet ustati po mraku. Otići ću na posao, raditi svojih trinaest sati i vratiti se kući kada bude mrak. Snijeg će vjerovatno i dalje padati, a temperatura će se pobrinuti da ne zaboravim gdje se nalazim.

A ja ću se, malo po malo, valjda navikavati.

I ako ništa drugo, sada barem imam dokaz da sam danas nešto napisao.

To je, za jednog Bosanca na polarnom krugu, sasvim solidan napredak.