VILDANA SELIMBEGOVIĆ: Drug i gospodin

Negdje početkom stoljeća, bio je naravno maj, zamolila sam Raifa Dizdarevića da pričamo o Titu. U redakciju je ušetao nasmijan, s plavom fasciklom u kojoj su bile zabilješke sa sastanaka kojima je prisustvovao i Josip Broz. Rukom ispisani redovi, uredno zaštićeni u košuljice nizali su se jedan za drugim: prva je nosila datum 5. septembar 1950. Spremao se za službu u jugoslavenskoj ambasadi u Bugarskoj, a kako je to bilo teško doba Informbiroa, i Tito je želio učestvovati. O svom vrhovnom komandantu, predsjedniku države u koju je vjerovao i čijem je bolnom raspadu svjedočio, govorio je odmjereno, opisujući događaje, navodeći aktere – svjedoke, pomno vodeći računa da sve što kaže bude potkrijepljeno argumentima. 

Jedini intervju koji smo snimali bez fascikli i bilješki bio je o njegovom životu: nakon što je napunio 90 godina, dogovorili smo se da razgovaramo o svemu, mladosti, porodici, karijeri, bivšoj Jugoslaviji, svjetskoj politici, Bosni i Hercegovini… Kada sam to naglas primijetila, našalio se: “Preslušam se kod kuće, malo zavirim u stenograme, malo u bilješke, davno sam ti rekao da ja tako pamtim.” Uistinu je imao fascinantno pamćenje, no koristio ga je kao način za traženje rješenja: o problemima nikada nije govorio tek da bi ih detektirao, već zarad ideja kako da se prevaziđu. Naš je intervju uveliko bio okončan kada je na jednom od nedovoljno zaštićenih gradilišta usred Sarajeva povrijedio nogu, a ja ga u bolnici zatekla sa Salkom Oručom. Dok nas je upoznavao, Raif mu je rekao: “Dobre su ti ideje, čim izađem, zvat ću te da nastavimo razgovor”, a onda se okrenuo meni: “Pričali smo o načinima na koje BiH može izaći iz ove krize.” Salko je te godine umro, mene dopao zadatak da javim Raifu, on se rastužio i kazao mi: “Vidimo se ovih dana, hoću da ti ispričam šta smo zaključili da treba poduzeti.”

Oslobođenje je bilo njegov list, čitao je, pratio, pomagao ako je trebalo. Kada smo slavili izlazak jubilarnog 25.000. broja, Nicholas Hill, tada otpravnik poslova u američkoj ambasadi u Sarajevu, pitao me je postoje li živi svjedoci naših početaka. Hoćete li da upoznate jednog, uzvratila sam. Prihvatio je i nemalo se iznenadio kada je shvatio s kim razgovara. Raif mu je pričao o našem prvom broju, koji je kao partizanski kurir nosio u Jajce, gdje je tada bio Vrhovni štab NOV-a Jugoslavije i gdje su tekle pripreme za Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu i Drugo zasjedanje AVNOJ-a. I objašnjavao mu kako je i u januaru 1944. sretao partizane koji su još uvijek čitali to prvo Oslobođenje. Glasilo antifašista. Antifašizam je bio njegov život, ali i česta tema, zapravo prilika da naglasi kako fašizam ima bezbroj lica i naprosto nije pobijeđen, uvjerili smo se i sami. 

Kada sam, negdje pred novu 2022, dobila ponudu da – povodom 25 godina diplomatskih odnosa Rusije i Bosne i Hercegovine – intervjuiram Sergeja Lavrova, ruskog ministra spoljnih poslova, nazvala sam Raifa ozbiljno zabrinuta: pitanja mogu poslati Ambasadi Rusije, preko njih ću dobiti i odgovore, potpitanja nema, kao ni mogućnosti bilo kakvog snimanja. Vrlo, vrlo rijetko se dopisujem sa sagovornicima, a Moskva je u tom času s Kijevom imala skroz zategnute odnose, na Balkanu i u BiH nije bilo dilema, čitav ruski angažman već je bio posvećen omalovažavanju svega što je značilo euroatlantske integracije, a nažalost imali su i plodno tlo. Da ne kažem vazale. Moje strahove Raif je jednostavno umirio: “Spremi pitanja, pa ćemo ih proći zajedno.” Nekoliko dana kasnije shvatila sam koliko je razmišljao o njima, jer je prvo zaključio da nisam ništa zaboravila, da bi me posavjetovao da krenem od lakših i sugerirao jedno – za sami kraj – koje je zapravo bio pristojno sročen ubod u srce, podsjećanje na ulogu Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu, svih velikih bitaka izvojevanih dok su sovjetski i naši partizani bili saveznici, da bi današnja Rusija ovdje podržavala podjele? Naravno da Lavrov nije odgovorio na to pitanje, iako je u intervjuu bio prilično direktan – po prvi put je zaprijetio i Evropi, a o SAD-u je ionako govorio kao o mrskom neprijatelju – naravno da sam ja o tome napisala i tekst, a Raif je samo primijetio: “Sergej koga sam ja poznavao, bio je mudriji.”

Rijetko je, i tek na insistiranje, govorio o onima koje je poznavao. No, sticajem okolnosti, zatekla sam ga dok je osmišljavao pismo emiru Katara. Šeik Tamim je godinu prije naslijedio svog oca na prijestolju i pozvao je Raifa u goste, a s obzirom na to da je Raifova supruga Sena bila bolesna, on je nije htio ostaviti, pa je želio da zahvali na pozivu kojem se nije mogao odazvati. Zašto Vas zove, pitala sam. Poznavali smo se, odgovorio mi je uz osmijeh, objašnjavajući kako se šeik za vladavinu spremao radeći diplomatske poslove u vrijeme kada je on bio ministar spoljnih poslova SFRJ. Neće biti da ste se samo poznavali, zaključila sam. Pa, dobro, često smo razgovarali, kazao mi je, nevoljko priznajući da nisu baš svi bili naklonjeni mladom Al-Thaniju. 

A sigurna sam da se on iznimno potrudio da mu bude drug ne samo zato što je bivša Jugoslavija imala dobre odnose s Emiratom već i zato što je Raif ministarski posao obavljao gospodski, ostavljajući ljudima puno razloga da ga i zapamte i pamte. Ima jedna ratna zgoda kojoj smo se skupa od srca smijali: taman kad je uspio očistiti dimnjak, pred njegovom kućom u Fojnici zaustavio se britanski transporter, posadu je zanimalo zna li on kako će naći nekadašnjeg predsjednika Jugoslavije. Obećao im je pomoći, ali ako dođu sutradan u isto vrijeme. Kad su se vratili i on ih uveo u svoju bosansku sobu, tek tada im se i predstavio, uz isprike što ih čađav nije mogao primiti. Zar Vas nije zanimalo što su došli, mogli su i odustati, kažem ja. “Istina, mogli su”, odgovara mi, “ali ja nisam mogao onako prljav kazati – ja sam bio predsjednik Jugoslavije. A i rekli su mi da su još na cesti, zbog mog engleskog, posumnjali na mene”, smijao se Raif, koji je i tada odbio ponudu da se skloni iz Bosne i Hercegovine. Nije htio bježati iz svoje zemlje.

Britanci su ga poslije redovno obilazili, poštujući njegove odluke i njegove principe. A donosio je – tokom svoje prebogate karijere – uistinu teške odluke. Uvijek ostajući vjeran principima. Još od doba u kome je sa 17 otišao u partizane, a kada se, dvije i kusur godine kasnije probio do slobodnog Beograda da vidi brata Nijaza – koji mu se obradovao i odmah ga poveo na akciju raščišćavanja ruševina – bio je spreman učiti, školovati se, raditi i graditi karijeru čijom krunom se smatra predsjednička dužnost, a kao kuriozitet se navodi da je jedini Bošnjak koji je obavljao tri vodeće funkcije u bivšoj nam zajedničkoj državi. U ono između, pak, staju godine neumornog angažmana, potpuna posvećenost zajedničkom, kolektivnom, danas bi rekli timskom radu, istrajavanju da se korača naprijed, da se uči, gradi i stvara, kako bi i zemlja i ljudi jačali i čuvali bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine i cijele Jugoslavije. 

Njegove knjige, zapisi, sačuvani stenogrami, njegove neumorne i precizne bilješke svjedoče ne samo o jednom vremenu kojim se ponosio već i svemu onome i onima koji su tom dobu odsvirali kraj, ali govore i o tome šta smo mi trebali naučiti iz lekcija naše historije. Oni koji to ne žele i posthumno ga napadaju, osokoljeni što se ne može braniti. I bijesni jer je Raif, partizan, ministar, diplomata i predsjednik zemlje koju je poštovao i Istok i Zapad, ostao dosljedan borac protiv svih nacionalizama. I znao recept i za sve naše današnje probleme: antifašizam. Neka mu je vječna slava i hvala.

Izvor: Oslobođenje