Vuk Bačanović: Kumir izvajan od nesreće – anatomija mita o Ratku Mladiću

Kult generala Ratka Mladića u Republici Srpskoj, čovjeka odgovornog za zločine protiv čovječnosti, iz opštečovječanske je perspektive moralno zastrašujuća pojava, premda savremeno srpsko društvo u pretvaranju „naših“ zločinaca u heroje nije nikakav izuzetak, nego tek jedan od mnogih primjera gotovo univerzalnog nacionalističkog obrasca širom svijeta, od Vašingtona, preko Pariza, Zagreba i Sarajeva do Moskve i Kijeva. Upravo u tom globalnom i regionalnom kontekstu, Mladićev lik danas ne živi samo u privatnim uspomenama veterana VRS nego na zidovima Istočnog Sarajeva, Foče, Kalinovika, Banje Luke i drugih mjesta Republike Srpske.

Murali, parole i spomen-ploče zapravo su – i ne samo u performansu na Palama u okviru kojeg je okupljena masa ljubila Mladićevu sliku instaliranu na postament rotirajućeg olimpijskog spomenika i pred njom se krstila kao pred ikonom –g svojevrsni mali oltari u čast generala koji ga od istorijske ličnosti transformišu u mitsku. Odsustvo bazične empatije prema Mladićevim žrtvama u ovim postupanjima ne može se ublažiti antropološkim objašnjenja, posljedicama ekonomske oskudice ili pričom o nacionalnoj ugroženosti: bijeda sama po sebi nikada nikoga nije primorala da od masovnog ubice konstruiše sveca. Međutim, ako želimo razumjeti zašto se to ipak događa, i zašto takav kult opstaje i kada činjenice više nije moguće tretirati kao neprijateljsku propagandu iz Devedesetih, sama moralna osuda ostaje nedovoljna.

Potrebno je registrovati mnogo opasniji trenutak u kojem istorijski čovjek prestane biti čovjek od krvi, protivrječnosti i odgovornosti, i počne živjeti kao simbol.

Viktor Tarner je za taj prelaz iz čovjeka u mitsku i simboličku figuru imao gotovo savršen izraz: dominantni simbol. U jednoj figuri tada se sabiraju značenja koja su u stvarnom životu razdvojena i često međusobno protivrječna: Otac, Ratnik, Zaštitnik, Sudija, Mučenik, Osvetnik. Kliford Gerc je znao da simboli nisu ukrasi koje društvo naknadno lijepi na stvarnost, nego jedan od načina da se ona učini podnošljivom i razumljivom. Moris Albvaks je tome dodao možda najneugodniju istinu: ljudska društva prošlost ne pamte na način na koji to rade arhivisti i istoričari, već je neprestano preuređuju prema potrebama sadašnjosti. Jan Asman takve zgusnute predstave prošlosti naziva „figurama pamćenja“, dok Entoni D. Smit i Brus Linkoln pokazuju koliko upravo mitovi, junaci i rituali pomažu zajednici da samu sebe zamisli, emocionalno učvrsti i, što je često najvažnije, povuče granicu između „nas“ i „njih“.

Ratko Mladić bio je zapravo bio gotovo idealna građa za takav preobražaj.

Ne zato što je bio jedini srpski general, niti zato što je jedini komandovao vojskom u ratu, nego zato što je, uprkos istorijskoj odgovornosti za teške zločine, još za života nosio čitav splet osobina koje su se u kolektivnoj imaginaciji lako mogle složiti u arhetipsku figuru.

Pojavljivao se među običnim vojnicima, dijelio s njima rovove, govorio njihovim jezikom, demonstrativno prezirao ratne profitere i političare iz pozadine. O njemu su kružile priče da ministre hapsi i šalje da hrane svinje, da se sukobljava s Karadžićem i njegovim korumpiranim i raskalašenim okruženjem, da živi skromno vojnički i da prezire one koji se bogate dok obična sirotinja gine. Robert Blok je već 1995. zabilježio koliko je ta predstava bila snažna: ljudi su Mladiću prilazili kao spasitelju, gurali djecu prema njemu, dodirivali ga kao da od njega traže blagoslov i iscjeljenje, dok su političari koji su stajali kraj njega izgledali gotovo kao dekor oko čovjeka koji je već prestajao biti samo general.

Tu istorijski Mladić počinje iščezavati.

Mitotvorac, naime, ne mora izmišljati činjenice da bi preoblikovao stvarnost; dovoljno je da ih probira. Od stotinu događaja uzme deset koji služe priči i od njih sastavi čitavog mitskog čovjeka. Tako ostaje general koji dijeli vojničku oskudicu, kažnjava ministre i prkosi političarima; nestaje oficir koji dehumanizuje dojučerašnje komšije, govori o njihovom nestanku i istorijsku osvetu naposljetku preoblikuje u politički smisao nacionalnog opstanka. Ostaje Pravednik. Sve što toj ulozi smeta proglašava se neprijateljskom propagandom, izdajom ili beznačajnim viškom istorije.

Ali Marvin Haris bi nas upozorio da simboli ne niču u bezvazdušnom prostoru. I oni imaju tlo u kojem niču.

A zemljište na kojem danas raste Mladićev kult jeste društvo periferije: društvo dugotrajnog osjećaja nemoći, odlaska, zavisnosti, slabe pokretljivosti i još slabije vjere da se vlastiti život može bitno promijeniti kroz institucije. Ekonomija je samo jedan dio tog iskustva: strani kapital snažno određuje bankarstvo, trgovinu i proizvodnju, veliki broj porodica opstaje zahvaljujući novcu onih koji su otišli, a čitave generacije svoju budućnost i dalje zamišljaju izvan zemlje. Periferija, dakle, nije samo mjesto na mapi svjetske ekonomije nego i kolektivno i individualno stanje svijesti u kojem čovjek svakodnevno osjeća da se važne odluke donose negdje drugdje, da su domaće elite uglavnom posrednici, pa se vlastita nemoć umjesto pobunom hrani simboličkim predstavama snage, dostojanstva i neposluha.

Dejvid Harvi bi upozorio da neoliberalna periferija ne slabi državu toliko što je ukida, koliko što je preobražava: ona ostaje snažna prema slabima, a poslušna prema tokovima moći i kapitala koje običan čovjek jedva može imenovati, a još manje kontrolisati. U takvom iskustvu nemoći simbol počinje da nadomješta ono što institucije više ne mogu uvjerljivo ponuditi.

Tu mitski Ratko Mladić dobija svoju drugu, poslijeratnu funkciju. Čovjek kojem je za posao potrebna veza, čije dijete budućnost traži u Njemačkoj i koji svakodnevno gleda kako se javno dobro pretvara u privatni posjed lokalnih moćnika, dobija figuru onoga koji navodno nikome nije klečao. Nasuprot poniženju stoji Dostojanstveni, nasuprot korupciji Nepotkupljivi, nasuprot političkoj trgovini Pravednik, nasuprot društvenoj slabosti Ratnik. A tamo gdje je stvarni otac nemoćan da zaštiti porodicu od propadanja, mit bez mnogo muke proizvede Oca koji će, makar simbolički, zaštititi sve.

Zato bi bilo odveć lako ovu mitologiju otpisati kao običnu glupost. Ona je ozbiljnija upravo zato što odgovara na stvarne emocionalne i društvene praznine, samo što ih ispunjava zastrašujuće pogrešnim sadržajem.

Tu se otvara možda najveća istorijska ironija Mladićevog lika. Što je rat odmicao, to je sebe snažnije zamišljao kao oslobodioca koji narod brani od beskrajnog niza osvajača, „Turaka“, imperija, stranaca i kolonizatora. A svijet koji je iz ratova devedesetih izašao nije postao ni slobodniji, ni samostalniji, ni pravedniji. Ostao je demografski iscrpljen, ekonomski zavisan, oslonjen na strani kapital, kredite i novac vlastitih iseljenika, dok su domaće političke elite nacionalnu retoriku pretvorile u jedan od najpouzdanijih zastora za klijentelističku raspodjelu države.

Paradoksalno, Mladić je kao oficir na uzici Momčila Perišića, zapravo prilično nesvjesno stvarao upravo takav poredak. Ali je njegova posmrtna simbolička funkcija gotovo groteskno obrnuta od slike koju je gradio o sebi: čovjek koji je vjerovao da vodi rat protiv istorijske zavisnosti postao je jedan od najupotrebljivijih simbola društva koje vlastitu stvarnu zavisnost sve rjeđe dovodi u pitanje.

Umjesto pitanja zašto se u prvim razredima iz godine u godinu pojavljuje sve manje djece, društvo dobija raspravu o tome čiji je nestajući narod bio istorijski ugroženiji. Umjesto pitanja ko raspolaže ekonomskom moći, dobija mural da smo svi „njegovi vojnici“. Umjesto stvarnog obračuna s korupcijom, ritualno priziva čovjeka za kojeg se vjeruje da je ministre tjerao među svinje. Umjesto budućnosti, dobija još jednu lažnu bitku za prošlost.

Tako mitski Ratko Mladić naposljetku postaje gotovo savršen opijum masa i štetočina jednaka svom istinskom istorijskom liku: simbol pobune koji ne remeti nijedan stvarni odnos moći, figura Pravednika iz koje ne proizlazi nikakva pravda, Zaštitnik koji društvo ne može zaštititi ni od beznađa, ni od ekonomskog kolapsa, ni od korupcije, ni od zavisnosti. Njegova snaga tada više nije u tome što obećava promjenu, nego upravo u tome što simboličkom pobjedom čini podnošljivim stvarni poraz.

Za društvo duboko zaglavljeno u mulju je gotovo nemoguće da svoje heroje pravi od materijala koji se nalazi izvan njega. Ali potpuni trijumf mulja nastupa tek onda kada se od samog materijala propadanja načini kumir, a potom od ljudi zatraži da u njemu više ne registriju blato od kojeg je nastao, nego da ga, pod prijetnjom isključenja iz nacionalne zajednice, uzdižu kao svetinju nad svetinjama pred kojom se vrše metanije i ništa ne propituje.